Dostojanstveno, uljudno i mirno, kako jedino i priliči i činu i mjestu i glavi, juče je u Đurđevim Stupovima u Beranama ustoličen novi episkop budimljansko-nikšićki Metodije.
Sve je proteklo divno i svečarski kao u najuljudnijim vremenima, kao da prije tri sedmice nije bilo sve neopisivo i neuporedivo drugačije na Cetinju, prilikom ustoličenja mitropolita Joanikija.
Nikako ne želim da jedne crnim a druge zlatim, ali se mora postaviti otvoreno pitanje: Jesu li to dvije Crne Gore i koja je prirodnija i jedina može opstati.
Zato valja okrenuti po jedan pogled i na Katunsku nahiju i na Vasojeviće, jer neko zlonamjerno i sračunato pokušava da stvori utisak da su to dva nespojiva svijeta. A bili su jedan svijet i u vrijeme dva najznamenitija mitropolita u istoriji crnogorske mitropolije, Petra I i Petra II Petrovića Njegoša, kada je između njih bilo moćno i neprijateljsko Osmansko carstvo. Hoće li to biti da nas nijesu mogli razdvojiti Osmanlije, a može malomoćni Milo sa svojim milicajcem?
Prijestoni moji Cetinjani, ako su Cetinjani i Cetinje ono što smo gledali prije tri sedmice, morate se malo zapitati i dobro promisliti. Ne svojom voljom skrajnuli ste se vjekovima u bezvodno kameno more. Kraj oskudan u vodi pa onda i u svako drugom dobru prirode. Nije tamo lako živjeti, a kamoli otvoriti široko oči da se vidi i šire i dalje. Da se i daleko preko Belvedera i pneumatika uoči brat, nipočemu manji i lošiji od tebe.
Moji ste, zato vam moram reći iskreno i bratski: imate potpuno nerealnu i predimenzioniranu predstavu sebe i vašeg mjesta i težine u crnogorskoj istoriji. Nije samo Cetinje Crna Gora i nije samo ono njena mjera. Posebno ne bi bilo dobro da je to ovo današnje Cetinje. Odnosno ovo koje nam se pokazuje.
Neko vam je, ne zamjerite na otvorenosti, natrunio i razum i jezik lovačkim interpretacijama prošlosti, pričom o nikad pokorenom Cetinju i nevjerovatnim nesportskim rezultatima u bojevima sa Turcima. Izgleda da još, kao u onom vicu, pred spavanje okačite koju medalju predaka da se podičite na Fejsbuku. Opet vam može biti prejako ali je istina – ne bi ni trećina bila, ni medalja ni velikih zvanja, da nosioci nijesu bili u komšiluku dvora. Da ne bih „udarao“ na glasita bratstva, neću sad truniti ko je sve od tih brkatih vojvoda, serdara i guvernadura bio kome rod najbliži i ko su sve rođaci cara junaka. Posebno koliko ih je odlikovanih u njegovoj tazbini.
Dobrano je to ličilo na one scene iz pozorišne predstave „Dugo putovanje u Jevropu“ – evo ti, Miloviću, medalja za poznavanje prirode i društva. Svakako, ni na kraj pameti nije pomisao da tu nije bilo i glasitih junaka i slavnih bojeva. Ali, nijesu ih vodili ni samo Katunjani niti je svaki bio za medalju. Pročitajte ponešto makar i od Živka iz Podgoričke televizije, vidjećete da je bilo jednako, a možda i više i ostalih i na Vučjem dolu, i na Vrtijeljci, i na Krusima, i na Martinićima. Za Tuđemile se ne bih smio zakleti.
Nije, dakle, baš sve kako se može izguslati. Stvarnost je malo stvarnija i uvijek makar malo manje zgodna. A moramo je pogledati u oči, makar bilo naporno kao kad gledaš u sunce.
Beranci su, na drugoj strani, po treći put položili ispit spašavanja svoje Crne Gore. Prvi put kada su prije nekoliko godina razvlastili svog zeta Mila i na lokalnom nivou razobličili njegov sistem krađe i kupovine glasova. Drugi put kada su, ako ne pokrenuli litije, a ono dali najveći zamah i snagu tom svenarodnom pokretu protiv zla. I juče, kada su mirno i dostojanstveno, zajedno sa svojom crkvom, upriličili ustoličenje svog novog episkopa.
Iako sam se pomalo pribojavao da Veljovićevi restlovi mogu pokušati nešto; ili da će možda biti vidljiva ljutnja i revolt zbog Cetinja, ali, na sreću i voljom tih ljudi gore, sve prođe u najdivnijem redu.
A nijesu ni oni od juče, i imaju pokoju medalju iako su bili daleko od dvora.
U ovom manastiru, u kojem je juče ustoličen Metodije, koji je, uzgred budi rečeno, stariji tri vijeka od ovog, jednako bitnog, koji komite pokušavaju da osvoje zapaljenim gumama, iguman je bio znameniti Mojsije Zečević.
On je, uz dva Petra, bio najznačajnija ličnost u istoriji Crne Gore XIX vijeka. Imali su Vasojevići i najglasitijeg crnogorskog vojvodu Miljana Vukova. To ne kaže moja malenkost, nego vojvoda Marko Miljanov, koji na jednom mjestu reče: „Jedan je vojvoda Miljan Vukov, a mi ostali smo vojvodčići“. I sin njegov, vojvoda Gavro Vuković, prvi crnogorski pravnik i ministar inostranih djela. I Zarija Bakić, poslanik Crne Gore u Stambolu. I moglo bi to da se ređa još podosta. I svi su se borili za svoju Crnu Goru. Istini za volju, ta Crna Gora osim imena nema ništa zajedničko sa ovom za koju kojevitezaju u mrkom dimu na Belvederu. Ta Crna Gora ne postoji, niti je takve ikada bilo. Jedna je i naša Crna Gora. Svih nas.
Mirko Plamenac
