Svaki san ima svoju logiku – i svoju granicu. Postoje snovi koji oslobađaju, koji otvaraju horizonte što ih budnost ne može dosegnuti, koji vraćaju čovjeku ono što mu svakodnevica sistematski oduzima.
Piše: prof dr Radoje V. Šoškić
Takvi snovi imaju svoju unutarnju teleologiju: oni su usmjereni prema nečemu izvan sebe, prema horizontu koji se pomiče kako mu se prilazi, i upravo ta permanentna neispunjenost, ta trajna i plodna napetost između dosegnutog i zamišljenog, jeste izvor njihove životne snage. No, postoje i snovi druge vrste: snovi koji zarobljavaju upravo zato što su odveć ugodni, koji umjesto horizonta nude hermetičnost, koji nude savršenu iluziju totalnog ovladavanja zbiljom. Koji mu šapću, s blagom i neodoljivom uvjerenošću, da je enigma postojanja konačno i jednom zauvijek odgonetnuta – pritiskom na pravo dugme. Takav san ne oslobađa nego opija, ne vraća čovjeku ono što mu je oduzeto već mu oduzima i ono posljednje što mu je ostalo: sposobnost da uvidi vlastitu zarobljenost. To je omamljeni san, koji posrće pod teretom vlastite grandioznosti, koji sanja sâm sebe i ne zna što sanja, koji ne može razlikovati viziju od halucinacije jer mu nedostaje jedino što bi tu razliku omogućilo: pitanje koje bi razorilo privid, budan pogled prema van, prema onome što nije on sâm.
Taj san ima prepoznatljiv sadržaj. Sanja kosmičke brodove, rakete i let na Mjesec, putovanje vatrenom rijekom u središte Zemlje, elektromagnetizam izlučen iz vazduha, sunčevu energiju pohranjenu u konzervu, biološko oružje projektovano u laboratorijama koje izgledaju kao ordinacije, autonomne dronove koji odlučuju o ubistvu bez ljudske intervencije, kinetičko oružje u orbiti i elektromagnetske impulse koji mogu ugasiti civilizaciju kao što se gasi svjetlo u sobi, sanja rat koji se vodi algoritmima, u kome niko ne odlučuje o smrti jer su odluke prepuštene sistemu koji je suviše složen da bi iko bio odgovoran za ono što čini. Sanja svemoć koja je brižljivo i sistematski ispražnjena od mudrosti koja zna šta s moći učiniti, od odgovornosti koja zna pred kim za nju odgovarati, od skromnosti koja zna da svaka moć nad prirodom i bližnjim ima svoju cijenu koja se ne plaća odmah i ne plaća se tamo gdje je moć izvršena bez mudrosti. Sanja, jednom riječju, ono što svaki šesnaestogodišnjak sanja kada još nije naučio da postoje pitanja važnija od pitanja kako (pitanje instrumenta) – naime, pitanje zašto (pitanje smisla), i još odlučujuće: za koga i nauštrb čega (pitanje etike).
Taj san nužno mora imati i svoje tijelo – svoju savršenu, zastrašujuće preciznu književnu inkarnaciju. Žil Vern ga je, s nevinom lucidnošću koja nije ni slutila vlastite implikacije, uobličio u liku kapetana Nema i njegovog Nautilusa.
Zamislimo ga: dvadeset hiljada milja ispod morske površine, sâm. Oko njega električna centrala, blještave svjetlosti, vlastito grijanje, vlastita proizvodnja kiseonika — potpuna autarkija, sistem kojem ne treba ništa što sâm nije proizveo, koji je, u svojoj tehničkoj besprijekornosti i funkcionalnoj samodostatnosti, dovoljan sebi sâmome na način na koji je dovoljno samo Apsolutno u klasičnoj metafizici. Međutim, za razliku od Apsolutnog čijoj punoći ništa ne nedostaje jer sve što postoji već jeste u njemu i kroz njega, Nautilus je praznina koja ne zna da je prazna – hermetički zatvoreni sistem koji svoju nepropusnost prema vani doživljava kao slobodu, svoju izolovanost kao suverenitet, svoju osamljenost kao veličinu – i to je najtačnija definicija jedne posebne vrste duhovnog siromaštva, one koja je najopasnija upravo zato što je najnevidljivija.
