Piše: Džon Polga-Hecimovič
Preveo: M. M. Milojević
Nagli rast raspoređenih američkih vojnih snaga u oblasti Karipskog mora od avgusta 2025. godine – zaokružen prispećem nosača aviona „Džerald R. Ford“ – raspoređivanje aviona F-35 na Portoriku, pojačana učestalost pomorskih patrola i prikupljanje nekih petnaest hiljada američkih vojnika, uz obznanu pomorske blokade venecuelanskih tankera koji prenose sankcionisanu naftu – upućuje da Vašington priprema nasilno sučeljavanje sa Venecuelom.
Trampova vlada je u početku prikazivala ovo raspoređivanje kao deo anti-narkotrafikerske operacije, ali je opseg priprema daleko nadmašio ono što je uobičajeno potrebno za presretanje čamaca koji prevoze narkotike. Povrh toga, nedavna zaplena „tankera zombija“, sledstvena objava blokade i javne izjave američkog predsednika Donalda Trampa upućuju na pretnju prisilnim delovanjem protiv vlade venecuelanskog predsednika Nikolasa Madura.
Razumevanje kako bi Venecuela mogla da odgovori na američko vojno delovanje zahteva precizno razmatranje kapaciteta, spremnosti i doktrinarnog pristupa prema spoljnoj intervenciji Bolivarskih nacionalnih oružanih snaga (Fuerza Armada Nacional Bolivariana). (Nacionalna vlada pod predsednikom Ugom Čavezom, koji je bio na čelu zemlje između 1999. i 2013. usvojila je ovo ime u znak odavanja poštovanja Simonu Bolivaru, devetnaestovekovnom borcu za nezavisnost Južne Amerike, čiji ideali čine osnovu savremenog venecuelanskog nacionalizma, poznatog kao bolivarijanizam, povezujući vojsku sa njegovim revolucionarnim nasleđem).
Iako je Venecuela sebe sagledavala kao regionalnog vojnog teškaša pod predsednikom Čavezom, venecuelanske oružane snage 2025. godine su zastarela, istrošena sila, čiji najmoćniji sistemi i oruđa pate od slabe spreme i hroničnih problema sa održavanjem. Osim toga, slab moral među pripadnicima oružanih snaga upućuje na slabu spremnost za borbu, što dodatno potkopava sposobnost za vojni odgovor.
Bez obzira na sve, Maduro će po svoj prilici moći da računa na neke lojalističke snage, kao i na čitav spektar nedržavnih naoružanih činilaca čije postojanje zavisi od održavanja režima na vlasti, a koji bi ukupno mogli da omoguće državi da organizuje gerilski otpor. Iako se Madurova vlada više ne poziva na Plan Zamora, po njegovom ranijem imenu, civilne i vojne, nacionalno-odbrambene, i unutrašnjo-kontrolne strukture su ustanovljenje – posebno, teritorijalno odbrambene zone, mobilizacija milicija, mreža za nadzor u gradskim četvrtima i ćelije za pružanje gradskog otpora – te one ostaju duboko urezane u venecuelansku bezbednosnu arhitekturu. Stoga, iako državne bezbednosne snage ne mogu da odvrate američki vojni napad konvencionalnim sredstvima, zadržavaju dovoljno asimetričnih kapaciteta da učine svaku stranu intervenciju dugotrajnom, skupom i politički opasnom.
Bolivarske naoružane snage i drugi naoružani činioci: brojke, sposobnosti i ograničenja
Između 1999. i polovine druge decenije 21. veka, Venecuela je isticala da predstavlja regionalnu vojnu silu, različitu od svog latinoameričkog okruženja. Čavezove kupovine lovačkih aviona Su-30MK2, tenkova T-72B1, protivvazduhoplovnih sistema S-300 i Buk, oklopnih pešadijskih borbenih vozila BMP-3 i niza ruskih artiljerijskih sistema obrazovale su arsenal, koji je, na papiru, prevazilazio kapacitete mnogih regionalnih vojski. Međutim, kolaps venecuelanske ekonomije, hiperinflacija, sankcije i iseljavanje skoro osam miliona ljudi posle 2015. godine znatno je narušilo ove snage.
