Šta bi nam, uostalom, književnost i mogla pomoći u političkoj borbi kada ni sama, po strukturalističkoj definiciji, nije čitljiva. Pa ipak, to ne znači da je nerazumljiva. Upravo je razumljiva na mnoštvo načina od kojih nijedan ne smije pretendovati na istinitost – na konačnost. Otkriće posljednje istine nije predmet književnosti, osim ako ne prihvatimo da je igra, u borhesovskom smislu riječi, posljednja istina što je čovjeku od samoga Tvorca darovana.
Do poslednjeg daha,
Do večnosti same;
Ići ću sa tobom,
Rame uz rame.
Zarad zdravlja moje duše, ako nijesam zadocnio — ali i zbog tušta i tma razloga o kojima nije prikladno da govorim javno — odustajem od svakog, daljeg, pokušaja da razumijevam politički (su)život u Crnoj Gori.
Vraćam se, dakle, ljepšoj strani stvarnosti, kakvu mogu kreirati samo književni i farisejski tekstovi.
Šta bi nam, uostalom, književnost i mogla pomoći u političkoj borbi kada ni sama, po strukturalističkoj definiciji, nije čitljiva. Pa ipak, to ne znači da je nerazumljiva. Upravo je razumljiva na mnoštvo načina od kojih nijedan ne smije pretendovati na istinitost – na konačnost. Otkriće posljednje istine nije predmet književnosti, osim ako ne prihvatimo da je igra, u borhesovskom smislu riječi, posljednja istina što je čovjeku od samog Tvorca darovana.
Izvan igre nema istinskog života.
Izvan igre nema istinske književnosti.
Ali igra podrazumijeva poštovanje jasno propisanih pravila. Dostojan sluga Igre, prema tome, može biti samo onaj koji ima muda i talenta da igra po pravilima, koja se, dabome, propisuju prije početka igre.
Slavni semiotičar Jurij M. Lotman na jednom mjestu to objašnjava slikovitim primjerom, koji ću razraditi po sopstvenom ukusu.
Pretpostavimo situaciju u kojoj grupa djece sjedi na livadi i vesla. Djeca su radosna, prepuštena svojoj igri – igri kao ontološkoj potrebi. No, pored njih stoji jedan klipan, što poskakuje i šegači se kao prava kvariigra, govoreći djeci da ne budu djeca, da livada nikako ne može biti isto što i more, da oni neće stići ni do kakvog ostrva sa blagom. Njegova upornost na koncu obeshrabri djecu.
Nema više igre! Ali nema ni sna o plovidbi. San je neophodna supstanca nade. Dakle, nema ni nade da će livada jednom postati more. (Nada je kognitivni proces, što znači da djeca nijesu tek tako, iz puke dosade, zamišljala da je livada isto što i more).
Avaj, za razliku od politike, koja često svijet preobražava u fatalističku borbu do posljednjeg populističkog „lajka“, književnost nam nudi mogućnost da se fatalistički pošteno igramo do posljednjeg daha, kako to kazuju čak i estetski trivijalni stihovi s početka ovog razmišljanja.
Umberto Eko bi rekao: „ne nadajte se da ćete se riješiti knjiga”. U knjigama se sve zapisuje, pa i ono što politika briše.
Milorad Durutović
