Piše: Filip Dragović
U ove Njegoševe dane, svaki od nas nalazi način da se osvrne na ličnost i djelo velikog mitropolita. Tako je Neidentifikovani Lažni Oglašavač (u daljem tekstu NLO) razapeo mrežu, na društvenim mrežama, sa nekakvih, kako kaže „7 manje poznatih činjenica o Njegošu“. Popis ovih „činjenica“ o Njegošu, koje je sročio NLO, glasi:
- Nikad nije prihvatio srpski pravopis.
- Nikad nije spomenuo „srpski jezik“.
- Pisao je ćirilicom i latinicom.
- Nazvao je Crnogorce „nacijom“ i „narodom“.
- Razdvajao Srbe i Crnogorce kao dva različita ali bliska naroda.
- Nikad nije spomenuo Svetog Savu.
- Smatrao je Ameriku jedinom slobodnom zemljom pored Crne Gore.
Osim što je složen po principu odsustva svakog smisla i zaključka, ovaj popis nam odaje rukopis ovdašnje tzv. Dukljanske Akademije Nauka, koja sa naukom ima veze koliko Miraš Dedejić sa crkvenim kanonima, ili Čirgić Adnan sa pravopisom. Otud su ove „činjenice“ podložne analizi koja prilično lako može ili da utvrdi njihovu netačnost ili potpuno odsustvo svrhe njihovog iskazivanja. Pa, u ime ovog velikog državnog praznika (koji se evo spojio sa vikendom), hajde da vidimo kakav to zec leži u grmu ovako posloženih činjenica:
Gojko Perović – Kosovski zavet – posvećeno Mitropolitu Amfilohiju
1) Ono što bismo mogli nazvati „srpskim pravopisom“ formalno se tiče Bečkog književnog dogovora iz 1850. kada je do tada pojedinačni rad (V. Karadžića, Đ. Daničića, predstavnika Ilirskog pokreta itd.) kulminirao formalnim dogovorom koga će se kasnije držati svi autori srpskih ili hrvatskih pravopisa. U odnosu na ovu nepobitnu činjenicu, stoji fakt da je Njegoš umro 1851, a zaista nije zabilježeno da se u posljednjoj godini svog života Njegoš izjašnjavao o tom Bečkom dogovoru. No, uprkos tome, znamo da je Njegoš bio veoma blizak saradnik Vuka Karadžića upravo u procesu reforme srpskog jezika. Kako to znamo? Pa, eto tako što znamo da je baš na Cetinju, zajedno sa Vukom štampao „Srpske narodne poslovice“ 1836, a dvije godine potom „Srpsku gramatiku – sastavljenu za crnogorsku mladež“ (!). Tome bi mogli da dodamo da je za potrebe osnovnih škola koje je osnovao 1834, Njegoš dao štampati (pazite sad ovo!!) „Srpski bukvar – radi učenja mladeži crkvenom i građanskom čitanju“, uz napomenu da se sve to štampa u Crnoj Gori u Mitropolijskoj knjigopečatnji!
2) Sve ovo nam govori da je Njegoš bio predan kulturnom poduhvatu Vuka Karadžića u približavanju narodnog i (dotadašnjeg) književnog (crkvenog) pisma i jezika. On je svoja djela pisao u duhu te i takve Vukove reforme, inače ih ne bismo danas mogli čitati ni razumjeti. E sad, da li je Njegoš ikada „pomenuo“ jezik čiji je bukvar i gramatiku lično štampao, i jezik koji se, baš kao srpski, učio u prvim crnogorskim školama? Šta mislite?
Uz to, Njegoš je pojurio da se među prvim Srbima uključi u rad, i postane prilježni član Matice srpske (osnova 1826, a Njegoš njen član postaje 1845). O Njegoševoj kratkoj ali plodonoj saradnji sa Maticom valjalo bi napisati poseban rad, ali sve u svemu, Matica je institucija koja je u duhu nacionalnog romantizma 19. vijeka radila kako na reformi jezika, tako i na identitetskom objedinjenju svih Srba i govornika srpskog jezika, a Njegoš je bio njen priležni saradnik. E sad, da citiramo Hegela i da se malo našalimo: utoliko gore po NLO „činjenice“.
