Kad god se Aleksandar Če Gevara Vulin, dezerter iz ratnih sukoba tokom devedesetih i novopečeni pukovnik sa vojničkim kursom od 14 dana, zalagao za nešto srpsko, to je uskoro bivalo tuđinsko. Srpski svet, novo poglavlje na stranicama Encikopedije psihijatrije, dolazi nam od autora pred kojim je mašta braće Grim ništavna spram njegovih misaonih bravura.
Ne vjerujem u dobre namjere koalicionih partnera Ramuša Haradinaja kad god je u pitanju bilo šta što ima veze sa Srbijom i srpstvom. Oni koji su svojom politikom položili kamen temeljac za stvaranje Velike Albanije, oni koji se danas otvoreno zalažu za razgraničenje Studenice i Gračanice, a već sjutra će se truditi da razgraniče Studenicu i Ravanicu, hoće da prave srpski svet. To žele potpisnici Briselskog i Vašingtonskog sporazuma i darodavci kosovske nezavisnosti. To su namjerni da urade oni koji sjede u prištinskom parlamentu, u trenutku dok na Jarinju njihovi koalicioni partneri skidaju srpske tablice.
Ti prodavci magle u svoje bajke i opsene uskoro će moći da ubjeđuju samo svoje cimere u Zabeli. Jer jedino što su „patriotski“ dezerteri i prvoborci mafije za svog mandata uspješno stvorili u Srbiji je čvrsta sprega vrha ove mafijaške vlasti sa organizovanim kriminalom. A taj svijet organizovanog kriminala niti je srpski, niti poznaje granice.
U razmišljanjima naprednih gangstera i kriminalaca, samo nebo je granica njihove moći. Što ih tako dobro približava idealu nebeskog naroda, još jednom mitu u koji nas je uvjeravao Če Gevara Vulin, dok nije napustio mladalačke iluzije i poljubio ruke četničkog vojvode iz Bajčetine i svog imenjaka iz Čipuljića.
Vojvoda je u međuvremnu dobrano namiren, te je riješio da na vrijeme dezertira i iščezne iz javnosti kao onomad njegovi snovi o granici na liniji kod Karlobaga i Ogulina. Ostala su nestašna djeca koja su u međuvremenu prohodala i osamostalila se. Osamostalio se i koalicioni partner Ramuš, hvala Vučiću. A prohodao je i Kurti, te ga evo već na Jarinju, gdje su ga dočekali predstavnici Srpske liste. Umesto sa pogačom i solju, dočekali su ga sa srpskim tablicama ispod miške, taze skinutim.
Ne znam da li je ideja o projektu o srpskom svetu dogovorena na kanabeu na Andrićevom vencu, dok se razmišljalo kako da se opravda ona hoklica iz Ovalnog kabineta u Vašingtonu. Ili na kauču u Lazi, dok se čekao nov ciklus terapije. Ali znam da će prije iz Kine stići oni leteći automobili, makar u nedostatku ponuđenih eksportnih artikala morali da izvezemo i Rističevića i Orlića, nego što će se realizovati ijedna fantazmagorija neliječenih radikala i drugih odbjeglih pacijenata koji su zaposjeli zdanje na Andrićevom vencu.
Dok čekamo da se struka oglasi sa dijagnozom, da neko prepozna simptome ili da makar bolest nazovu po dvojici Aleksandra, granice srpskog sveta se opasno pomjeraju ka Kopaoniku i dalje na sjever.
Napredne patriote za to vrijeme iscrtavaju srpsku trobojku na Limanu, gdje su poraženi na izborima za mjesne zajednice, mjerkajući da li će Jarinje da presele u Niš, ili Trstenik i Stalać.
Isti oni koji su srpsku zastavu skinuli sa Košara i sa graničnog prelaza Đeneral Janković, nazvanom po generalu Božidaru Jankoviću, komadantu koji je sa Trećom armijom oslobodio Kosovo i Metohiju u Prvom balkanskom ratu, danas bi da stvaraju srpski svet mašući srpskom zastavom sa Dedinja dok ih bodre tetka iz Kanade i teča sa Jovanjice.
Srpski svet je očigledno nova krilatica za naprednjački tamni vilajet u koji bi da zarobe Srbiju, pa makar granice tog sveta dosezale samo do Mladenovca i Topole. Bitno je da su oni na prijestolu tog svijeta na Andrićevim vencu.
Jedino što po kreatore ovog projekta ne valja je činjenica da još uvijek ima nas koji pamtimo. I što ne zaboravljamo koliko nas je koji smo jedva preživjeli posljednji nacionalni projekat dva Aleksandra. I koliko ima onih koji nisu bili te sreće.
Za jedan život, ma koliko trajao, dovoljno je bilo i ono prošlog puta.
Zato je vrijeme da okončamo ovaj devetogodišnji rijaliti i da nominujemo Aleksandre za izbacivanje sa Andrićevog venca i iz našeg života. I da ih zbrinemo ili u Lazi ili u Zabeli.
Bolje da mi brinemo o njima nego oni o nama.
Srđan Milivojević, član Glavnog odbora Demokratske stranke
Izvor: Direktno.rs
