Svetosavska kultura pripada ambijentu mediteranske Evrope u kojoj se život uvijek odvijao između kopna i mora, baš kao i život Svetog Save koji je volio more. Naročito ovaj dio našeg mora sa koga je i počela državna i duhovno-kulturna istorija srpskog naroda. Na samoj morskoj obali, u manastiru Svetog Arhangela Mihaila na Prevlaci, Sveti Sava je postavio sjedište zetske episkopije, a kasnije Mitropolije crnogorsko-primorske, nedaleko je bila i jedna od prestonica stare srpske države i vladarskog dvora. Tu je i mjesto na kome je nastao najstariji „Ilovički prepis“ Nomokanona ili Zakonopravila Svetog Save, glasovitog zbornika crkvenih i državnih pravnih propisa, nastalih 1219 godine, jedva četiri godine nakon britanske Magna carta libertatum ili „Velike povelje slobode“ koja se smatra početkom evropske parlamentarne kulture. Ruski naziv za to svetosavsko crkveno-državno pravno djelo – spram čijeg obima i pravnog značenja Magna carta djeluje gotovo kao njegov istrgnuti list – bio je Krmčija ili Knjiga kormilara. Taj naziv je sasvim odgovarao vezanosti Svetog Save za more i „nautičkoj“ namijeni Zakonopravila za krmanjenje crkvom i državom, sa pogledom na Hrista kao jedinog sigurnog orijentira na plovidbenom putu srpskog naroda, koji se tokom svoje istorije suočavao sa moćnim strujama istorije, ploveći sa svojom svetosavskom crkvom između opasnih hridi raznih scili i haribdi.
Njemački filosof Hegel pisao je u svom djelu Filosofija istorije da je „evropska država istinski evropska samo ukoliko ima odnos sa morem“. To naročito važi za odnos sa Mediteranom, tim „morem između kopna“ koje je kolijevka evropske civilizacije, filosofije i demokratije, ali i težište istorije Starog svijeta.
Sjetimo se da je mediteranskim morem krstario Homerov junak Odisej, mučen nostalgijom za zavičajem; tim morem se kretao i Platon koji je na svojoj filosofskoj „drugoj plovidbi“ otkrio nadnebeski svijet ideja i poželio da osnuje idealni grad-državu, „kalipolis“; tim morem je krstario i misionario apostol Pavle, neumorno pronoseći Blagu vijest narodima priobalja. Upravo je Sveti Sava dao ključni doprinos evropskom karakteru naše državne i kulturne tradicije izvodeći srpski narod na pozornicu svjetske istorije i povezujući ga sa civilizacijom mediteranske Evrope i njenim narodima. U očima tih naroda nemanjićka država uživala je ugled jer su je posmatrali kroz uzornu i svestranu ličnost Svetog Save.
Dostignuće i zavještanje Svetog Save nikako se ne mogu objasniti samo snagom ovozemaljskih pregnuća. Oni su djelo ličnog duhovnog podvižništva jednog čovjeka plemićkog porijekla koji se, ispunjen Božijom ljubavlju, povukao iz svjeta i odrekao udobnosti ovozemaljskog života. Povlačenje iz svijeta, ta duhovna praksa anahoreze, omogućava svakom podvižniku da strastima i materijalnošću nepomućenog i od njih pročišćenog duhovnog pogleda sagleda suštinu tog svijeta, čovjeka i ljudske zajednice sa stanovišta njihovog istinskog naznačenja i spasenja. Monah Sava koji je postigao takav uvid više nije mogao da ostavi svijet onakvim iz kakvog se povukao u monaški molitveni mir. On je pripadao duhovnicima rijetkog kova koji odlučuju da se vrate u svijet i u njega unesu dotad neviđenu promjenu i preobražaj, donoseći prosvjećenost zajednici iz koje su potekli. Ta dvosmjerna dinamika odlaska i povratka, podvižnička hodočašća i repatrijacije, obilježili su život Svetog Save i odredili istorijski put i karakter srpskog naroda, njegov etos.
Žeđ za duhovnim iskustvima odvodila je hristonosnog monaha Savu, Svete Gore, tog Perivoja presvete Bogorodice – na misionarska i poklonička putovanja širom Balkana, ali i preko mora, u južnu Italiju, Palestinu, Siriju, Egipat… Svoja iskustva pretočio je u crkveni, kulturno-prosvjetni i državni poduhvat, rijedak i u plejadi očeva osnivača velikih nacija i kultura.
Misionarska putešestvija Svetoga Save imaju u sebi nečega odisejevskog, tipično mediteranskog. Odlazio je daleko od svoje otadžbine, da bi joj se ponovo vraćao iz ljubavi i brige prema svom otačastvu i narodu, prema svojoj crkvi.