Pritisne jedno dugme – nevidljive orgulje zasviraju Bahovu „Misu“ u h-molu. Pritisne drugo – televizija prikazuje „Hamleta“. Ogladni li kapetan, pritisne treće dugme: na stolu se pojavljuje ručak od osam jela s vinom iz Bordoa. Četvrto dugme donosi mu teleskopski pogled na Mjesec, Veneru, Jupiter. Peto diže podmornicu na površinu – šesto joj daje krila i ona dostiže vrh Mont Everesta. Na palubi, kapetan puši lulu, posmatra orkan koji bijesni planinom; pritisne dugme, i na stolu se nađe čaša svježeg grejpfruta.
Uvijek mora znati samo jedno: koje dugme pritisnuti. I paziti – pomno, ozbiljno, s najvećom posvećenošću – da ne pomiješa dugme za nedjeljnu propovijed u Vestminsterskoj opatiji s dugmetom koje automatski ispaljuje četrdeset granata u minuti. Između mise i granate, između Boga i ubistva, stoji samo ispravno identifikovano dugme – i ta činjenica, da za kapetana Nema razlika između molitve i masovnog ubistva jeste isključivo tehnička razlika, govori o njemu više nego ijedna psihološka analiza.
Ova scena je egzaktna fenomenologija racionalizovanog čovjeka. Kapetan Nemo je sve to sâm pronašao i izgradio, i uzima to zastrašujuće ozbiljno. Zaklinje se u teoriju pritiskanja dugmadi s onom vrstom bezuslovne predanosti kojom se nekada zaklinjalo u svete tekstove – s tom razlikom što sveti tekst barem upućuje prema onome što ga transcendira, dok teorija pritiskanja dugmadi ne upućuje ni prema čemu osim prema sljedećem dugmetu. Ali, upravo u toj strahovitoj ozbiljnosti leži čitava tragedija: čovjek koji Bahovu „Misu“ konzumira pritiskom na dugme, a Šekspirovog „Hamleta“ uključuje kao što se uključuje grijanje – taj čovjek nije dorastao niti Bahu niti Šekspiru, zbog sâme arhitekture svog odnosa prema zbilji. Bah i Šekspir nijesu sadržaji koji se mogu aktivirati i deaktivirati – oni su susreti koji mijenjaju onoga ko ih doživi, koji postavljaju pitanja na koja ne postoji dugme za odgovor, koji razaraju hermetičke sisteme i ostavljaju čovjeka na vjetrometini bez zaštite. Nije Bahova „Misa“ za onoga ko ne umije zastati i ćutati. Nije „Hamlet“ za onoga ko ne zna sumnjati u vlastiti sistem.
Kao priča za šesnaestogodišnjeg dječaka ovo je razumljivo – to je njegov svijet, svijet čiste mogućnosti bez posljedice, bez odgovornosti, bez dubine u kojoj bi se moglo utopiti. Kao fantazija zrelog čovjeka – to je omamljeni san koji maskira duhovno siromaštvo iza tehničke raskošnosti. Kada, pak, ta fantazija postane organizacioni princip jedne cjelokupne civilizacije, kada se logika Nautilusa uzdigne na nivo državne politike, ekonomskog sistema, pedagoškog ideala – to nije više privatna patologija već kolektivna umobolnost s institucionalnim utemeljenjem, demokratskom legitimacijom i nuklearnim naoružanjem, što je čini neuporedivo opasnijom od svake individualne patologije, jer joj je oduzeta čak i mogućnost dijagnoze. Ko će dijagnostikovati bolest kada su i dijagnostičari umobolni, kada je sâm kriterijum zdravlja bolestan?
Izvor: Dan
