(Sajam knjiga 2022. Beograd, Sala „Duško Radović“, četvrtak, 27. oktobar 2022. godine. Promocija knjige Franka Lisona „Preziranje sopstvenog“. Učesnici: Milo Lompar, Slobodan Reljić i Dušan Dostanić)
Knjiga „Preziranje sopstvenog“ bogata je raznorodnim sadržajima, asocijativno i pripovedno povezana jakim polemičkim odnosom i ponekad donosi zaoštrene formulacije. Frank Lison je temperamentan kritički duh koji sebe postavlja u poziciju jako naslonjenu na stanovište koje je u evropskoj tradiciji obeležio Fridrih Niče. Lison se približava ničeovskoj poziciji: i u osvetljavanju razlike između kulture i civilizacije, i u naglašavanju dominacije zadovoljstva i posla u modernoj svesti.

Ove teme imaju utemeljenje u Ničeovom razumevanju problema dekadencije. Takva je Ničeova teza o Sokratu kao početku antičke dekadencije.
Snažna afirmacija mita i jednog celovitog objašnjenja sveta, koja – u Ničeovom viđenju – ima svoju ulogu u antičkoj tradiciji, ima vezu i sa nekim Lisonovim izvođenjima: naročito vezanim za paralelu između helenske i sadašnje situacije. On se služi shvatanjem kružnog kretanja istorije i u tom kretanju naravno da civilizacija, kako je pisao i Niče, zamenjuje kulturu: kao znak njene dekadencije.
Frank Lison koristi momenat koji je takođe kod Ničea razvijen: to je momenat kritike hrišćanstva. Ničeova kritika hrišćanstva u „Antihristu“ jedna je od najdalekosežnijih kritika same hrišćanske ideje a ne samo hrišćanske stvarnosti. I Lison ima vrlo sličnih sadržaja. On smatra da hrišćanski momenti kajanja imaju u sebi posledicu koja vodi u unutrašnju destrukciju čitave zajednice, odnosno društva.
To su sve sadržaji koji odjekuju u našoj stvarnosti samo upozoravajućom snagom. Jer, momenat samomržnje dovodi u vezu sa poznatom teorijskom elaboracijom problema samomržnje kod Jevreja. On pravi jednu vrstu paralela na širokoj asocijativnoj paleti. Ta paralela nije proizvoljna nego je veoma usredsređena. U srcu njegove opservacije je Nemačka. Ili, kako bi Encesberger rekao, „Nemačka, Nemačka između ostalog“. Taj momenat bi se mogao nazvati centralnim momentom njegovog razmišljanja. No, on to nije tematizovao kao nemačku situaciju nego evropsku situaciju.
Ponekad, u pojedinim iskazima, on je to vezivao za procese amerikanizacije evropskog društva. Upravo zbog toga godina 1945. izgleda markantno u njegovim razmišljanjima. Taj momenat prepoznavanje amerikanskog nanosa ima svoj sadržaj i u sporu vezanom za sudbinu kontinentalne filozofije i u sporu vezano za humanistički naboj literature. Američki pragmatizam deluje nedovoljno refleksivno i nedovoljno produbljeno, po Lisonovim naznakama, i to je nešto što ima svoje političke odjeke i sadržaje.
U jezgru njegovih razmišljanja pronalazimo takođe ničeovsku temu nihilizma. Nihilizam kao sadržaj i kao iskustvo evropskog kretanja. Tu se prepoznaju tonovi Hajdegerove interpretacije Ničea, ali to su svakako i Ničeovi sadržaji.
Ono što je u toj dijagnozi nesporno, doživljava osobenu potvrdu u našim danima. Jer, ova knjiga deluje kao da opisuje stanje koje se pomalja pred našim očima: kao nešto što se upravo odigrava, naročito u Nemačkoj koja ćuti i nemo posmatra kako se oba gasna koridora jednostavno, fizičkom silom, uklanjaju. I ne postoji nijedan političar, ne postoji ni stvarnost u kojoj bi neko mogao reći: ovo ipak nema smisla, jer ste nam uništili nešto što utiče na status naših finansijskih mogućnosti. To je Nemačka u kojoj nema ministra čak ni poput francuskog ministra finansija koji je rekao „pa nije logično da plaćamo četiri puta skuplje američki gas nego što ga plaćaju Amerikanci“. Dakle, jedna potpuna zanemelost koju ova knjiga na nekim mestima snažno tematizuje.
Ali, za ovu priliku treba postaviti pitanje kako ga Lison postavlja: odakle ta stvarnost izgleda tako turobno i kako je on mogao da to vidi 2011. godine kada se prvo izdanje ove knjige pojavilo?