Prema nedavnim procenama, venecuelanska vojska raspolaže sa otprilike 123.000 aktivnih pripadnika: 63.000 pripadnika vojske, 23.500 pripadnika mornarice i 11.500 vazduhoplovstva kao i 2.000 pripadnika nacionalne garde. Ove snage su pojačane sa, otprilike osam hiljada rezervista i barem 200-300 hiljada članova bolivarske milicije (milicia bolivariana), odvojenog vojno-civilnog tela koje je stvorio Čavez sa ciljem da osigura teritorijalnu odbranu i da potisne unutarnje suprotstavljanje svojoj vlasti. Pripadnici Bolivarske milicije, koji su raspoređeni po gradskim četvrtima, državnim institucijama i na radnim mestima, zaklinju se da će braniti Čavezovu „bolivarsku revoluciju“ i da će osigurati lojalnost režimu.
Druge naoružane grupe, od kojih mnoge dele vladinu ideologiju, mogu da pruže dodatnu potporu režimu. Paravojne zajednice (colectivos), gradske grupe ideološki odane Čavezovom socijalizmu sa početka 21. veka i neposredno povezane sa državom, često su delovale po Madurovom naređenju, bile su uključene u represiju i smrtonosno nasilje protiv političkih protivnika. Ove provladine naoružane grupe uživaju državnu finansijsku potporu kao i gotovo potpunu nekažnjivost da deluju na marginama – ili potpuno izvan – zakonitog poretka. Isto tako levičarske kolumbijske gerilske grupe koje su našle utočište u ruralnim delovima zemlje bi po svoj prilici nastavile da se bore upravo zato što je njihovo postojanje čvrsto povezano sa opstankom čavizma na vlasti.
Međutim, bez obzira na raspoloživu količinu i veličinu oružanih snaga, venecuelansko naoružanje je ozbiljno degradirano. Održavanje flote borbenih aviona Su-30 je manjkavo. Barem tri od dvadeset četiri venecuelanska aviona su pala, i rezervni delovi za njihove ruske motore i avioniku su oskudni. Armijski tenkovi T-72, vozila BMP-3, haubice Msta-Es i sistem raketne artiljerije Smerč trpe sličnu štetu zbog niskog nivoa operativne spremnosti koju ograničava nedostatak goriva, slaba obuka i godine korišćenja delova sa jednih vozila za remont drugih vozila. Mornarica, u međuvremenu, raspolaže samo sa jednom funkcionalnog fregatom i jednom podmornicom Tipa 209, i iako na papiru postoji nekoliko korveta one su vrlo slabo naoružane i nedostaju im moderni protivvazduholovni sistemi.
Uprkos svemu ovome, venecuelanske oružane snage i dalje raspolažu velikim brojem sistema u svojoj mreži protivvazduhoplovne odbrane, uključujući oko deset S-300 baterija, više sistema Buk i Pečora, i naširoko raspoređenim prenosivim sistemima Igla-Es. Zajedno sa teškim venecuelanskim terenom i gusto naseljenim gradskim centrima, ovi sistemi pružaju Karakasu neke mogućnosti da oteža američke vazduhoplovne operacije, posebno u prvih nekoliko časova sukoba.
