Vjerujem da smo uspjeli da napravimo dobar album. Možda i najzreliji, što je i logično, je li… Svakih pet, šest godina objavimo ploču… Nekako, pet godina je prava mjera; nakupi se pjesama, tema, sličica, ideja pa ima rezona ući u studio.
Ovako je razgovor za „Glas Srpske“ započeo glumac, scenarista, režiser i muzičar Nikola Kolja Pejaković, govoreći o albumu „Sreća i druge brige“, koji je nastao s „Grobovlasnicima“, a stiže pet godina nakon ranijeg „Četiri prsta“, koji je objavljen 2018. godine.
– Mada ne bih imao ništa protiv da svaki dan radim u studiju, stvaranje muzike je jako uzbudljiv posao – dodaje Pejaković.
GLAS: Koliko je ovaj album vraćanje korijenima? I kakav prostor u tom smislu daje muzika?
PEJAKOVIĆ: Muzika koja izlazi iz čovjeka je precizna dijagnoza stanja u kojem se nalazi. Ovaj album je, bar za mene, jedno emotivno putovanje. Jedva čekam da vidim kako će publika reagovati na te pjesme, da li će i njima ove nove stvari biti potresne, da li će ih voljeti kao neke stare.
GLAS: Sam naziv albuma je nešto što je često ljudima blisko – sreća kao briga. Da li je sreća čovjeku zaista nekad briga (jer često, što je ljudski, u nama se javlja misao o njenoj kratkotrajnosti)?
PEJAKOVIĆ: Upravo tako, ni meni sreća nije nikad bila povod za sreću, već za brigu, jer znam da sreća nema neki dugačak rok trajanja. Sreća, sama po sebi, zvuči kao nešto što se ne može kontrolisati niti zadržati kao trajno stanje i zato mi i nije potrebna. Ljudima je potrebnije sjećanje na smrt i kratkotrajnost života. To je mnogo korisnije osjećanje, jer ono pretvara svaki trenutak našeg života u – srećan trenutak. Ukratko, srećan sam što sam živ i hvala Bogu za sve.
GLAS: Singl s albuma „Sve će biti dobro, ljubičice“, u kojem je Beograd u stvari glavni junak, je svojevrsni osvrt na 35 godina u Beogradu. Kako godine staju u stihove jedne pjesme? I da li sve, na kraju svakog našeg životnog puta, u stvari bude dobro?
PEJAKOVIĆ: Malo sam se preračunao, ispada da je u pitanju 40 godina, jer sam sa 19 došao u Beograd. Uvijek je dobro ako se slijedi put ljubavi i dobrote. Ne govorim o bezgrešnosti, već o odluci da vam Hrist bude putokaz. U slučaju takve odluke vaš kraj bi mogao biti identičan kraju onog razbojnika na krstu pored Spasiteljevog, koji se u posljednjem trenutku pokaje i nađe se u raju. Bez raja nema dobrog kraja, da parafraziram onaj narodnjak.
GLAS: U avgustu ćete u Banjaluci održati prvi solistički koncert. Imate li tremu povodom toga i kakva su Vaša očekivanja?
PEJAKOVIĆ: Imam tremu i vjerujem da će susret sa publikom biti onakav kakav treba da bude – emotivan i pun ljubavi. Ja volim ovaj grad; bez ovih ulica i ljudi sa kojima sam odrastao ne bi bilo ni ove muzike. Biće u publici i nekih ljudi sa kojima se družim više od 50 godina i ovaj koncert je posvećen njima – onima sa kojima sa odrastao.
GLAS: S obzirom na to da je u svijetu televizije „Koža“ Vaš najnoviji projekat, zanima me kakav završetak trilogije čeka gledaoce? I šta možete da nam otkrijete o samoj seriji?