On kaže da ključnu ulogu u regulaciji društvene svesti, ili javne svesti, igraju mediji. Mediji su ključni, pa on kaže da su preuzeli ulogu koju je imao Bog u hrišćanskim zajednicama. Dakle, između moći i mase ključni posrednik su mediji. I Lison to vrlo precizno prepoznaje. Posrednici političkog tipa, šefovi stranaka, stranačko napredovanje, državna administracija idu istovremeno i naporedo, ali ne određujuće za samu kulturu medijskog sveta. Mediji obavljaju regulaciju koja ukida – e, sad to ja dodajem za ovu priliku – nekadašnju funkciju intelektualaca.
Intelektualac je nekad bio taj posrednik društvenog kretanja ili neke ideje ili nekog prenosa značenja. Tako je naročito od Francuske revolucije i vremena pre nje, svakako u doba Voltera. Sada mediji ukidaju potrebu za intelektualcem, jer nestaje potrebe za posredovanjem. To znači da mediji ukidaju potrebu za refleksijom. Tako se između moći i mase uspostavlja direktna korespondencija. To vidimo u sferi javnih medija ili medija magistralnog toka. Oni evropsku strukturu svesti odslikavaju ‒ u dramatičnim događajima našega vremena ‒ kao uniformnu, iako sama društva, što vidimo po paralelnim saznanjima do kojih možemo dopreti, nisu tako jednodušna. Odnosno, ljudi nisu tako ubeđeni u istinitost onoga što im se prosleđuje. Lison je to naglasio. I to je najbolji deo njegove knjige, ta dijagnoza duhovne situacije vremena. Dijagnoza stanja, dijagnoza javne svesti, to su vrlo temeljni uvidi.
Kakav je njegov odgovor na ovu dijagnozu? Ili, kako bi se medicinski reklo, kakva je terapija? Šta Frank Lison vidi kao terapiju? To je pitanje o kom svi možemo da razmišljamo. Njegov odgovor je ambivalentan. Nekad je vezan za kritičku funkciju unutar društva, nekad je vezan za pojedinca.
On kao da nema ideju kako bi se unutar zajednice mogao organizovati otpor. To proističe iz determinističke sheme u kojoj je samomržnja neminovna. Lison se koleba. On kaže: to je neminovna unutrašnja putanja razvoja zapadnih društava. Ako je to neminovno ‒ otpor nema svrhe. A onda ima mesta u tekstu na kojima on govori o tome da bi se društvenom kretanju moglo suprotstaviti na ovaj ili onaj način. Na nekim mestima on vrlo snažno naglašava, čak u pozitivnim tonovima, moć evropskog čoveka, njegovu sposobnost unutar renesanse da ovlada svetom. Onda se vraća i u antičku Grčku. Ta vrsta okreta je dosta zanimljiva i ona se pojavljuje na evropskom horizontu. I kod nas je to Mihajlo Đurić tematizovao u svojoj poslednjoj knjizi. A to je da nasuprot nekoj vrsti prepuštanja stihiji treba vratiti ono što bismo nazvali, kako može da se nazove, logosnim karakterom mišljenja. Potrebno je da se na neki način čovek logosnim karakterom mišljenja vrati jednoj vrsti okrenutosti i vezanosti za ono što je bivstvujuće, a ne za ono što je biće. To je replika na Hajdegera koji je govorio o čovekovom prepuštanju opuštenosti i mitskom odnosu prema stvarnosti.
Ovo je veoma zanimljiva knjiga, lepo napisana, sa jako mnogo primera, sa jednom lucidnošću u kojoj se smenjuju različite discipline: umetnost, pesništvo, filozofija, istorija, politička misao. Pisana na način koji se u nemačkoj tradiciji može pronaći kod savremenih sledbenika Ničea, poput Ridigera Zafranskog ili Petera Sloterdajka.To su autori koji su i kod nas, i uopšte, poznatiji od Lisona, ali Lison je mlađi čovek od njih.
Mislim da je ovo knjiga koja govori o nečemu što je od velikog značaja za naše iskustvo, iako je naše iskustvo drukčije.
On piše kako se u Nemačkoj prolazilo kroz iskustvo amerikanizacije, dok je, recimo, Istočna Nemačka prolazila kroz iskustvo komunizma. To bi nama trebalo da bude bliže, ali, paradoksalno, naše iskustvo titoizma se pokazalo da je komplementarnije ovom iskustvu amerikanizacije nego iskustvu direktivnog komunizma u Istočnoj Nemačkoj. To je paradoksalno ali je tako. Mislim da je ovo knjiga koja pokreće na razmišljanje u različitim pravcima. Ona nam opisuje nemačku stvarnost drukčijom nego što smo mi u principu navikli da o njoj mislimo. Istovremeno, ona pokazuje da u ponečemu naši kulturni problemi – problem samoporicanja, samomržnje ili slični problemi unutar ideološke sheme koja nam se nameće – u suštini jesu jedan refleks, jedan sadržaj duboko evropskog problema.
Izvor: balkanmagazin