Politički, venecuelanske oružane snage ostaju čvrsto povezane sa Madurovom vladom, delimično i zbog toga što režim dve decenije preduzima mere kojima bi ih učinio otpornim na pokušaje puča. Među tim merama su unapređenja politički podobnih, čistke navodno nelojalnih oficira i dopuštanje učešća u aktivnostima ilegalnog bogaćenja, počev od rudarenja zlata do trgovine narkoticima. Venecuelanski ministar odbrane Vladimir Padrino Lopez je na ovom položaju (i na još nekoliko njih) više od jedanaest godina, što odražava koliko je njegova budućnost određena Madurovom političkom budućnošću. Ironija je u tome što je ova struktura koja je čvrsto hijerarhijski ustrojena, preterano politizovana, te sa mnogo namernih preklapanja nadležnosti i suvišnim funkcijama, uspela da proizvede elitnu upravljačku strukturu koja je uspešno prebrodila različite krize ali je istovremeno umanjila njenu operativnu sposobnost, taktičku inicijativu i kapacitet za održivo vođenje konvencionalnih vojnih operacija. Nasuprot kompetentnosti naglasak je stavljen na lojalnost i na preklapanje lanaca komandovanja.
Kako bi Venecuela mogla da odgovori na američke vazduhoplovne napade
Američka kampanja vazduhoplovnih udara verovatno bi otpočela napadima na venecuelansku protivvazduhoplovnu odbranu, vazduhoplovne baze, objekte za komandovanje i kontrolu i ključna logistička čvorišta. Venecuelanske oružane snage su po svoj prilici svesne ovog sleda događaja i sledstveno su se pripremile.
Protivvazduhoplovna odbrambena strategija Venecuele zavisi prevashodno od razuđenosti, prikrivanja, mobilnosti i upotrebe mamaca. S-300 i sistemi Buk, iako su znatnih mogućnosti na papiru, nejednako se dobro održavaju i nedostaje im gusta integracija i robusna radarska pokrivenost tipična za uporedive odbrambene sisteme. Bez obzira na to, venecuelanska protivvazduhoplovna odbrana može da predstavlja nezanemarljivi rizik tokom prvih nekoliko sati ili čak dana, posebno oko velikih gradskih i strateških centara kao što su Karakas, Marakaj ili Puerto La Kruz. Prenosivi sistemi Igla-Es razuđeni preko gradskog područja mogu da otežaju ciljanje meta, posebno za niskoleteće avione ili helikoptere. Međutim, spremnost i tehnički kvalitet venecuelanske mreže protivvazhduholovne odbrane je na isuviše niskom nivou da bi izdržao postojanu kampanju bombardovanja. Jednom kada stajaći radari i komandne tačke budu uništene, korisnost preostalih sistema bila bi znatno umanjena.
Najuverljivije sredstvo kojim raspolaže Venecuela za dejstvo u vazdušnom prostoru jesu lovački avioni Su-30MK2, od kojih nekoliko može da dejstvuje protivbrodskim raketama Kh-31, prema nedavno objavljenom video materijalu venecuelanske vojske. Iako je ova flota mala i ograničenih mogućnosti zbog problema sa održavanjem, ovi avioni teoretski mogu da pokušaju da vrše oportunistička dejstva protiv američkih plovila, posebno ukoliko SAD rasprše svoje snage. U isto vreme, ovakvi napadi bi efektivno predstavljali samoubilačke misije: američki sistemi upozoravanja i kontrole, avioni F-35 i razarači opremljeni sistemima Aegis pružaju Sjedinjenim Državama ogromnu prednost u lociranju, ciljanju i presretanju.
Iako venecuelanske oružane snage ne mogu zadugo da brane vazdušni prostor, one i dalje mogu da nametnu nevoljan utrošak vremena, ekonomsku štetu i rizik po protivničke snage na početku sukoba, što povećava političku i operativnu cenu američkim napadačkim naumima. Nakon verovatne neutralizacije najvećeg dela protivvazduhoplovne odbrane, venecuelanska vojska bi prešla na asimetričnu taktiku preživljavanja izmeštanjem vođstva u utvrđena podzemna skrovišta, mobilizacijom milicija i paravojnih grupa kao i raspoređivanjem jedinica Nacionalne garde za unutarnju kontrolu i na kraju pripremom za okupaciju i potonju pobunjeničku borbu.