3) Pisao je ćirilicom i latinicom. Možda samo „vile znaju“ šta se ovim iskazom htjelo reći, ali ako je neko mislio da srpski jezik i pravopis identifikuje isključivo sa ćirilicom, taj pokazuje elementarnu neobrazovanost. I kad piše ćirilicu, i kad piše latinicu, Njegoš piše srpskim jezikom i po pravilima srpske gramatike (vidi gore pod 1. i 2.), a ako se želi naglasiti razlika ili pak staviti znak jednakosti između Njegoševe ćirilice i latinice, evo malog priloga tom nastojanju: Njegoš je sva svoja značajna djela napisao na ćirilici. Iz toga možemo izvući zaključak da mu je ona bila bliže (osnovno, otačastveno) pismo, a da nije mrzio niti ignorisao latinicu.
4. i 5. Njegoš je imao visoko izgrađenu svijest o svojoj narodnoj (a za to doba i nacionalnoj) pripadnosti. I ona je bila: srpska. O tome svjedoče gore iznesene činjenice o njegovim bukvarima i gramatikama, ali i o njegovoj saradnji sa Maticom u Pešti. Ali o tome svjedoči i njegova korespondencija sa Srbima u Austriji i Srbiji, iz koje je više nego očigledno da ih smatra svojim sunarodnicima.
U pismu Simi Milutinoviću iz 1844, Njegoš se pjesniku ovako zahvaljuje na njegovom odnosu prema Crnoj Gori: „Fala ti za svagdašnju tvoju naklonost k ovom tvrdome i krvavome kraju, no srpskome od iskona“…, a u daljem tekstu pisma će zamoliti Simu da preporuči vlastima u Srbiji da „naš narod koji se iseljava iz Crne Gore u Srbiju, da budu kao braća Srbi primljeni“.
U pismu Karađorđevom sinu knezu Aleksandru iz 1841, Njegoš će reći za Karađorđa da ga doživljava kao „viteza i oca jednoplemene meni Srbije“.
Svi znamo da su neki iz NLO sektora pokušavali da Njegoševo „srpstvo“ izjednače sa „pravoslavljem“ i da mu oduzmu značenje narodnosti ili nacije. Pa kako onda objasniti Njegoševe stihove iz „Lažnog cara Šćepana Malog“ koje pisac stavlja u usta kaluđeru iz Crne Gore, a koji kažu:
„Mi smo Srbi narod najnesrećni:
svaki Srbin koji se prevjeri,
prosto vjeru što zagrli drugu,
no mu prosto ne bilo pred Bogom,
što ocrni obraz pred svijetom,
te se zvati Srbinom ne hoće“.
Ili, kako protumačiti Njegoševu pjesmu „Srbin Srbima na časti zahvaljuje“ štampanu 1834. u kojoj se Njegoš zahvaljuje na gostoprimstvu kotorskim rimokatolicima Lumbardićima? Pjesma počinje stihovima koji opisuju Njegošev odlazak iz Crne Gore:
„Kada odoh iz slobodnih gorah,
mišljah u njih srpstvo ostaviti,
a među tuđim uljesti narodom“…
6) Nikad nije spomenuo Svetog Savu? To je nemoguće dokazati. Ali mislim da je ishod isti kao sa tvrdnjom da „nikad nije spomenuo srpski jezik“. Njegoš u svojim spisima nigdje i nikad nije pominjao Svetog Đorđa (koga su Petrovići slavili kao svoju krsnu slavu) pa opet je suludo i pomisliti da ga nije slavio i poštovao. Slično je i sa drugim hrišćanskim i srpskim svetiteljima. Njegoš ne pominje nikog od njih. Pominje Gospoda, Svetu Trojicu, Mati Božiju. A od svetitelja srpske crkve Njegoš često pominje Svetog kneza Lazara i kosovske junake. Eto, ako to išta ikome znači iz NLO udruženja spisatelja.
7) I konačno – Amerika? Tačno je da je Njegoš lijepo pisao o Americi, ali mnogo manje nego što je pisao o Srbiji ili Rusiji. Nije, doduše, kročio ni u jednu ni u drugu zemlju. Ali takve su okolnosti Njegoševog života da su mu i Nikšić, Podgorica i Bar bili preko svijeta.
