Piše: Prof. dr Radoje V. Šoškić
Savremena istorija AP Kosova i Metohije odvija se već decenijama kao dramatičan i sistematski proces gašenja institucionalnog, kulturnog i duhovnog prisustva srpskog naroda. Ono što je u svojim počecima izgledalo kao politička tranzicija – demontaža državnih struktura, povlačenje administrativnih aparata i razgradnja formalne jurisdikcije – vrlo brzo je poprimilo oblik šire i dublje strategije, usmjerene ne samo na političku neutralizaciju, već i na kulturno i simboličko iskorjenjivanje. Riječ je, dakle, o tipičnim oblicima simboličkog nasilja: o procesu u kojem se moć vrši ne otvorenom silom, nego potiskivanjem znakova, potkopavanjem kulturnih institucija i podrivanjem onih mjesta pamćenja na kojima zajednica crpi svijest o sopstvenom identitetu. Kulturna i akademska središta, biblioteke i sakralni prostori tako prestaju da budu neutralna mjesta znanja i duhovnosti i postaju mete u jednom tihom, ali ne manje razornom ratu za kontrolu pamćenja. Time se jasno pokazuje da je predmet borbe više od pukog teritorijalnog suvereniteta: to je borba za sâm ontološki status prisustva – za pravo naroda da bude vidljiv u simboličkom pejzažu koji ga okružuje.
U posljednje vrijeme taj se proces sve snažnije premješta na najvidljiviji i ujedno najosjetljiviji teren: javni prostor, koji nipošto nije arhitektonski okvir urbanog života, već uvijek proizvod društvenih odnosa, simbolička topografija u kojoj se ispisuje identitet zajednice. On je arhiv u kamenu, u slici i u znaku; on je mjesto gdje se odvija artikulacija identiteta, gdje narod daje vidljiv oblik svom pamćenju, vjeri i istorijskoj postojanosti. Kada se interveniše u njega, interveniše se u sâmu strukturu pamćenja. Zato njegovo sistematsko preoblikovanje nikada ne može biti neutralno pitanje estetike ili administracije: radi se o činu duboke kulturne i duhovne preraspodjele moći, o pokušaju da se transformiše sâma semantika prostora.
U tom svjetlu, vijest o uklanjanju murala posvećenih Patrijarhu Pavlu, mitropolitu Amfilohiju i herojima sa Košara u Kosovskoj Mitrovici nužno mora biti shvaćena kao brutalni akt simboličkog brisanja, kao čin koji duboko zadire u kolektivno pamćenje i narušava duhovne konstante srpskog naroda na Kosovu i Metohiji. Jer mural nije samo sloj boje na zidu: on je javna ikona, vizuelni svjedok kulturne trajnosti i ontološkog prisustva jedne zajednice u prostoru. Svaka takva slika, svaka ugravirana riječ ili simbol, predstavlja materijalizovani glas kulturnog pamćenja – trajni oblik sjećanja koje transcendira pojedinačno iskustvo i prenosi se kroz generacije. Otuda likvidacija tog glasa nije tek čin tehničkog „uređivanja prostora“, već ulazak u domen onoga što bismo mogli nazvati kulturnim inženjeringom: sistematskim potiskivanjem institucija, znakova i simboličkih tačaka koje tvore identitet jednog naroda. Ono što je nekada bilo usađeno u zajedničku memoriju pokušava se sada potisnuti u ništavilo, svesti na praznu površinu, na zid koji više ne govori, na tišinu koja svjedoči odsustvom. U toj praznini razotkriva se namjera da se javni prostor preobrazi u prostor bez traga, bez svjedočanstva, u prostor u kojem bi srpsko prisustvo bilo tek prolazna sjenka bez uporišta u kulturi i istoriji.
Sinanović: Kiš i Amfilohije ili o jednoj izbledeloj fotografiji
U javnom prostoru, posebno unutar društava obilježenih sukobom i trajnom političkom nesigurnošću, slika (mural) poprima ulogu simboličkog nosioca identiteta. Ona postaje, da upotrijebimo izraz Pola Rikera, „materijalizovana memorija“: znak u kojem se kondenzuje iskustvo, bol i trajanje zajednice. Slika nikada nije neutralna površina, već simboličko ogledalo, u kojem se narod ogleda i prepoznaje vlastiti lik, gdje apstraktna ideja pripadnosti dobija opipljivu vidljivost. Upravo zato javni prostor postaje arhiv – ne arhiv zatvoren u zidovima institucija, već arhiv otvoren, izložen, upisan na fasadama, trgovima i zidovima grada. Urbani pejzaž se pretvara u tekst, u svojevrsnu „knjigu grada“, gdje zajednica bilježi svoje postojanje, učvršćuje svoje tragove i prkosi zaboravu.