Kako bi Venecuela mogla da se suprotstavi američkim operacijama iz potaje
Venecuelanska sposobnost da se suprotstavi američkim operacijama iz potaje ne zavisi toliko od tehničke sofisticiranosti koliko od ranog uočavanja protivničkog delovanja. Režim je izgradio gustu mrežu kontraobaveštajnih aktivnosti usredsređenu oko Generalne uprave vojne kontraobaveštajne službe (Dirección General de Contrainteligencia Militar), Bolivarske nacionalne obaveštajne službe (Servicio Bolivariano de Inteligencia Nacional), obaveštajnih elemenata unutar Nacionalne garde uz dugoročnu podršku kubanskih obaveštajnih savetnika. Dok Venecueli manjkaju napredna sredstva za obaveštajnu analizu elektronskih signala i komunikacije, ona to nadomešćuje kroz opsežnu mrežu ljudskih izvora podataka duboko raspoređenu unutar državnih institucija, bezbednosnog aparata i širom društva.
Ukoliko Sjedinjene Države, na primer, pokušaju izvođenje sabotaža ili prepada specijalnim snagama, režimski odgovor će pre insistirati na njihovom javnom razotkrivanju nego što će se posvetiti tihom ometanju. Javna hapšenja, prinudna priznanja, i brzo širenje informacija kroz državne medije bili bi alatke kojima bi se delatniku iz potaje uskratila tajnovitost. Cilj ovakvog delovanja bilo bi odvraćanje mogućnošću razotkrivanja, čime bi prikrivene operacije postale politički događaji koji uvećavaju rizik po kolaborante i narušavaju granicu između stranog upliva i domaćeg opozicionog delovanja. Strategija zasnovana na protivničkom izlaganju osnažena je agresivnim informativnim operacijama koje prikazuju navodno prikriveno delovanje kao dokaz američke agresije.
Tajms: Kako britanski konzumenti kokaina finansiraju albanski mini Dubai
Na kraju, venecuelansko zakonsko i institucionalno okruženje pruža nizak prag što dopušta vlastima široko polje delovanja za ometanje protivničkih tajnih operacija. Vanredna ovlašćenja, antiteroristički zakoni, i rutinsko izvođenje civila pred vojne sudove dopuštaju režimu da se brzo deluje protiv sumnjivih mreža za navodno prikriveno delovanje uz minimalni nadzor kontrolnih ili nezavisnih tela. Iako su milicije (milicia) i zajednice (colectivos) nepodobne za borbeno delovanje one su efikasne kao doušnici, nadzornici i sprovoditelji vladinih naloga na lokalnom nivou, što proširuje domet državnog nadzora. Prilagođavanja i kompromisi koji su vodili ovakvom sistemu podrazumevaju izobličenje delovanja obaveštajnih službi i narušavanje reputacije, ali iz režimske perspektive ova strategija je uspešna ukoliko poveća operativnu, političku i moralnu cenu tajnih akcija koje izvode Sjedinjene Američke Države.
Kako bi Venecuela mogla da odgovori na kopnenu invaziju
Američka kopnena invazija je najmanje verovatan ali najdalekosežniji scenario. Vojno, venecuelanske oružane snage bile bi potučene u otvorenoj bici: njihove pomorske snage ne mogu da dovedu u pitanju kontrolu nad morem, njihove vazduhoplovne snage ne mogu da ospore američku nadmoć u vazduhu, dok njihovim kopnenim snagama ponestaje spremnost da se suoče sa modernim mehanizovanim snagama. Međutim, okončanje konvencionalnog otpora ne bi nužno značilo i okončanje rata.
Držeći se doktrine „opštenarodnog rata“ (Guerra de Todo el Pueblo) koja je uvedena Planom Zamora, vlada bi mogla da pokuša da pretvori guste gradove u iscrpljujuća bojna polja i pribegne gerilskoj borbi kako bi izvela ono što je ministar unutrašnjih poslova Diosdado Kabeljo (Diosdado Cabello) nazvao „aktivnim produženim otporom“. Vlada bi takođe nastojala da sprovede plan „anarhizacije“, koristeći obaveštajne službe i pristalice vladajuće partije za izazivanje nemira na ulicama i za, u što je moguće većoj meri, otežavanje upravljanja Venecuelom za strane snage.
