Kroki nacionalne istorije

Pristupimo istoriji Crne Gore mimo zvekata mačeva i štitova, fijuka kopalja i strelica, vijorenja zastava sa dinastičkim grbovima, barutnog praha, džeferdara, praska topova i udara đuladi, mimo paljevina i pljačkanja, pohoda i zbjegova, osveta onih krvnih i onih krvno ideoloških, štektanja metaka, gerile iz šume koja se preobrazila u novu klasu i detronizovanih moćnika koji poslije izgubljenih izbora najavljuju odlazak u šumu u cilju formiranja nove gerile koja bi ih vratila na vlast. Umjesto tih istorija ispisanih u hiljadama knjiga, analiza, simpozijuma istražimo gdje su se naši preci sklanjali od prirodnih nepogoda, na čemu su spavali, što su jeli, kako su djecu odgajali, gdje kupovali, od čega bolovali, kakve su priče među njima kružile, čime su se igrali, kada su se i od koga pismenosti učili. Za ta saznanja ostajemo i dalje skroz nezainteresovani. Crnoj Gori nedostaju socijalni, ekonomski, kulturni aspekti istorije. Namamo uvide u svakodnevnice naših predaka, stepene razvoja društva, kulturne razmjene, raznorodne uticaje i uplive okruženja. Ne zanimaju nas istorije stanovanja, pokućstva, higijene, odijevanja, ishrane, trgovine, pismenosti, komuniciranja. Istine radi neka vrlo skromna saznanja o takvoj prošlosti povremeno predstavljamo isključivo na etnološkom i folklornom nivou. Sve ostalo pripada gomili datuma i simbola pomoću kojih nacionalni rapsodi proizvode zaglušujuću buku sa trubama i bubnjevima koje prate masu navijača za nacionalni tim.
Ispada da su samo bitke za slobodu i opstajanje na ljutom kršu oblikovale živote i djela naših predaka. U cilju drugčijeg, funkcionalnijeg, lakšeg i sažetijeg pristupa istoriji pokušajmo je raščetvoriti. Jedan dio istorije Crne Gore pripao bi životu prostog puka, drugi dio istorije pripao bi životima vladaoca feudalnih, svetovnih, duhovnih, sekularnih, savremenih, treći dio istorije odnosio bi se na posrednike između puka i vlastele, političkih partija, vođa i glasačkog tijela, a četvrti dio istorije pripao bi izvanjcima koji su nas otkrivali, posmatrali, zapisivali, dokumentovali kao dio pejzaža pritom se diveći našim gorštačkim običajima i osobinama.
Ove četiri zasebne istorijske kriške čvrsto su spojene u jedinstven plod. Mogu se zagristi s bilo koje strane po mjeri i meraku onoga ko ih u ruci drži. Iz ploda čiji djelovi znaju biti i gorki i natruli i buđavi i lakirani kao ušećereno vašarsko voće do sada se cijedila samo jedna vrsta soka. Tekao je takozvani slobodarski sok koji je postao eliksir naše nacionalne istorije. Prije nego ispijemo patriotsku dozu tog eliksira pokušajmo predstaviti raščetvorenu istoriju Crne Gore u po jednoj rečenici.
Prva kriška istorije
Odnos crnogorskog naroda i crnogorskog vladaoca može se opisati rečenicom „Nezasitog gladan podržava“. Pod geslom “Nezasitog gladan podržava” Crna Gora se najupečatljivije iskazala u poslednjih tridesetak godina. Snažno je karakterišu s jedne strane eurski milioneri i milijarderi izrasli iz političkog rada a s druge strane ekonomski i kulturno uniženo biračko tijelo koje opsesivno podržava svoje miljenike oličene u enormno obogaćenoj partijsko državnoj eliti.
Druga kriška istorije
Državno ustrojstvo Crne Gore počivalo je na jedinstvu gospodara i podanika, odnosno partije i države. Dinastički gospodari, partijski vođe, kao i posrednici između puka i dvora, između ideološki instrumentalizovanog glasačkog tijela i partijske vrhuške, kao i ukupni društveni ambijent izgrađen na tim relacijama može se opisati rečenicom „Laži lažo da se veselimo“. U ovu rečenicu staju vascijela pregnuća našeg građanskog društva, našeg multikulturalizma i pride tome našeg dičnog patriotizma i brige za nacionalni identitet.
Treća kriška istorije
Uloga i uticaj istorijskog nasleđa na današnju Crnu Goru najbolje opisuje stara poslovica koja glasi “Protekle vode mlin ne pokreću”. Imajući u vidu da smo mlinove gradili čak i onamo gdje nikad nije bilo vode (Jedan film Živka Nikolića o tome priča) ova poslovica dobija na višeznačosti.
Četvrta kriška istorije
Poslednja četvrtina istorije pripada posmatračima, savjetodavcima, dušebrižnicima, svjedocima i afirmatorima našeg državnog prosperiteta. Ona se manifestuje kroz sledeću rečenicu “Nešto od ovoga da se iskoristiti u raznorazne svrhe, za drugačije i tuđe ciljeve“. Najviše boli ova četvrta kriška nacionalne istorije. Na ono staro doba u kome su se dalji i bliži potomci Crne Gore okretali svojim korijenima u Crnoj Gori, kada su je pohodili prinoseći joj obrazovanje i nauk, otvarajući u njoj škole i knjižare, štampajaći joj novine, kada su je liječili, donosili joj fotoaparate, telegrafe, električne centrale, podučavali je redu, gospodstvu i otmenosti savremena Crna Gora na to doba gleda kao na vrijeme okupacije. Bilo je u tim periodima i među tadašnjim dolaznicima izuzetno ružnih epizoda, nedobronamjernih i neiskrenih ljudi ali nikada u tolikom broju koliko ih ima među današnjim dolaznicima i politikama kojima se dodvoravamo i ulizujemo. Kod današnjih posjetioca nema solidarnosti i uživljavanja u naše situacije, unutrašnje probleme, principe i ostvarljive ciljeve. Oni koje
zovemo partnerima kratko se zadržavaju među nama. Biraju luksuze i ugođaje na crnogorskom primorju i u crnogorskim planinama. Slikaju se ispred lijepih pozadina, uživaju u gostoprimstvu pejzaža i nacionalne gastronomije. Smiješe nam se ne slušajući nas. Odgovaraju nam sa Jes i Mejbi. Izvještavaju o nama srazmjero novčanim nadoknadama koje dobijaju. Na kraju popune po još jedan administrativni formular i ponove uobičajene fraze o optimističkom ali još uvijek nedovoljnom napretku Crne Gore.
Ta poslednja četvrtina naše raščetvorene istorije je bez boje, mirisa i ukusa. Ne sumnjajte u to da će se i takva kakva je vješto iskoristiti protivno suštinskim interesima Crne Gore. Uostalom kada tuđa glava misli o tvojoj glavi, onda svojom glavom možeš i kroz zid i u arlak i u ludilo, kako ono alternativno koje naši politički partneri zagovaraju, tako i u ono pravo koje nam nikad nije bilo ni strano ni daleko.
Ranko Rajković
