Pogrešno je shvatanje da su austrougarski državnici izmislili pojam srbijanski i srbijanska država, kao i to da nam, u novije vreme, Hrvati nameću upotrebu pomenutih termina.
Piše: Radoš Ljušić
Kada sam kao asistent obavljao dužnost sekretara redakcije „Istorijskog glasnika” časopisa Društva istoričara Srbije, dostavljao sam lektorisane tekstove autorima da daju saglasnost na pravopisne ispravke. Odnesem rad akademiku Vladimiru Stojančeviću, on pogleda prvu stranu, zamisli se i ljutito mi vrati tekst, rekavši: „Naučio sam da pišem mala i velika slova u prva četiri razreda osnovne škole i neću tu naviku da menjam.” Uzmem rad s odbijenom lekturom i kažem sebi: „Bože, akademik je neuviđavan; kako može da ne prihvati važeća pravila!” Tako sam sudio mlad i neiskusan, a sada, s nataloženim iskustvom, delim potpuno njegovo mišljenje.
Navešću dva primera iz svog iskustva, kakvih ima toliko mnogo u našem često menjanom pravopisu i jezičkim normama. Kada sam radio magistarski rad i doktorsku disertaciju, morao sam, po ondašnjem važećem pravopisu, da pišem malim slovima sledeće pojave iz srpske povesnice: prvi srpski ustanak, drugi srpski ustanak, srpska revolucija, kneževina Srbija, kraljevina Srbija, i ovde prestajem s ređanjem mnogih sličnih primera. Opet, po važećem pravopisu, morao sam da pišem Vrška čuka velikim slovom, jedno brdašce na srbijansko-turskoj granici iz 1833. godine! (U jednom od prethodnih pravopisa samo se Francuska revolucija pisala velikim slovom, a sve ostale malim slovom. Navodim ovo kao klasičan primer pravopisne besmislice.) Reč je o značajnim događajima iz naše novije istorije, uz to su Kneževina i Kraljevina Srbija zvanični nazivi države, pa su se stoga morali pisati velikim slovom, kako je propisano danas.
Da komunistička ideologija nije kriva za sve pravopisne propuste, govori sledeći primer. Habzburška monarhija izvela je državotvornu reformu 1867. godine i postala dvojna monarhija, sa zvaničnim nazivom Austro-Ugarska. Danas, po zvaničnom srpskom pravopisu, ime te države piše se Austrougarska. Sasvim je opravdano pitanje: da li sastavljači pravopisa imaju pravo na izmenu zvaničnih naziva država (Kneževina Srbija, Kraljevina Srbija, Austro-Ugarska).
Istorik, pesnik, poetik
Jezičke nedoumice su brojnije i s njima se svako suočavao ko se pera latio. Najpoznatiji srpski intelektualac, Slobodan Jovanović, bio je pravnik, a u jednom razgovoru s novinarom Milanom Jovanovićem Stojimirovićem upotrebio je reč „istorik”. Hteo je reći da je i pravnik i istorik. Koliko mi je poznato, tu reč je potom retko koristio i na nju se skoro zaboravilo. Bogatstvo jezika ogleda se u tome da se za jednu pojavu, stvar i činjenicu može koristiti više jezičkih izražaja: istoričar, istoriograf, povesnik, povesničar, istoriopisac, istorik. Jedan moj oponent, na moje učestalo korišćenje tog izraza, iskoristio ga je u podsmešljivom značenju, a da je znao da ga je Slobodan Jovanović upotrebio za sebe, ugrizao bi se za pero.
Reč „istorik” pripada tipu reči kao što su: povesnik, pravnik, književnik, pesnik, poetik, umetnik… Ne kaže se pravničar, književničar, umetničar, pesničar (imao bi dva značenja, onaj koji se bavi poezijom i onaj koji se pesniči, tuče), ali koristimo reč „istoričar”.
Navodim još jednu reč koja izaziva nedoumice – dinastija. Od dinastije, pridev dinastijski, zastarelo dinastički (po Pravopisu, oba su važeća). Da budućnost pripada prvoj izvedbi prideva, ukazuju sledeći primeri: hemijski, ne hemički, od Šumadija – šumadijski, ne šumadički.
Najviše nedoumica izazivaju izvedenice od reči Srbija i Srbi, pridevske i ostale.
Srbija – srbijanski – državnost – država.
Srbi – srpski – nacionalnost – nacija.
Neophodno je naglasiti da je Srbija bila i ostala pokretna država, a Srbi večiti seobnici, i u tome se ogleda sav smisao i besmisao naše povesnice.