Gusto naseljeni gradski krajolik Karakasa, na primer, ograničio bi mogućnost za dejstva tenkovima, stvorio bi problematično okruženje za upotrebu dronova, i pružio bi prednosti za dejstva snajperista i malih grupa koje deluju iz zaseda. Raznovrsna topografija zemlje i njena veličina – ona je nekih dvanaest puta veća od Paname – predstavljale bi dodatan izazov američkim snagama. Pripadnici milicija lako bi se mogli skriti među civilnim stanovništvom kojem pripadaju, dok bi venecuelanske oružane snage pokušale da izbegnu velike okršaje oklopnih snaga i umesto toga podelile bi se u manje jedinice podržane od gerile i zajednica (colectivos). Nacionalna garda i obaveštajne jedinice bi održavale političku disciplinu i potiskivale kolaborante. Iako milicije nisu borbeno efikasne u konvencionalnom smislu, one mogu da izvode gradske zasede, da uznemiravaju civile, obezbeđuju obaveštajne podatke o pokretima američkih snaga i vrše sabotaže duž pravaca snabdevanja.
Vojno, Sjedinjene Države mogu brzo da zaposednu venecuelansku teritoriju. Međutim, politički, one se mogu naći zarobljene u dugogodišnjoj operaciji stabilizacije koja u ponečemu podseća na njihovu hibridnu ulogu u Iraku posle invazije ili u Kolumbiji za vreme sprovođenja Plana Kolumbija, gde su pobunjeničke snage otežavale postupak izgradnje novih političkih struktura (state building). Sami uslovi koji su oslabili kapacitete venecuelanske vojske za izvođenje konvencionalnih operacija, bi pojačali teškoće upravljanja posle izvođenja invazije.
Slabi, ali opasni
Ono što se može reći za moguće američko-venecuelansko sukobljavanje jeste da iako Venecuela ne može da pobedi u konvencionalnom ratu, ona može da učini američko delovanje skupom, nesigurnom i politički eksplozivnom kockom. Venecuelanske konvencionalne vojne jedinice su stare, opterećene strogom strukturom komandovanja odozgo nadole, slabo uvežbane i loše održavane. Mornarica je gotovo nefunkcionalna, vazduhoplovne snage su slabe, vojska može da uposli moderne oklopne snage na bojnom polju ali ne može da dugotrajnije održi ovakve operacije a domet mreže protivvazduhoplovnih sistema je ograničen.
Međutim, venecuelanska vlada je izgradila gusti, iznutra kontrolisani sistem mreže različitih milicija, koji se oslanja na urbanu geografiju koja pojačava mogućnosti asimetričnog otpora. Venecuelanska vojno-operativna doktrina odražava ovu stvarnost: preživeti prve udare, onda se raspršiti i nanositi udare tako da napadač politički iskrvavi uvučen u gerilsko ratovanje.
Čak i i ograničenim napadima rizikuje se da se pokrene kaskada događaja kojima američke snage mogu da ovladaju na taktičkom nivou, ali kojima bi američki politički lideri tek sa velikim teškoćama mogli da se nose jednom kada sukob prevaziđe prvobitnu upotrebu snaga.
Džon Polga-Hecimovič je predavač političkih nauka na američkom Pomorskoj akademiji, gde je ranije bio upravnik Foruma za latiniameričke sutidje; on je kourednik knjige Authoritarian Consolidation in Times of Crisis: Venezuela Under Nicolás Maduro (Učvršćivanje autoritarne vlasti u kriznim vremenima: Venecuela pod vlašću Nikolasa Madura), Routledge Press, 2025.
Izvor: War on the Rocks
