Piše: Oliver Janković
Od kada je, prije 4 godine, preuzeo selektorsko mjesto na klupi Srbije, Dragan Stojković ima 100 % uspjeh u kvalifikacijama. Direktni plasmani na Mundijal 2022 i EURO 2024. Naličje tog uspjeha gleda nas iz činjenice da smo u oba kvalifikaciona ciklusa strijepili do samog kraja, te da se nijesmo proslavili tamo gdje smo otišli.
Neki kažu da Srbija više nema kvalitet koji je imala prije 10-tak godina sa Vidićem, Ivanovićem, Tadićem… Dok se drugima čini da Piksi nije izvukao maksimum iz postojećeg potencijala. Ni blizu toga. A možda je odgovor u sporom podizanju sistema, i da aktuelni igrački kadar Srbije treba vremena i utakmica da bi proradio na zadovoljavajućem nivou. U tom slučaju „orlovi“ očigledno ne lete isuviše rano.
Utakmica protiv Albanije i nije toliko loša rezultatski, pa ni u pogledu terenske dominacije ili recimo broja šansi na strani Srbije. Drugim riječima: nije se ni Engleska naigrala protiv Albanije u Londonu. Ali ono što nas brine, bolje reći, ono što nikako ne volimo, to je tendencija da se i dalje (napadačke) akcije grade tako što se lopta vraća golmanu, i tako što fudbaleri Srbije imaju očajno mnogo dodira sa loptom prije nego što „vide“ šta će i kuda će dalje sa njom. U tom pogledu očekujemo razmrdavanje kroz dalji tok kvalifikacija.
Raspored je idealan. Poslije gostovanja u Albaniji na kom se nije desio nikakav neprijatan rezultat, imamo dva meča za razgibavanje (Andora i Letonija) pa utakmica sa Engleskom kod kuće, koju bi mogli i morali da dočekamo raširenih krila.
