Profesor Srboljub Živanović nam je najzad pojasnio misteriju „popisa“ žrtava Jasenovca. On tvrdi da spisak kojim barataju pristalice verzije od „oko 100.000“ žrtava, a u vezi čega smo nedavno izrazili duboke sumnje, zapravo potiče od započetog pa naprasno prekinutog prebrojavanja žrtava od strane jugoslovenskih komunističkih vlasti 1964. godine, što je (po njemu) imalo za cilj „da se izvrši popis svih žrtava hrvatskog genocida u Jugoslaviji, u toku Drugog svetskog rata.“ Po izvještaju profesora Živanovića, u trenutku odustajanja od ovog projekta tadašnjih vlasti mnogi okruzi odakle su bile prijavljivane žrtve nisu ni došli na red da budu obrađeni.
Dakle, radi se o sirovoj i po svemu sudeći nekompletnoj bazi podataka iz šezdesetih godina prošlog vijeka. To se, po svoj prilici, u nekom obliku, sada koristi kao osnova za izvođenje u ovoj materiji zaključaka koji su naišli na skepsu i negodovanje u velikom dijelu, pogotovo stručne, srpske javnosti. Značajna je tvrdnja prof. Živanovića, koja bi trebalo da bude potvrđena ili opovrgnuta od strane onih koji ovaj materijal koriste, da je „Savezni zavod za statistiku uspio da obradi samo oko 80.000 predmeta“ prije nego što je komunističko Izvršno vijeće ovaj proces prekinulo. Ova brojka je značajna zato što se nalazi u okvirima procjene žrtava kojima ustanove i pojedinci, rukovođeni raznim motivima, trenutno barataju, a što se, takođe čudesnom koincidencijom, poklapa i sa revizionističkim hrvatskim tvrdnjama.
Da li je verzija prof. Živanovića o misterioznom spisku „žrtava Jasenovca“ suštinski tačna ili ne? Za odgovor na to pitanje morali bi se obratiti Muzeju žrtava genocida u Beogradu, najvažnijoj srpskoj ustanovi koja se ovim pitanjem bavi i koja, preko raznih svojih predstavnika uporno insistira na broju koji je vrlo blizak količini obrađenih predmeta po prof. Živanoviću. Muzeju ne bi trebalo da bude nikakav problem da javno potvrdi ili odbaci verziju prof. Živanovića.
Ako je Muzej potvrdi, razjasniće se pitanje izvora poimeničnog spiska žrtava na koji se Muzej poziva. Ako Muzej ovakvu verziju odbacuje, ostaje i dalje neriješeno pitanje kako i na koji način je došao do spiska žrtava na koje se poimenično i količinski poziva?
Ova dilema je značajna iz još jednog važnog razloga. Ako uvažimo iskaz prof. Živanovića, ispada da je više od polovine žrtava prijavljenih 1964. godine, oko 60 odsto, ostalo neobrađeno. Gdje su pohranjene sve te prijave, obrađene i neobrađene? Pitanje je važno zato što je pokušaj prebrojavanja žrtava 1964. godine očigledno ostao nedovršen posao. Uvidom u anketne listiće stekli bi solidna saznanja i o metodologiji – ispravnoj ili manjkavoj – započetog ali nedovršenog popisa preduzetog prije oko šezdeset godina. To bi nam pomoglo i da kritički ocijenimo obrađeni dio rezultata.
Osnovni odgovor koji nam je potreban od Muzeja genocida (ne od Dubravke Stojanović i sličnih agitatora koji samo preuzimaju i prenose tvrdnje Muzeja, u onoj mjeri u kojoj su saglasne sa njihovim ideološkim predrasudama po ovom pitanju), dakle odgovor koji s pravom od Muzeja očekujemo je da li se njegove procjene jasenovačkih žrtava temelje na istraživanju iz 1964. godine, ili na nekom drugom, nezavisnom istraživanju koje je Muzej izveo? I u jednom i u drugom slučaju, javnost ima pravo da traži od te javne ustanove koju iz budžeta finansira pošteno polaganje računa. Ako se koriste podaci sakupljeni 1964. godine, zašto se stalo na oko 80.000 do 100.000, ako je to samo manji dio prijavljenih podataka? Ako je Muzej, ništa ne obavještavajući javnost o tom svom projektu, u skorije vreme preduzeo sopstveno prikupljanje podataka o identitetu i broju jasenovačkih žrtava, to je naravno potpuno u redu. Ali želimo da znamo po kakvoj je metodologiji to rađeno i iz kakvih izvora potiču imena žrtava, sada više ne dvadeset nego osamdeset godina poslije događaja? Takođe, u obje varijante bilo bi vrlo naučno kredibilno ako bi Muzej objavio imena popisanih žrtava, što bi omogućilo ukrštanje svih raspoloživih podataka o njima i druge vrste neophodnih provjera.
