Piše: Vladimir Đukanović
Evropa je na raskrsnici, a priča o energiji nikada nije bila samo o cevovodima, rafinerijama ili računima za struju – ona je duboko politička, ekonomska ali i filozofska.
Dok Brisel maše zastavom moralne superiornosti i planira da do kraja 2027. isključi ruski prirodni gas iz svojih energetskih sistema, gradovi poput Švedta u Nemačkoj već osećaju težinu tog razvoda. Rafinerija u Švedtu, koja zapošljava petinu stanovništva grada od 30.000 ljudi, nekada je živela od ruske nafte isporučivane kroz cevovod Družba. Sankcije Evropske unije 2022. godine, uvedene nakon ruske invazije na Ukrajinu, prekinule su taj dotok, ostavljajući rafineriju na polovini kapaciteta i radnike u strahu od gubitka radnih mesta.
Švedt nije samo lokalna priča. Grad je simbol šire evropske borbe da pomiri svoje levičarske ideale sa surovom stvarnošću. Dok Evropa sanja o „zelenoj budućnosti“ i nezavisnosti od Rusije, pitanje koje lebdi u vazduhu glasi: kuda ide ruski gas koji kontinent više neće? I šta to znači za nas na Balkanu, za evropsku ekonomiju, i za globalni poredak?
Ovo nije samo pitanje logistike, to je filozofska dilema o moći, pravdi i ceni političkih poteza. Evropska unija je 2022. godine, u odgovoru na rusku invaziju na Ukrajinu, pokrenula ambiciozni plan REPowerEU, sa ciljem da eliminiše zavisnost od ruskog gasa i nafte. Plan je jasan: zabrana uvoza ruskog prirodnog gasa i tečnog prirodnog gasa (LNG) do kraja 2027. godine. Rusija trenutno snabdeva oko petinu evropskih potreba za gasom, što pokazuje koliko je izazovno raskinuti decenijama staru energetsku vezu. Dok Brisel priča o etici, gradovi poput Švedta pitaju: „A šta ćemo mi?“ Rafinerija u Švedtu, nekada stub lokalne ekonomije, sada radi na alternativnim isporukama nafte iz Poljske, Italije i Nemačke, ali po znatno višim cenama. Nemačka vlada razmatra prodaju rafinerije, što dodatno unosi nemir među radnike.
Tu dolazimo do moralne dileme: političari koji nameću ova rešenja imaju sve manju podršku glasača. Desničari jačaju širom starog kontinenta, i levičarska elita rizikuje da bude demokratski ispiškana iz igre i njihova politika resetovana. Makron vlada bez podrške glasača, Starmeru se već namešta medijski cunami jer je narod nezadovoljan, a sutra kreće rasprava u EU o nepoverenju von der Lejen. Komično je što će se glasanje o nepoverenju desiti za osobu koju glasači nisu ni birali na tu poziciju. Svelo se da birokrate biraju birokrate i onda glasaju o nepoverenju u iste. Desničari već javno najavljuju ekonomsko povezivanje sa Rusijom i ukidanje sankcija. Kontinent je sve podeljeniji po liniji desnica/levica i sve više liči na američki bipartizam sa svojim crno-belim pogledom na svet. Izgleda da će političke ideološke nijanse u Evropi nestati.
Ova priča nije samo o Švedtu, slični problemi muče i druge evropske industrijske centre, od hemijskih fabrika u Belgiji do proizvođača đubriva u Poljskoj. Visoke cene energije, izazvane sankcijama i prekidom ruskog snabdevanja, ugrožavaju konkurentnost evropske industrije, dok gradovi poput Švedta postaju kolateralna šteta velikih geopolitičkih igara i moralisanja onih koji neće trpeti pad životnog standarda.