Nedoslednosti u njihovoj upotrebi su učestale, u govoru, u pisanju, sa zabrinjavajuće velikim razlikama. Nijedan istorik, jezikoslov i pravnik nije se upustio u objašnjenje ovog gorućeg nacionalnog, jezikoslovnog, istorijskog, ali i pravnog problema.
Evo nekoliko primera o kojima je neophodno raspravljati, bez ljutnje, emocija i svađe. Najčešće nedoumice izazivaju pojmovi iskazani sintagmama – srpsko društvo i srbijansko društvo. Da odmah naglasim da reč srbijanski/o ima državotvornu konotaciju, pošto potiče od naziva države – Srbija. Pridev srpski ima nacionalnu konotaciju i potiče od reči Srbi. Te dve pojmovne pojave moraju se dvojiti i nije dopustivo da se brkaju, kako mi to često činimo. Sve bi ovo bilo drugačije da se održao srednjovekovni naziv za državu Srba – Srpske zemlje, a ne Srbija.
Srbijansko društvo čine svi građani države Srbije: Srbi, Mađari, Albanci, Bošnjaci… Srpsko društvo čine svi Srbi ma gde da žive: u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj i ostalim državama u Evropi i svetu. Kada se kaže „srpsko društvo”, a misli se samo na Srbiju, taj pojam ne obuhvata nacionalne manjine.
U vreme dok je postojala Kneževina i Kraljevina Srbija, stanovništvo je bilo blizu potpune jednonacionalnosti (98,6 odsto Srba prema popisu iz 1910. godine). U toj državi nisu živeli svi Srbi, ostatak je živeo u trima državama: Osmanskom carstvu, Habzburškoj monarhiji i Kneževini/Kraljevini Crnoj Gori. Ispravniji je termin za taj period – srbijanski: srbijanska država, srbijansko društvo, srbijanski vladari, srbijanske granice… Ističem da nije pogrešno ni ako se koristi pridev srpski – legitimno je i jedno i drugo.
A kada je reč o odnosima dve srpske države – Srbije i Crne Gore, ne može se upotrebljavati odrednica srpsko-crnogorski odnosi, kako se govorilo i pisalo i kako se još uvek pogrešno radi, već o srbijansko-crnogorskim odnosima, s jedino ispravnim i jezičkim i istorijskim značenjem. Čak i da postoji crnogorski narod, a njega do 1918. godine nije bilo, prema važećem Ustavu Kneževine Crne Gore (1905), bilo bi nepristojno i pogrešno pisati o srpsko-srpskim odnosima, već o srbijansko-crnogorskim odnosima, o odnosima dveju država i jednog naroda. Dakle, ne postoje srpsko-crnogorski odnosi, nisu ni postojali i, verujem, neće postojati.
Veselin Matović: crnogorski jezik – ili oznaka bez označenog
Ispravnije je reći srbijanske dinastije – Karađorđevići i Obrenovići. Iako se može koristiti i sintagma srpske dinastije, legitimno je i jedno i drugo. Opšti pojam srpske dinastije podrazumeva deset srednjovekovnih dinastija i tri novovekovne, pored pomenute dve, tu je i dinastija Petrović Njegoš. Ako želimo da pravimo distinkciju među novovekovnim dinastijama, onda je ispravnije pisati srbijanske dinastije i crnogorska dinastija.
Otadžbina je jedna, a zavičaja je mnogo
Pogrešno je shvatanje da su austrougarski državnici izmislili pojam srbijanski i srbijanska država, kao i to da nam, u novije vreme, Hrvati nameću upotrebu pomenutih termina. Od Karađorđa do kralja Petra koristi se izraz „srbijanski” kao državotvorna odrednica, ne i nacionalna. Karađorđe, tvorac obnovljene srbijanske državnosti, potpisivao se i kao „rođeni Servijanac”. On i potomci nisu znali to da cene i odneguju, pa su završili kao tragični Jugosloveni.
Otkuda animozitet na izraz srbijanski, čak i kod nekih mojih prijatelja, profesora univerziteta, a ne na crnogorski, hercegovački, bosanski, vojvođanski, šumadijski, kosovski? Nema lepšeg primera za nepoštovanje sopstvene države i za njeno potčinjavanje zavičajnom narativu. Otadžbina je jedna, a zavičaja je mnogo! Ne bi se trebalo čuditi što će Srbi svoju državnost okončati srpskim federalizmom (termin Slobodana Jovanovića), poslednjom državotvornom reformom, jedinom koju još nisu isprobali.
Izvor: Politika Magazin
