Ne bih se (ni ovoliko) bavio ličnošću poslanice D. Vuksanović, da se sama ne nameće kao obrazac političkog ekstremizma, koji ima za cilj i trovanje osnovnog duhovnog i kulturnog resursa u Crnoj Gori – kuturnog pamćenja, čojskog i viteškog etosa kojim je stvarana Crna Gora.
Negdje pročitah da mi poslanica Draginja Vuksanović (kao i neki drugi, nijesam pamtio imena) brutalno prijeti crnogorskim sudovima, nemajući pojma ko sam, ni šta to ja pišem, a imajući samo neku fikciju u glavi, da ovdje u Crnoj Gori treba da budem kažnjen, ili, možda protjeran?
Ne zadržavajući se samo na ovom, i njenim sličnim verbalnim incidentima, hoću, bar ukratko, s elementarnim introspektivnim uvidom, da ukažem na jedan resurs patologije, koji se uzima, zdravo za gotovo, kao osnova političke svijesti.
Samo uzmimo, najletimičnije, ekstremne verbalne ispade ove poslanice (da su Srbi, koji su stvarali Crnu Goru, „posrbice“, da je srpska crkva u Crnoj Gori „crkva Srbije “ da je Crna Gora bila okupirana vjekovima od Srbije, a ne, recimo, od Turske ili, Austrije… Zbog njene paranoične obuzetosti Srbima u Crnoj Gori, kao nekim „remetilačkim faktorom“) prinuđava me da je malo uputim – na nju samu.
Naime, ako poslanica D. Vuksanović, misli da su Srbi i Crnogorci u Crnoj Gori dva (sasvim) različita naroda, onda i sama ulazi u bezizlazan problem. Ako je, kako kaže, od majke Srpkinje i oca Crnogorca, ta dva genetska i kulturna nasljeđa sigurno prave težak unutrašnji nesporazum, što se direktno i očito odražava i na njeno ponašanje, koje je, ne samo crnogorsko, nego – ultra crnogorsko, tj, antisrpko. (Evo, odmah da uzmemo kao olakšavajuću okolnost, njen estradni politički ton i verbalnu maštovitost, kao potrebu za njenom publikom, koju samo gluposti oduševljavaju).
Dakle, prosto naprosto, njeno ekstremističko, ultra crnogorsko ponašanje, moglo bi se najlakše objasniti, gušenjem u sebi jedne genetske linije i kulturnog nasljeđa, što obavezno proizvodi deformacije ličnosti, sužava svijest, proizvodi nerealnu predstavu o svijetu i ljudima, uz ekstremnu netoleranciju i nepodnošenje svega drugog i drugačijeg, posebno onog što je podsjeća na ono što je sama sakrila u sebi.
Ovakva situacija je za posmatrače samo groteska, a za nju (i one koji se takvim istupima oduševljavaju), ozbiljna i opasna, jer se uzima gubitak istine kao olakšavajuća okolnost. Još da dodam, ovakva situacija ličnosti, nije samo groteskna, nego je društveno štetna, kad se ona upakuje u politički projekt razdvajanja jednojezičnih i jednokrvnih Srba i Crnogoraca u Crnoj Gori, što je bila intenzivna i opsesivna politička misao i praksa u poslenjih dvije i po decenije.
Naravno, ne bih se (ni ovoliko) bavio ličnošću poslanice D. Vuksanović, da se sama ne nameće kao obrazac političkog ekstremizma, koji ima za cilj i trovanje osnovnog duhovnog i kulturnog resursa u Crnoj Gori – kuturnog pamćenja, čojskog i viteškog etosa kojim je stvarana Crna Gora.
Ako je G. Vuksanović, metaforički govoreći, sakrila majku da bi istakla oca, mnogi savremeni Crnogorci, koje ja nazivam, novocrnogorcima, sličnim sebezahvatima, unizili su, ili odrekli se svog oca, đeda i pranđeda, da bi uzeli za oca ideološkog oca, koji prvo unizi ili uništi cijelu očinsku liniju, da bi taj „novi Crnogorac, „neopterećeno“ ušao u novi svijet i novi život samozaborava, zvao se on evropski san ili amerikan drim.
Za ovako nešto, nudim i prilog, javno poznat, da je prije nekolike godine rektor CG Univerziteta, kućević Nikolić, prekucao (preimenovao, ili „renovirao“) đedov spomenik u Ozrinićima, oduzimajući mu srpske medalje da bi on „nesmetano“ mogao biti novi Crnogorac bez opterećujućeg pamćenja. Ovo prevaspitavanje predaka, bilo je , u kontekstu nove političke misli i pragmatike, partijski vrlo smisleno, iako je, kao obrazac, u realnom životu naroda sumračno i pogubno.
Doista, udar na srpsku azbuku, nije slučajan, jer je on smislio udar na zdravu pamet, na obraz, na osnovnu logiku, na temeljnu tajnu čovjeka, kulture, duha. Jednom riječju to je – miniranje osnovnog smisla, da bi se u novoj Crnoj Gori promovisala potpuna destrukcija, agresivno skorojevićstvo, antikultura, samozaborav,ekstremno poltronstvo, koristoljubiva sebeizdaja, primitivna otimačina, lopovluk, kriminal, basnoslovna korupcija, moderni varvarizam, a uništavani osnovni pojmovi koji su neophodni za život – razgovor, argumentovana polemika, njegovanje vrijednosti, poštovanje sebe i svojih predaka.
Tim pojmovima i poimanjima neophodno je ovladati za početak, da bi se vodio razgovor, umjesto prijekih sudova, koje mi nagovještava poslanica Draginja Vuksanović i mnogi drugi, bezimeni…
Sve im je jasno, ali samo Jedno -nije!!!
Milutin Mićović
Izvor: Etos