Rusija, prema Statistical Review of World Energy za 2025. godinu, proizvodi impresivnih 61 milijardu kubnih stopa gasa dnevno (bcf/d), što je čini drugim najvećim proizvođačem na svetu, odmah iza Sjedinjenih Američkih Država. Tri četvrtine ovog gasa koristi se za domaće potrebe: grejanje domova, pokretanje fabrika i održavanje jedne od najvećih svetskih industrijskih baza. Ostatak traži da se udomi na globalnom tržištu. Evropa možda zatvara svoja vrata, ali Rusija ne gubi vreme. Prva stanica za njen višak gasa je Kina, zemlja koja troši 42 bcf/d, ali proizvodi samo 24 bcf/d, što je čini idealnim kupcem. Pregovori o cevovodu Power of Siberia 2 traju godinama, otežani kineskim zahtevima za niskim cenama i strahom od prevelike zavisnosti od Rusije. Ipak, nedavni sukobi na Bliskom istoku, poput rata između Izraela i Irana, naterali su Peking da preispita svoju zavisnost od energenata iz tog regiona.
Sastanak između Vladimira Putina i Si Đinpinga u septembru 2025. godine mogao bi biti prekretnica. Ako se dogovor postigne, Kina će apsorbovati ogroman deo ruskog gasa, preusmeravajući energetske tokove ka Aziji. Za Evropu, ovo znači veće cene gasa na globalnom tržištu i manji uticaj na Rusiju, dok zemlje poput Srbije na Balkanu, već navikle na energetsku akrobaciju između Istoka i Zapada, čekaju skuplje račune i političke rasprave o tome ko je kriv za energetsku krizu.
Ali Kina nije jedina destinacija. Rusija ima veće planove, i oni su iznenađujuće futuristički. Ruski ministar za razvoj Dalekog istoka i Arktika predložio je gradnju gasnih elektrana pored proizvodnih lokacija, posebno na Arktiku, gde niske temperature smanjuju troškove hlađenja data centara. Čemu ovio planovi? Za veštačku inteligenciju, iliti AI, i rudarenje kriptovaluta. Trka za AI u suštini jeste energetska trka: zemlje sa obiljem jeftine energije imaće prednost u razvoju tehnologija budućnosti.
Dok Evropa plaća više za LNG iz Katara ili SAD-a, Rusija koristi svoj jeftini gas da se pozicionira kao lider u tehnološkoj trci. Ironija je gotovo opipljiva: sankcije koje treba da oslabe Rusiju mogle bi je učiniti tehnološkim divom, dok Evropa, opterećena visokim cenama energije, gubi konkurentnost. Švedt je primer tog gubitka jer rafinerija radi sa pola kapaciteta, radnici strahuju za poslove, a grad se suočava sa ekonomskom neizvesnošću. Rusija, s druge strane, koristi svoj gas da izgradi novu ekonomsku snagu. Evropa suštinski plaća cenu svojih moralnih odluka. Kada se vlast u EU promeni verovatno će biti kasno. Kada se energenti jednom preusmere teško se vraćaju na stare, razorene puteve.
Rusija je 2024. godine postavila rekord u izvozu LNG-a, što se retko pominje u zapadnim medijima. Veliki deo ovog gasa i dalje stiže u Evropu, iako po višim cenama nego stari cevovodni gas. Prema članku iz POLITIKO, Evropa je uvezla 837.300 tona ruskog LNG-a u prve dve nedelje 2025. godine, koristeći „flotu u senci“ tankera kojima Rusija zaobilazi sankcije. Rusija planira da do 2030. godine poveća izvoz LNG-a na 13,7 bcf/d, što bi je učinilo ozbiljnim konkurentom SAD-u, koje su 2024. izvozile 11,1 bcf/d. Države poput Indije već kupuju višak ruskog LNG-a, a Azija će verovatno preuzeti još veći deo u budućnosti. Evropa, međutim, ostaje u paradoksalnom položaju: sankcioniše Rusiju, ali i dalje plaća za njen gas, samo na zaobilazan i skuplji način. Ko ovde koga kažnjava? I da li su potezi stvarno etički ili se radi o običnom moralisanju kome su političke elite sklone?
