Piše: Čedo Nedeljković
Vrijedni kotorski istraživač Ljubo Mačić objavio je novu knjigu Razvoj školstva u Grblju u kojoj je dao istorijsku dimenziju ove oblasti na širem području, u čitavoj Boki kotorskoj i u Dalmaciji, oblastima u kojima su se mijenjali strani upravljači.
Prirodno, oni su upravljali ukupnim razvojem i bili su posebno zainteresovani za kulturu i prosvjetu koja najbitnije utiče na formiranje nacionalne svijesti. Nekad su Turci rušili crkve i kulturne spomenike, a mletačke i austrijske vlasti razvile su perfidnije metode da se odupru težnji naroda, posebno pravoslavne crkve da organizuje i razvija svoje školstvo? Šta su mislili mletački upravljači o molbi pravoslavnih Srba i Grka u Dalmaciji koji su tražili dozvolu za podizanje škola o vlastitom trošku. Dakle, ne o državnom. Molba je razmatrana u februaru 1761. godine, a povodom nje providur Alviz Kontarini predlaže duždu: „Čini mi se da ne ide u korist države predavanje nauka i znanosti podanicima nižih staleža ove pokrajine, i da im se daju javne službe, nego da ostanu u rođenoj svojoj prostoti, da se bave onim zanatima, koje su primili od svoga početka.“
U Veneciji su shvatili da to ne bi bilo korisno za državu, ali Kontarini upozorava da „ako Vaša Svjetlost već hoće da usliši prositelje, držim da bi se prošnja njihova mogla utoliko uslišiti da se ustanovi samo gdje koja škola u kojima, osim čitanja i pisanja ništa drugo da se ne uči.“ Stanje se promijenilo nabolje tek za vrijeme Druge austrijske vladavine a naročito od 1869. kada je Austrija donijela Zakon o školama pa je u Boki najveći broj škola bio u vlasništvu države. No napredak je tekao sporo. Pravoslavna crkva u Dalmaciji uporno je tražila od austrijskih vlasti da se riješi pitanje otvaranja narodnih škola za svu pravoslavnu djecu. A u decembru 1846. iz Beča je stigao odgovor: „Povodom molbe koju je episkop pravoslavne dioceze uputio caru, u vezi otvaranja osnovnih škola za nepounijaćene pravoslavce u Dalmaciji“ carski odgovor je glasio: „Neka se u svakom mjestu njihove parohije aktivira po jedna sopstvena škola za omladinu oba pola čim opština bude posjedovala sredstva za dotaciju istih. Za nastavu u takvim školama treba obezbijediti nastavnike odgovarajuće vjeroispovijesti.“
Austrijske vlasti su, dakle, vodile računa o vjerskom opredjeljenju učenika, ali i o jeziku pa kažu da nastava treba da se odvija na jeziku koji je uobičajen u komuni, ali ako „postoji sklonost ka italijanskom ili ilirskom, pobrinuće se da se nabave knjige sa tekstovima na oba jezika“.
Vodila je austrijska vlast, pri zakonskom regulisanju, računa o narodnim potrebama. I što se tiče upotrebe pisma u školama bila je vrlo tolerantna pa kaže da se latinička slova neće „silom uvoditi u osnovne škole, ali ipak će se postepeno uvoditi gdje god u opštini „bude sklonosti ka tome“. U školama na narodnom jeziku uz ostale predmete može se uvesti italijanski jezik ako se za to ukaže potreba. No, u Boki, posle 1845, u mnogim školama nastava je bila na italijanskom jeziku.
A kakva je danas jezička situacija u Crnoj Gori? Po Ustavu, službeni jezik je crnogorski iako, prema popisu, najveći dio stanovništva govori srpski. Treba mijenjati Ustav, ali to je golema procedura koja može uzdrmati i samu Vladu. Ispada da su austrijske vlasti imale više razumijevanja za narodni jezik od sadašnje Vlade.
Izvor: Dan