Sveti Sava je ravnoapostolan, jer je poput Pavla iz Tarsa sa svojih mediteranskih hodočašća i plovidbi donosio svojoj otadžbini i narodu iskustva susreta sa Hristom koja su potom ugrađivana u temelje onoga što će postati crkveno-narodna kultura svetosavlja. Znamo da je Sveti Sava bio ikona i zaštitnik našeg školstva u kome je revnosno proslavljan, baš kao „heroj knjige“, kako ga je nazvao slavista Herman Vendel.
Mediteranska Evropa je prostor kulturnog pamćenja, prostor na kome su se razne vjerske i kulturne tradicije, narodi i jezici gostoprimljivo susretali, vodili dijalošku komunikaciju i trgovinsku razmjenu i uzajamno se obogaćivali, zadržavajući pritom svoj nacionalni i kulturni identitet, svoju neukidivu i nesvodivu posebnost. U simboličkoj ravni, to upravo znači da je otiskivanje na plovidbu mediteranskom Evropom uvijek podrazumijevalo povratak u svoje zavičajno okrilje. Tako se i Sveti Sava upuštao u putovanja morem i kopnom, ali samo da bi se iznova vraćao svojoj zemlji i narodu. To je slika mediteranskog čovjeka i hrišćanina koji je homo viator, putnik na putu ka nebeskoj otadžbini, prema kojoj samjeravamo svoj ovozemaljski život i prema kojoj se na kraju otiskujemo sa ove naše zemaljske otadžbine koju nam je Sveti Sava učvrstio u pravoslavnoj vjeri i crkvenosti i zavještao na brižno čuvanje i stvaralačko obdjelavanje.
Suština svetosavskog zavještanja, njegovog kontinuiteta i plodotvornosti, može se sažeti u poruci samog Svetoga Save: „držite Riječ Božiju i svetu vjeru Hristovu“. Krajnja osnova svih naših zavjeta – od kosovskog pa sve do njegoševskog – upravo je u tom držanju do Logosa, do Slova i Riječi Božije, bez obzira na težinu istorijskih i životnih okolnosti u kojima se nalazimo. Jer, samo to nas čini narodom od Riječi i ljudima od Riječi.
Treba li reći da savremena istorijska situacija nije naklonjena svetosavskom narodu. Mediteranska Evropa, koja je toliko prisutna u kulturi svetosavlja, odavno je potisnuta u zaborav. Težište svjetske istorije danas je sasvim premješteno na atlantsku dimenziju, udaljavajući i samu Evropu sve više od njenog civilizacijskog porijekla u Mediteranu. Simbolika okeanskog prostranstva atlantske Evrope je obeskorijenjenost, bezavičajnost, put nezadrživog linearnog napretka, bez povratka i sjećanja na vlastite civilizacijske korijene. Posljedice potpunog prebacivanja evropskog težišta sa Mediterana na Atlantik posvuda su vidne i osjetne u težnji zapadnog svijeta da putem tehnološke moći, ekonomije i vojno-industrijskog kompleksa ostvari neokolonijalnu dominaciju i cijelom svijetu nametne jednu, prema vrijednostima hrišćanske kulture izrazito netrpeljivu globalnu, jednoličnu monokulturu.
Ali, ako sudbina Evrope i svijeta – koji se danas nalazi na kursu brodoloma – sa stanovišta savremenog geofilozofskog promišljanja, zaista zavisi od obnavljanja sjećanja na mediteransku Evropu kao uzoran primjer polifonije ljudskih zajednica, tradicija i identiteta koji ne ugrožavaju jedni druge, koji su nesvodivi jedni na druge i koji nisu utopivi u bezlični i apstraktni univerzalizam, onda kulturi svetosavlja pripada važna uloga u tom projektu budućnosti. Tim prije što je kultura svetosavlja uvijek bila i najjača brana od imperijalnih varvarizama, najbolja odbrana našeg civilizacijskog identiteta i slobode.
Zato, nastavljamo da njegujemo svetosavsku kulturu kojoj svoju pripadnost potvrđujemo i svjedočimo hrišćanskim životom, moralnim vrlinama, težnjom ka društvenim idealima i vrijednostima, slobodi, pravdi i jedinstvu – i sve to sa dostojanstvenom uzvišenošću vrha Lovćenskog tajnovidca sa kojeg puca vidik na zemlju i more Svetog Save.
prof. dr Dušan Krcunović,
Svetosavska besjeda, Tivat, 30. januar 2023.
