Piše: Bojan Jovanović
U vreme postistine i gotovo legitimne mogućnosti besramnog laganja i proglašavanja laži za istinu, a zla za dobro, podsećanje na ljude iz ove sredine koji su svoju čestitost i poštenje potvrđivali principijelnim opredeljenjem za pravdu, istinu i dobro ima poseban značaj. Jedan od njih bio je i Vladeta Jerotić, koji je govoreći ono što je mislio i radeći ono što je govorio, obeležio našu kulturu na prelazu iz drugog u treći milenijum. Zato je ovogodišnji dan Svetog Ilije, 2. avgust, kada se navršava stogodišnjica od njegovog rođenja, više od komemorativne evokacije ovog datuma. Iz poznatih biografskih podataka o završenim studijama medicine i specijalizaciji psihijatrije, treba posebno istaći njegovo interesovanje za književnost, umetnost, filozofiju i religiju i potrebu da kreativno iskaže svoje iskustvo. Iako je do svog zrelog doba bio poznat samo užem krugu lekara, psihijatara, književnika i umetnika, na podsticaj prijatelja Zorana Gluščevića i Miodraga Pavlovića počeo je šezdesetih godina da piše i objavljuje tekstove u novinama i časopisima iz oblasti psihoanalize, psihijatrije, psihologije, seksologije, psihosomatske medicine i antropologije. Tada i njegova ne samo spisateljska već i predavačka aktivnost dobija širi odjek da bi na ovom talasu popularnosti u narednim decenijama postao jedan od naših najznačajnijih intelektualaca.
VREME OSLOBAĐANJA
Vladeta Jerotić je započeo da javno nastupa u vreme tadašnje komunističke vlasti u Jugoslaviji i Srbiji, koja je nakon raskida sa staljinizmom nastojala da pokaže društvenu i kulturnu otvorenost. To je vreme osnivanja BITEF-a, FESTA-a, BEMUS-a i dolaska značajnih svetskih ličnosti i kulturnih stvaralaca u Srbiju i Beograd, kojima se ta vlast nastojala da ulepša i predstavi u slobodarskom i demokratskom ruhu. Nakon studentskih protesta krajem šezdesetih vlast je tolerisala da se na tribinama kulturnih institucija govori o značajnim temama iz oblasti umetnosti, književnosti i religije. Predavanja i tribine su bile svojevrstan supstitut za odsustvo istinskog dijaloga o bitnim istorijskim i političkim temama o kojima su se donosile odluke u partijskim telima i onda dosledno primenjivale u životu. Iako su u tim razgovorima učestvovali brojni intelektualci, nekolicina njih, poput Nikole Miloševića, Zorana Gluščevića, Ratka Božovića, Amfilohija Radovića, Atanasija Jevtića, imala je poseban status, a toj maloj grupi intelektualaca koji su privlačili publiku i bili rado slušani pripada i Vladeta Jerotić.
OSLOBAĐANJE NAPISANOG
U vreme kriznih devedesetih, vreme Titove vladavine Živojin Pavlović je nazvao „Periklovim dobom srpske kulture“, dok su osamdesete godine 20. veka smatrane zlatnim dobom slobode i stvaralaštva. Međutim, kao što je vreme Titove vlasti daleko od adekvatnog poređenja s dobom slavnog atinskog perioda, tako se i decenija posle Titove smrti ne može glorifikovati, jer upravo tada Vladeti Jerotiću nije dopušteno da uporedo sa psihijatrijskom praksom u bolnici „Dr Dragiša Mišović“ predaje i na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu, izopštenom iz zajednice fakulteta Beogradskog univerziteta. Zato je morao da završi svoj radni odnos, penzioniše se u svojoj 60. godini, 1984, da bi već početkom 1985. mogao da započne rad na ovom fakultetu.
U to vreme Jerotić, koji se do tada u javnim nastupima držao već pripremljenog teksta, počinje da se oslobađa napisanog. Razgovori sa studentima na Teološkom fakultetu neosporno su uticali na to da on počne na javnoj sceni da govori slobodnije. Iako se narednih godina oslobađa zavisnosti od napisanog teksta na javnim nastupima, kada drži tematska predavanja, poput onih na Kolarcu o Isaku Sirinu, Jovanu Lestvičniku, Marku Podvižniku, ili nastupa na skupovima, dosledno se drži teme i čita napisano.
POSEDOVANJE NEČEG VIŠEG
Ponekad su i naše najveće sale bile male da bi primile sve zainteresovane koji bi došli da čuju Jerotića, koji se od svojih savremenika izdvajao svojom posebnošću, posedovanjem nečeg višeg što drugi nemaju. Njegova harizmatična aura privlačila je ljude da ga ne samo čuju, već i budu u njegovoj blizini i da ga dodirnu. Prepoznata u isijavanju pozitivne energije, ta harizmatičnost je masovno privlačila ljude k njemu.