U tekstu prof. Živanovića nalaze se dva detalja koji su vrlo bitni u odnosu na procjenu broja žrtava, ukoliko se uglavnom oslanja na izvještaje preživjelih. To je, na prvom mjestu, zadati opseg istraživanja iz 1964. godine koji se, po riječima profesora, odnosio na „sve žrtve hrvatskog genocida… tokom Drugog svjetskog rata“. Dakle, ako je to bio radni zadatak, osim ako je neko od srodnika ili prijatelja žrtava specifično po svom saznanju naveo Jasenovac kao mjesto stradanja, ne bi se moglo reći da je svaka od imenovanih žrtava stradala u Jasenovcu. Drugi, i možda još važniji detalj je kompetentnost izvjestilaca da tvrde da je žrtva stradala u Jasenovcu, a ne na nekom drugom mestu pod kontrolom vlasti NDH. Ukoliko i sami nisu bili u Jasenovcu i ako tamo nisu gledali ubistvo određene osobe koju su poznavali, pouzdano znanje izvjestilaca je ograničeno na činjenicu odvođenja žrtava i njen potonji nestanak. Na osnovu čega bi oni mogli da tvrde, 1964. godine ili kasnije, da je žrtva bila odvedena u Jasenovac i tamo ubijena? To se moglo dogoditi bilo gdje u NDH.
Zato, kako bi se na engleskom kolokvijalno reklo, let’s cut the crap. Eventualni „popis“ žrtava, sproveden u skladu sa naučnim a ne diletantskim kriterijumima, najviše bi mogao da bude pomoćno sredstvo za utvrđivanje obima i specifičnih pojedinosti genocida izvršenog nad srpskim narodom u NDH, ali nikako glavni i jedini metod. Svim samoproglašenim „školovanim istoričarima“ koji su se o ovome izjašnjavali to je kristalno jasno. Što je po njih još gore, to je jasno i laicima sa minimumom metodološkog znanja ne samo iz istorijske nego i iz drugih akademskih struka, pa i prostim ljudima bez velike škole koji su još uvijek obdareni zdravim razumom.
Zašto bi iko kome je stalo do utvrđivanja činjenica žonglirao netransparentnim popisima kada na dohvatu ruke ima potpuno neistražena i forenzički netaknuta jasenovačka polja smrti, jednim dijelom na hrvatskoj, a drugim po svemu sudeći većim delom na prijateljskoj teritoriji Republike Srpske? Precizni odgovori na sva značajna pitanja, i to ne uopšteno o stradanju u NDH nego baš u Jasenovcu, tamo se mogu dobiti vrlo lako. Dovoljno je da se ekipa studenata sudske medicine i antropologije opskrbi lopatama i drugim potrebnim alatima, uputi na lice mjesta i krene na posao.
Naravno, u doglednom vremenu ovo se neće dogoditi zato što sa stanovišta svih umiješanih aktera Jasenovac nije ni moralno, ni istorijsko niti forenzičko, nego je u potpunosti političko pitanje. Svi glume da rade na njegovom rješavanju. Svi se, međutim, plaše utvrđivanja naučno nespornih činjenica, bilo zato što su nagrađeni, materijalno ili profesionalno, da „istragu“ vode u pogrešnom pravcu, bilo zato što su u političkom dilu sa zvaničnom Hrvatskom, ili se plaše furiozne reakcije „međunarodne zajednice“ ukoliko bi pokušali da masovnim ekshumacijama u Gradini zaštićen, redukcionistički narativ o Jasenovcu ozbiljno uzdrmaju.
Pravi cilj ove lukave operacije nije da se ustanovi stvarni broj srpskih žrtava u Jasenovcu, nego da se srpske procjene usklade sa hrvatskim, da bi na taj način hrvatski falsifikati stekli privid vjerodostojnosti zato što su, navodno, i predstavnici srpske istorijske nauke sa njima saglasni.
Sve dok raspravu o Jasenovcu budu diktirali korupcija, podlost i kukavičluk, pouzdanih odgovora na prava pitanja neće biti. Ali, hvala Bogu, sve dok kosti žrtava bezbjedno leže ispod zemlje u masovnim grobnicama koje se niko ne usuđuje da otvori, ali za sada ni da javno prekopava i uništava radi zatiranja dokaza, u konačnici, kada budu došla bolja i poštenija vremena, odgovore ćemo sigurno dobiti.
Ti odgovori karijeristima i falsifikatorima sigurno se neće dopasti.
Stefan Karganović
Izvor: Stanje stvari