PEJAKOVIĆ: „Koža“ se upravo montira i svi čekamo da vidimo rezultat. Jako nam je važno da završimo ovu trilogiju sa istom emotivnom snagom i kvalitetom koje smo postigli u prva dva dijela – serijama „Meso“ i „Kosti“. Međutim isto tako je važno da „Bosonoga produkcija“ opstane i nastavi da pravi serije i filmove, jer je to važno i za ovaj grad i za Republiku Srpsku.
GLAS: „Koža“ prati priču o Slobodanu, „koji je pobjegao iz sopstvenog života, iz grada i od sebe samog“. Može li čovjek ikad da pobjegne od nečega u potpunosti? I da li na kraju svakoga sustigne to od čega bježi?
PEJAKOVIĆ: Čovjek može da pobjegne od onog starog čovjeka, ali ne bijegom već promjenom, preumljenjem. Kad kažem – starog čovjeka, mislim na onog grešnog, ogrehovljenog; hladnog srca, bez ljubavi i samilosti. Iz grijeha u grijeh se ne bježi, bježi se samo u novi život, novog sebe, u čovjeka sposobnog da primi i shvati ljubav i Božije poruke. Slobodan bježi, ali mi ne znamo da li će uspjeti da se spasi. Ko će se spasiti, to ne zna niko.
GLAS: Vjerujem da je cilj svakog djela, filma, serije, svake priče da predstavi neku važnu pouku i poruku. Šta biste voljeli da „Koža“ donese gledaocima i uopšte, čitava trilogija „Meso – Kosti – Koža“?
PEJAKOVIĆ: Mogu da pokušam da sažmem naše poruke u jednu rečenicu: Čuvajte dušu, ona je jedino važna. Slobodan čovjek je samo onaj koji je uvijek spreman da umre. I bukvalno i metaforično; da u njemu umre ona plotska, ljudska ambicija i želja da zadovolji svoje male strasti.
GLAS: Koliko su, u stvari, svi oni koji stvaraju neku vrstu umjetnosti na neki način dužni da svojim radom budu istovremeno društveno korisni, odnosno da prenose važne pouke i ideje? I mislite li da to čine dovoljno?
PEJAKOVIĆ: Čovjek je dužan jedino Bogu. A kad se ponašate odgovorno prema Hristu, onda sve ovo drugo dolazi samo – odgovorni ste i puni ljubavi i prema svojoj djeci, roditeljima, otadžbini, prirodi, narodu iz koga ste potekli. Umjetnik je i duhovno i duševno biće, kao i svaka druga osoba, ali (zlo)upotreba umjetnosti u političke svrhe, socijalne (društvene) i propagandne obično se završi neslavno. Umjetnika društvo treba da nagradi, da se brine o njemu, a ne obrnuto. Društvo treba da pomogne svojim umjetnicima, pjesnicima; da im daje stanove, ateljee, prostore za rad, itd. Ne smijemo se ponašati kao marva, jer kultura je jedino što ostaje iza nas.
Izazovi
GLAS: Svako vrijeme nosi svoje (različite) izazove. Ako gledamo trenutak u kojem sada živimo, i svijet kao takav, šta biste rekli da je danas najveći izazov za svakog od nas? I kako izaći na kraj s tim?
PEJAKOVIĆ: U toku je borba za dušu. Satanske sluge pokušavaju da porobe čovječanstvo i dovedu svoga cara na presto. To je tako vidljivo, vidljivije nego ikada. Budite mirni, osenite se časnim krstom, pokajte se i smirite, ne mogu nam ništa. Trikovi su nam poznati, imaju pare i silu, ali Bog je uz nas. Imajte ljubavi u sebi dovoljno i za one koji vas ne vole ili vam žele zlo – i ne brinite. Srbi treba da su u miru sa svijetom, ali da vuku civilizaciju u kontru, prema Hristu, da svjedoče vaskrslog Hrista, a ne da duvaju sa svjetskim budalama u istu tikvu. Pravoslavlje je jedino blago koje imamo i to treba da čuvamo i ako treba i glavu damo; jer nam glava bez pravoslavlja ne vrijedi ništa. Slava Bogu.
Izvor: Milanka Mitrić/glassrpske
