Piše: Vojin Grubač
Proglašavanjem „personama non grata“: Andrije Mandića, Milana Kneževića i Alekse Bečića, susjedna i partnerska Hrvatska je donijela odluku koja je toliko nerazumna i ishitrena da bi nabolja opcija bila da takvu odluku povuče.
Isto tako, umjesto što u međunarodnim odnosima potencira zločin u Srebrenici, što je pitanje koje je kao tema vezano isključivo za srpsko-bošnjačke odnose, prikladnije i korisnije bi bilo da se Hrvatska pozabavi hrvatsko-bošnjačkim odnosima po uzajamnim bolnim pitanjima, recimo zločina hrvatskih vojnih i paravojnih jedinica nad Bošnjacima na teritoriji nepriznate Herceg Bosne, gdje je bilo 60 hrvatskih logora kroz koje je prošlo 25.000, uglavnom Bošnjaka.
Iako iz Federacije BiH određeni krugovi uporno pozivaju zvanični Zagreb da „ne negiraju učešće u zločinačkom poduhvatu Herceg-Bosna“, Hrvatska se, iako nepozvana: isključivo bavi Srebrenicom!?
Interesantno je da se zvanični Zagreb uopšte ne bavi temom zločina nad pripadnicima ratnih zarobljenika nikšićko-šavničke grupe, brutalno likvidiranih u Splitskoj Lori na način koji se može sresti samo u groznim slikama: patološki morbidnih zločina u Jasenovcu od kojih i danas zastaje dah. Umjesto toga, Hrvatska: „naravno“ u prvi plan stavlja zatvaranje i nehumano odnošenje prema hrvatskim građanima u logoru Morinj, gdje niko od logoraša nije likvidiran i koji, samim tim: nisu imali zlosrećnu sudbinu mnogih zatočenike splitske Lori koja je, da čudo bude veće: bila državni zatvor.
Hrvatska bi mogla, u znak dobre volje, donijeti bar jednu od nekoliko mogućih Rezolucija o osudi sopstvenih zločina, recimo: u Jasenovcu i na cijeloj teritoriji NDH, u nepriznatoj Herceg Bosni nad Bošnjacima, u zločinačkim akcijama Bljesak i Oluja nad Srbima, priložiti duboko izvinjenje za brutalni zločin nad crnogorskim zatočenicima u Lori, kompenzirati porodicama tih ljudi obeštećenje i postaviti spomen ploču na mjestu toga zločina. Nerazumno je što se Hrvatska bavi svim i svačim, a ne bavi se sopstvenim grijesima iz prošlosti koji uopšte nisu mali.
Politika Hrvatske je izgleda, i na žalost: da se sopstveni zločini iz prošlosti relativizuju, zataškaju i stave u drugi ili sedmi plan. A u zločinima iz prošlosti, koji su se desili među drugim narodima: Hrvatska preuzima ulogu arbitra, što je pokazala kosponzorstvom Rezolucije o Jasenovcu koja je usvojena u GS OUN, pojavljujući se kao sudionik slučaja tamo gdje joj nije bilo mjesto, jer se nije suočila sa sopstvenim zločinima na način koji se od nje očekuje. Zataškavanjem svojih, a isticanjem tuđih zločina: Hrvatska demonstrira politiku koja joj ne služi na čast i koja je providna čak i naivnima.
U kontekstu svega toga, bolje bi bilo da Hrvatska povuče svoju odluku o sankcionisanju i priloži izvinjenje Crnoj Gori, jer će u protivnom posljedice biti prirodne i očite: da će biti čast svakome onome ko se nađe na spisku osoba koje Hrvatska zvanično proglasi nepoželjnim. Nije bila ataka na dostojanstvo susjedne Hrvatske crnogorska Rezolucija o Jasenovcu i logorima Dahau i Mauthauzen.
Hrvatske interese ugrožava isključivo i samo ono što se desilo u Jasenovcu, pa ponovilo u splitskoj Lori, Bljesku, Oluji i Herceg-Bosni. Ali i odnos Hrvatske prema tim slučajevima, gdje se slavi Bljesak i Oluja, ćuti nad zločinima u Herceg-Bosni i splitskoj Lori, deklarativno osuđuje zločin u Jasenovcu a uvodi sankcije Crnoj Gori zbog Rezolucije o osudi zločina u Jasenovcu, što je skandalozno i licemjerno!? Crna Gora želi imati korektne odnose sa Hrvatskom, ali nikako na način da oni budu zasnovani na duplim standardima i nepojmljivim niskim strastima: već na osnovama razumijevanja po pitanju tema koje opterećuje dalja i bliža prošlost.