Dobismo i žutu traku, kao što i doliči, dobismo je preko noći. Neko će reći, a neće mnogo pogriješiti, da je vidjela žaba gdje se konji kuju, pa eto i nama žute trake.
Kad god se vozači koji nisu iz Podgorice ne snađu na nekom kružnom toku, podsmijavaju se Podgoričani, podsmijavaju se nepodgoričkim tablicama. Likuju. To su male i ništavne pobjede onih koji sebe po osnovu rođenja smatraju većim građanima od ostalih došljaka, iako i dalje kesu sa smećem ostavljaju u hodniku ispred vrata, a ćik zafrljače na zelenilo. Sve je to g(r)ad.
Obožavaju ljudi i da legnu na sirenu kad neko iz bulevara hoće da skrene lijevo u Ulicu Slobode kod pokojnog hotela Crna Gora, a “zna se” da se ne smije. Od trenutka kad je postavljen stub, pokazatelj, do trenutka kad je to postalo opšte poznato, proteklo je dosta Morače. Ali, svi se prave pametni, odnosno, pametniji od drugih, građanskiji od drugih. Jedan od najvećih Podgoričana davno je postavio tablu sa natpisom “Stomatolog” na ulaz u ordinaciju, pa je ubrzo morao da promijeni i napiše “Zubar” jer su dolazili ljudi da se žale na stomačne probleme.
Dakle, što jasnije, to bolje. Direktno i konkretno. Tako izgleda mora sa Podgoricom i narodom. Mora sve na prvu loptu. Ništa ne ostaviti da se čita između redova. Ovih dana, put do vulkanizera popločan je suludim namjerama. Dobismo i žutu traku, kao što i doliči, dobismo je preko noći. Neko će reći, a neće mnogo pogriješiti, da je vidjela žaba gđe se konji kuju, pa eto i nama žute trake. Eto nam je, da ljudi ne znaju što će s njom. Jer, niko nije lud da mrvi plastiku točkovima namjerno. Ima svakakvih Podgoričana, ali velika većina obožava svoja kola, možda i previše.
Za takve poteze, koji se tiču stanovnika, potrebna je edukacija. Oglašavanje! Dakle, da se dopre preko svih kanala komunikacije do ljudi, da im se objasni što to znači, otkud ta žuta traka. Moglo je da se odbrojava do njenog lansiranja, da se od nje napravi spektakl. Moglo je svašta, ali nije ništa. Nedovoljno. Umjesto da traka koristi, da je ljudi blagosiljaju jer im donosi dobro, svi je pljuju.
Jer, da je sve brujalo, da je neko gostovao u emisijama i objašnjavao iz dana u dan, da se napravila kampanja “Žuta traka – spas za građane i vozače”, ne bi točkovi mrvili plastične graničnike, ne bi ljudi psovali. Dovoljno je bilo reći građanima, ili makar pretpostaviti koliko se može života spasiti ako kola Hitne pomoći projure žutom trakom iako je gužva i špic. Da je ta informacija doprla do ljudi, ne bi od sprdnje bilo ništa. Sve je kontraproduktivno, inat i “navrat-nanos” tehnika. Može čovjek da odluči u subotu, da donese čvrstu odluku da će sjutradan, u nedelju istrčati maraton. Ali ta odluka je uzaludna jer nije primjenljiva.
Mora svakodnevno da trenira mjesecima da bi istrčao maraton. Tako je i sa gradom. Ne može se od Podgorice preko noći napraviti “Evropski glavni grad”. Ne može jer je to proces, a nije dovoljno puknuti prstima, nacrtati biciklističku stazu ili ograditi žutu traku.
Bila bi Podgorica znatno ljepša, što izgledom, što ljepše mjesto za život, da je nisu “nakrasili” Mugi i Migo. Njihov naslijednik je možda umiveniji i uredniji od njih, ne miriše sam sebi pazuh i zna padeže, ne mlati novinare, ali nije ni on skrenuo sa njihovog puta, iako su se mnogi nadali da će biti svoj. Ali samo je jednom čovjeku dozvoljeno da bude “Nikad sam, uvijek svoj”, ostali su tu da ga kopiraju koliko ko može i da rade što im se kaže.
Đuro Radosavović
Izvor: Vijesti