Jerotić je zračio intelektualnom i emocionalnom toplinom, prvenstveno svojim glasom koji je, bez obzira šta govorio, ulivao slušaocima sigurnost, podsticao ih i hrabrio u aktiviranju njihovih latentnih duševnih, duhovnih i kreativnih potencijala. Taj podsticaj je bio utoliko uspešniji, ukoliko je racionalnim delovanjem uticao na otklanjanje prepreka koje su ih onemogućavale i blokirale u njihovom adekvatnom samopotvrđivanju. Nesumnjivo je da ga je odlikovala harizmatičnost, svojevrstan životni i intelektualni magnetizam kojim je privlačio druge da ga čuju, ali i da mu priđu i dodirnu ga. U tom smislu Jerotić je ostao jedan od retkih intelektualaca čija harizma, stečena i uvećana za života kao potvrda dosezanja visokog stepena individuacije, traje i zrači u našoj kulturi i posle njegove smrti.
BEZGRANIČNO DIVLJENJE
Harizma je biološki ili intelektualni magnetizam jedne ličnosti koja zračeći svojom posebnošću privlači druge ljude. Premda ima pojedinaca koji svojim fizičkim prisustvom, ponašanjem ili određenim gestovima zaokupljaju pažnju drugih, Jerotić je najpre svojim govorom izazivao divljenje i privlačio pažnju, a potom je zbog doživljenog značenja njegovih reči i njegovom fizičkom prisustvu pridavan izuzetan značaj.
Iako izgleda da spada u domen racionalno neshvatljivog, misterioznog i tajanstvenog, harizmatično svojstvo se može objasniti i razumeti kao prirodna obdarenost i talenat za komunikaciju za drugima koji se u povoljnim okolnostima može razviti. Taj talenat se sastoji u sposobnosti kako za lakom, spontanom i sugestivnom izražajnošću koja druge ne ostavlja ravnodušnim, tako i u slušanju, shvatanju i uvažavanju potreba drugih, što omogućuje dvosmernu komunikaciju. Međutim, zbog manifestne komunikacijske ravni u kojoj se harizmatična ličnost obraća drugima, manje je izražen onaj latentni aspekt komunikacije kojom ona empatski prima njihove informacije i shvata ih kao važnu poruku na koju odgovara. Postajući središte takve aktivnosti, harizmatična ličnost je kontroliše i usmerava ka konačnom efektu potvrđivanja svoje samouverenosti u čvrstinu iznetih ideja. Iako se smatra da se ljudi rađaju sa harizmom i da je ona prirodna datost i dar više sile, Jerotić je primer da je izuzetni pojedinci mogu i stvoriti sebe kao harizmatične ličnosti.
TIHI DARODAVAC NAJVEĆIH DUHOVNIH VREDNOSTI
U stvaranju Jerotićeve harizmatičnosti posebno je važan doživljaj blagodati božje milosti, kao dar Svetoga duha, nakon čitanja Sjenkijevićevog romana „Quo vadis?“, koji ga je snažno motivisao da ode do Saborne crkve u kojoj je doživeo neobično iskustvo. To pitanje iz naslova ovog romana je egzistencijalno značajno za svakog pojedinca u procesu njegove individuacije. Jerotić je išao svojim životnim putem tako što je dalje izgrađivao i nadograđivao ono što mu je bilo dato, vođen i onim osećanjem zadatosti u svom razvoju, formiranja sebe i svog identiteta menjajući se a ostajući isti.
Uvideo je da istinski smisao ljudskom postojanju daje samo ljubav, koja se nesebičnim darivanjem ostvaruje i potvrđuje spremnošću na samoodricanje i žrtvovanje. Vođen tim načelom, postao je tihi darodavac najvećih duhovnih vrednosti mnogim ljudima. Iako bi svako mogao da sebe formira kao privlačnu osobu, samo obdareni, poput Jerotića, mogu da uvećanjem svoje darovitosti ostvare i svoju harizmatičnost.
Odgovorivši na upitnu datost identitetskih činilaca svog postojanja, postao je ono što je hteo da bude. U individuacionom procesu samostvaranja i približavanja Bogu prevazilazio je iskušenja prirodnog egoizma i potvrđivao se kao nesebični darodavac. Radio je na sebi, svom moralnom usavršavanju i dubljem etičkom utemeljenju, što je rezultiralo uvećanjem njegove obdarenosti i mogućnosti da svoje darove podelio drugima.