I pored toga što Evropa odbija ruski gas, ona uvozi njegove derivate. U 2024. godini, EU je uvezla 6,2 miliona tona ruskih đubriva, vrednih preko 2,2 milijarde evra, što je donelo Rusiji oko 550 miliona evra poreza. Poljska, najveći kupac, udvostručila je svoj uvoz. Razlog je jednostavan, ali bolan: evropska proizvodnja đubriva kolabirala je zbog visokih cena gasa, koji je ključni input za ovu industriju. Na vrhuncu energetske krize, 70% kapaciteta za proizvodnju amonijaka u Evropi bilo je ugašeno ili neaktivno. Ovo je paradoks koji bode oči: Evropa sankcioniše ruski gas, ali uvozi proizvode napravljene od njega, indirektno puneći ruski budžet.
Švedt dalje ilustruje ovu ranjivost jer dok rafinerija radi na pola snage, ruski proizvođači đubriva dominiraju evropskim tržištima, a evropski poljoprivrednici i industrija plaćaju cenu. Ovde dolazimo do suštine: energetska politika nije samo pitanje logistike, već filozofska borba o moći, pravdi, dominaciji i moralu. Evropa se hvali svojim potezima, gde sankcije i dekarbonizacija treba da pokažu moralnu superiornost. Ali šta je sa radnicima u Švedtu, ili u drugim industrijskim centrima poput Antverpena ili Krakova?
Njihova sudbina osvetljava klasičnu filozofsku dilemu između utilitarizma – prema kojem je postizanje najvećeg dobra moralni imperativ, i deontologije – koja nalaže postupanje po dužnosti bez obzira na posledice. Da li je moralno ispravno žrtvovati gradove poput Švedta za geopolitičke ciljeve? Rusija, nasuprot tome, igra pragmatično, u duhu Ničeove volje za moć. Njen fokus na AI i kriptovalute pokazuje kako energija može biti poluga za dominaciju u novom tehnološkom dobu. Dok Evropa troši milijarde na ekološke ciljeve, globalna potrošnja fosilnih goriva dostigla je rekord u 2024, sa 86,6% ukupne energetske ponude, prema Statistical Review of World Energy.
Evropski idealizam sve više liči na utopiju političke gerijatrije koja zanemaruje realnost globalnih tržišta. Pogledajmo Balkan, gde Srbija, Hrvatska i Bosna balansiraju između ruskih energenata, zapadnih sankcija i sopstvenih ekonomskih potreba. Srbija, na primer, i dalje dobija gas preko Turskog toka, ali se suočava sa pritiscima EU da se pridruži sankcijama. Visoke cene energije već pogađaju domaćinstva i privredu, a preusmeravanje ruskog gasa ka Kini ili LNG tržištima samo će dodatno podići cene. Balkanski kontekst pokazuje koliko su male zemlje ranjive u ovoj globalnoj igri, gde veliki igrači poput Rusije, Kine i Amerike diktiraju pravila. Švedt je samo jedan od primera. Ovi slučajevi ukazuju na dublji problem: evropska energetska politika, usmerena na dekarbonizaciju i sankcije, ugrožava sopstvenu razvijenu industrijsku bazu.
Filozofski, ovo nas vodi do Rolsove teorije pravde, o kojoj sam već pisao na ovom blogu. Ona naglašava važnost zaštite najranjivijih u društvu. Radnici u Švedtu, Ludvigshafenu ili Krakovu nisu donosili odluke o sankcijama, ali oni snose posledice. Evropa mora pronaći ravnotežu između svojih globalnih ambicija i lokalnih potreba, inače rizikuje gubitak poverenja svojih građana. Moralna dilema je danas centralna tema evropskog političkog života.
Ruski gas neće nestati samo zato što je etički neprihvatljiv određenim političkim igračima. Preusmeriće se ka Kini, globalnim LNG tržištima i domaćim tehnološkim ambicijama. Evropa plaća visoku cenu: skuplji energenti, slabija industrija i gradovi poput Švedta u krizi. Sankcije možda zvuče moralno, ali indirektno finansiraju Rusiju kroz uvoz đubriva i LNG-a. Filozofski, Evropa mora preispitati svoje prioritete: idealizam ili pragmatizam? Izbor je mučan.
Izvor: Fejsbučenje
