Piše: Dušan Krcunović
Stojeći pred zahtjevnim zadatkom prikazivanja ličnosti i djela Svetog Save, čuveni vizantolog Dimitrije Obolenski, u knjizi Šest vizantijskih portreta, nije krio svoja osjećanja da se „istoričar koji pokušava da napiše biografiju Svetog Save s pravom može uplašiti“ i „obeshrabriti pred ulogama i djelatnostima u kojima se Sveti Sava pojavljuje“. Ta osjećanja su neizbježna kada se govori o najsvestranijoj i najznačajnijoj ličnosti u našoj istoriji. Utoliko što je svako slovo o Svetom Savi jedan mali, lični saznajni i doživljajni doprinos njegovoj biografiji iz iskustva svog vremena.
Brojne su uloge u kojima nam se on pojavljuje kao začetnik. Sve te uloge Sveti Justin Ćelijski je objedinio pod pojmom „Svetosavske filosofije života“ u kojoj je cijeli svijet shvaćen kao bogojavljanje, a čovjekov život kao bogosluženje; u kojoj je napredak shvaćen kao čovjekova žudnja za besmrtnošću, a kultura kao stvaralačko uvođenja božanske stvarnosti u ljudsku stvarnost; u kojoj je društveni poredak shvaćen kao usaglašavanje duha vremena sa duhom vječnosti; u čijoj je etici Bogočovjek najveće mjerilo vrijednosti za čovjeka i u kojoj je obrazovanje usavršavanje čovjeka kroz Bogočovjeka.
Ne može se poreći da i drugi, od srpskog naroda mnogo veći, brojniji, bogatiji i moćniji istorijski narodi imaju svoje hvale vrijedne kulturne junake i svoje Prometeje, da imaju svoje očeve osnivače i svoje Patres patriae. Ali, u poređenju sa velikim osnivačima i patronima kultura drugih naroda, osnivačke činove i distugnuća Svetog Save odlikuje i jedno upečatljivo razlikovno obilježje. Ono što razlikuje nadvremenu ličnost i dostignuća Svetog Save od svih mitskih, polumitskih i istorijskih likova kod drugih naroda je to što u njegovim činovima utemeljivanja naše duhovne, prosvjetiteljske, književne, umjetničke, neimarske, pravne i moralne tradicije nije bilo ni najmanjeg traga nasilja. Osnivačko nasilje je uobičajeno sredstvo za očeve država i nacija iz onog dijela svijeta koji je sebe proglasio izuzetnim i vodećim u svojoj težnji za moći i dominacijom nad cijelom zemljom. Tome nasuprot, Sveti Sava je riječju koja dira pravo u ljudsko srce pripitomljavao, savjetovao, opominjao, oplemenjivao i sokolio svoj narod privodeći ga Hristu. Životopisac Teodosije će zapisati svetiteljevu poruku velmožama i bogatašima: „Svima govoraše da budu tihi prema svima i da čovekoljubivo vladaju poslužnima, kao sebi ravnim slugama milostivo“.
Upravo tako je prije cijelih osam vjekova Sveti Sava postavio temelj za našu srpsku pravoslavnu crkvu i na saglasju duhovne i svjetovne vlasti sazdao kulturu. Pravoslavna kultura i prosvjećenost omogućili su srpskom narodu da odoli osvajačima i očuva svoj identitet. U neravnopravnoj borbi s vremenom koje čovjeka stalno podsjeća na prolaznost i razdvojenost od onoga što bi želio da ostvari, kultura Svetosavlja je svjedočanstvo o istorijskom trajanju i karakteru srpskog naroda. Čuvanje spomena na onoga koji je bio čuvar naše vjere i branič naše slobode oduživanje je duga, čime su generacije prije nas svojeručno ispisivale stranice svetosavske povjesnice, što smo dužni i mi da uradimo.
Treba naglasiti, ne zbog samoopravdanja, da živimo u epohi velikih sukoba, neizvjesnosti i široke ponude iskušenja pod plaštom pogodnosti unutar velikog lavirinta tehnološke civilizacije koja jedini izlaz iz muke ljudske situacije vidi u postljudskom stanju. U tu svrhu propagandni mediji i kolonijalni sistem obrazovanja nameće nam svoja mjerila vrijednosti. Nasilje u školi počelo je nasiljem nad školom. Sveti Sava se odavno kod nas ne svetkuje zvanično kao školska slava, koja je po prvi put proslavljana na Cetinju još 1856. godine. Ni naš pravni sistem nije osveštan proglašavanjem zakona na dan Svetog Save Srpskog, kao u vrijeme Kralja Nikole, kada se 1898. godine pojavilo drugo izdanje Zakonika Valtazara Bogišića. Umjesto toga, užurbano hvatamo priključak sa civilizacijom u kojoj je osnivačko nasilje legitimno.
Ali, i pored svega, obrazovna snaga nadvremenih ideala i vrijednosti Svetosavlja pokazala se vitalnom i djelatnom. U novim mogućnostima stvaralačkog povezivanja tradicije i savremenosti potvrđuje se svevremenost Svetosavske kulture i prosvjećenosti. To može da posvjedoči i savremena nauka o kulturi koja pravi razliku između „soteriološe kulture“ (kao kulture spasenja duše) i „evdemonijske kulture“ (kao kulture zemaljske sreće i progresa lišenih kulturnog pamćenja).
To znači da nas Svetosavski zavjet, na koji se nadovezuje Kosovski zavjet i čija je sinteza Njegošev zavjet, stavljaju na nov način pred izbor između dva suprotstavljena viđenja života: onog života koji teži sabiranju blaga na nebu i onog koji teži sabiranju blaga na zemlji. I pored svih ličnih i kolektivnih kolebanja savremenog čovjeka u opredjeljenju za jednu ili drugu životnu težnju, kultura Svetosavlja nepokolebljivo nas usmjerava ka neprolaznom nebeskom blagu koje se sabira dobrim djelima, već u ovom životu.
Danas, kada obilježavamo osam i po vijekova od rođenja Svetog Save i kada nas nakon punih osam vjekova s nesmanjenom snagom obasjava svjetlost svetosavske prosvećenosti, pozvani smo da budemo dostojni nosioci i nastavljači svetosavskog nasleđa, s dobrom nadom da će i naša generacija biti još jedna karika u zlatnom lancu žive kulturne tradicije koja će sijati plemenitim sjajem, na ponos onima koji će doći poslije nas.
Besjeda izgovorena na Svetosavskoj akademiji održanoj u Beranama, 25. januara 2025.