OBNOVITELJ NADE
Uviđajući da je dobro znatno jače od zla, ali da se zlo snagom svog negativiteta nameće i preovladava u životnom i kulturnom ambijentu u kojem se o dobrom manje govori ili se ono prećutkuje, Jerotić je postao iskreni glasnogovornik dobra i plemenitosti. Uspevao je da prevlada i preobrazi svoj negativitet ne dopuštajući mu da se ispolji i eventualno ugrozi drugog. Zato nikog nije uvredio, ponizio, omalovažio ili učinio neko zlo. Njegov duševni magnetizam je privlačio ljude, jer je zračio svojom harizmom dobrog i plemenitog čoveka.
Brojna publika je volela da ga sluša i imala potrebu da poseduje i čita njegove knjige, jer su u njemu videli i mogućnost komunikacije sa višom kulturom, atraktivnim znanjima i autentičnim iskustvom. Narod ga je prihvatio jer mu je Jerotić bio potreban kao obnovitelj nade i vere u najviše humane vrednosti. Ukazujući kako aktuelne nevolje i krize, poput bolesti, treba adekvatno dijagnosticirati i pročitati, smatrao je da u njima treba videti šansu za izlečenje i nastavak puta individuacije.
Vladeta Jerotić : Da li je težnja ka usavršavanju urođena čoveku?
PUT DO SRCA
Brojna i veoma raznolika publika rado ga je slušala na predavanjima širom naše zemlje, jer je bio njen omiljeni intelektualac koji je umeo da svoje fascinantno znanje iz medicine i humanističkih nauka iskaže kroz primere sopstvenog iskustva, jednostavnim, smirenim, ubedljivim i toplim rečima koje su lako nalazile put do srca prisutnih. Popularan u najširim slojevima, bio je veoma cenjen i uticajan u stručnim krugovima u kojima nije nastojao da dominira i da u raspravama njegova reč bude poslednja. Nikada nije težio da svojim znanjem i iskustvom impresionira i zaseni druge, već je podsticao u njima aktiviranje latentnog duševnog i duhovnog potencijala u cilju njihovog samostalnog rešavanja problema i potvrđivanja kao kreatora sopstvenog života. Dovodio ih je do granice realnosti odakle su osnaženi verom i nadom u dobrotu i obogaćeni njegovim duhovnim darovima mogli dalje sami. Njegovi obožavaoci su u njemu videli i mogućnost sopstvenog oboženja.
Svestan okolnosti sociokulturnog poretka i duhovnog ambijenta u kojem je živeo, pozitivne reakcije na svoje javne nastupe podstakle su ga da preduzme i svojevrsnu misionarsku ulogu u našem narodu. Uporedo sa objavljenim knjigama, svojom višedecenijskom predavačkom aktivnošću ostavio je dubok trag te svoje kulturne misije. Iako ljudi uglavnom čuju ono što žele i što im je potrebno da saznaju, dobijali su od Jerotića i odgovore na pitanja koja nisu umeli sebi dovoljno jasno da postave i u njegovim izlaganjima nalazili odgovore na svoje najdublje životne i egzistencijalne upitnosti. Uz to od njega su primali ne samo racionalnu već i emocionalnu energiju koja ih je motivisala i duhovno pokretala.
ČELOM KROZ VREME
Reči koje je pisao i govorio davale su njihovoj stvarnosti novu dimenziju i perspektivu sveta u kojoj je svako od njih mogao lakše nego do tada da stvori i potvrdi smisao sopstvenog postojanja.
Vladeta Jerotić je obeležio svoje vreme pravim moralnim, duhovnim i kulturnim vrednostima u kojima je ono oskudevalo, a čiji se deficit od tada samo uvećava. Još za života postao je simbol visokostručnog, umnog, časnog i plemenitog pojedinca sposobnog da jednostavnim i razumljivim jezikom kaže velike i duboke istine o čoveku. Išao je uspravno, slobodno i svojom moralnošću opominjao sve oko sebe da je samo takav hod, čelom kroz vreme, dostojan ljudskog postojanja. U svojoj doslednosti pisao je onako kako je i živeo, a duboka usaglašenost između njegovih misli, reči i dela zrači i nakon njegovog odlaska kao jedinstvena poruka da na svom putu individuacije, ukoliko smo spremni da se suočimo i preobrazimo svoj često nepriznavani negativitet, možemo uvek biti bolji nego što jesmo. Svojim životom i svojim delom, potvrđujući da se može postati i harizmatična ličnost, Jerotić daje snažnu podršku svakom koji želi da krene tim putem, a ukoliko već kreće tim smerom da istraje u svom životnom putovanju stvaranja sebe i svog identiteta.
Izvor: Pečat