U tom kontekstu, mural posvećen Patrijarhu Pavlu prevazilazi funkciju portreta i stiče status arhetipske slike. On ne predstavlja samo fizički lik jednog duhovnog vođe, već projicira vrijednosti koje nadilaze pojedinačnost – skromnost, pravednost i moralnu askezu – vrijednosti koje djeluju kao uporište identiteta i kao aksiološki horizont u kojem zajednica pronalazi mjeru vlastitog trajanja. To je ono što Jan Asman prepoznaje kao „kulturno pamćenje“: upisivanje ne prolaznog događaja, već paradigme, orijentira koji strukturira iskustvo generacija. Slika Patrijarha Pavla, dakle, ne samo da evocira uspomenu na njegov život i djelovanje, već uspostavlja transcendentni orijentir, arhiv vrijednosti u kojem zajednica prepoznaje sopstvenu mjeru i svoje granice. Na sličan način, lik mitropolita Amfilohija na zidu grada ne može se svesti na puki memorijalni gest. On je prije svega znak živog pamćenja – znak koji ne samo da upućuje na prošlost, nego i aktivno djeluje u sadašnjosti, učvršćujući identitet zajednice i stvarajući osjećaj kontinuiteta. Amfilohijeva figura u javnom prostoru otjelotvoruje ono što se može razumjeti kao duhovna infrastruktura pamćenja: mreža simbola i prisutnih tragova pomoću kojih narod odolijeva pritiscima potiskivanja i kulturnog iskorjenjivanja. Kao figura riječi koja nosi snagu otpora, Amfilohijev glas, često uperen protiv istorijske amnezije, imao je moć da preobrazi jezik u zaštitni zid zajednice, da osnaži narod u njegovom pravu na postojanje. On je bio, naročito nakon smrti Patrijarha Pavla, duhovna uzdanica srpskog naroda na Kosovu i Metohiji, glas koji je u trenucima kolektivne krize davao osjećaj postojanosti i kontinuiteta. U tom smislu, Amfilohije nije bio tek crkveni velikodostojnik, već ontološki orijentir: uporište u kojem zajednica pronalazi potvrdu da njeno trajanje ima smisla i da se ono može prevesti u prostor trajnog svjedočanstva. Slika Amfilohija na zidu, dakle, nije mrtvi artefakt, već ikona prisustva. Ona djeluje kao bedem protiv zaborava, kao simbolički zaklon koji zajednici omogućava da očuva vlastiti trag pred prijetnjom kulturnog ništavila. Njegova javna reprezentacija svjedoči o sposobnosti naroda da svoje duhovne orijentire prevede u jezik prostora, da ih upiše u sâmu arhitekturu grada i time stvori nerazgradivi topos otpora: mjesto u kojem se duh materijalizuje i postaje kolektivna snaga.
Motiv Košara, pak, otvara sasvim drugačiju dimenziju pamćenja: on je rana urezana u kolektivno tkivo, znak žrtve i krhkosti opstanka. Kao „mnemotehnički trag“, on ne samo da podsjeća na određeni istorijski događaj, već ga preobražava u trajnu opomenu – u živu memoriju o generaciji mladih ljudi koja je žrtvovala sopstveni život da bi odbranila pravo na postojanje. U toj slici, krv i sjećanje stapaju se u simbol koji artikuliše najdublji smisao zajednice: da je opstanak uvijek rezultat žrtve i da svaka nova generacija nosi odgovornost za čuvanje traga onih prethodnih.
Prof. dr Radoje V. Šoškić: Put ka Drugome – „Čovjek slon“ i „Strejtova priča“ Dejvida Linča
Murali posvećeni Patrijarhu Pavlu, mitropolitu Amfilohiju i herojima sa Košara otjelovljuju, dakle, ontološke tačke prisustva – upisane koordinate u kojima zajednica uspostavlja kontinuitet sa sopstvenom prošlošću i obnavlja svijest o sopstvenoj sudbini. Oni čine mapu identiteta, prostorno rasprostiranje jedne kolektivne samosvijesti koja prevazilazi puko biološko trajanje i potvrđuje narod kao istorijski subjekat, a ne kao anonimnu masu.
Upravo zbog toga, njihovo prisustvo postaje nepodnošljivo onima koji nastoje oblikovati prostor na temeljima logike likvidacije, na temeljima logike monološkog poretka u kojem nema mjesta za Drugog. Murali, kao vizuelna artikulacija kolektivnog pamćenja, pojavljuju se ovdje kao prepreka hegemonijskoj imaginaciji prostora: oni uporno svjedoče o postojanju onih koji se žele učiniti odsutnima. Njihovo uklanjanje, stoga, predstavlja čin kojim se proizvodi namjerno konstruisana praznina – prostor očišćen od tragova koji osporavaju jednovremenu i jednostranu sliku istorije. Brisanjem murala zatire se upravo ono što oni oličavaju: trajnost i samosvijest jedne zajednice. To je postupak simboličke cenzure, kroz koju se zajednici uskraćuje pravo da učestvuje u oblikovanju javnog prostora i da svoj glas učini vidljivim. Takav čin prevazilazi okvir urbanističkog zahvata i poprima dimenziju kulturnog iskorjenjivanja, jer ono što je uklonjeno nije samo slika na zidu, već mogućnost prisustva u javnosti. Oduzeti narodu njegove simbole znači eliminisati ga iz zajedničkog prostora iskustva, svesti ga na ćutanje koja više ne svjedoči, na postojanje lišeno tragova i znamenja.
Jednako bolno je i zatvaranje gradske biblioteke „Vuk Karadžić“. Ako je zid ispisan slikom mjesto javnog pamćenja, onda je biblioteka arhiv jezika, riznica u kojoj se kolektivna svijest zajednice ne samo čuva, već i stalno iznova proizvodi. Ona je unutrašnji organ kulturnog bića, prostor u kojem duh naroda diše kroz knjigu, u kojem se istorija pretače u tekst, a tekst u trajanje. Njeno gašenje, stoga, predstavlja pokušaj da se prekine krvotok kulturnog života srpskog naroda na Kosovu i Metohiji. Biblioteka je, u svojoj suštini, više od zbirke knjiga: ona je ontološki prostor riječi, mjesto u kojem čovjek nalazi ogledalo vlastitog postojanja. Kada nestane biblioteka, nestaje i mogućnost da se zajednica prepozna u jeziku, da se nasloni na kontinuitet misli i da osluškuje odjek svoje istorije u tišini ispisanih stranica. Njeno zatvaranje je, dakle, čin prekidanja civilizacijske mogućnosti: mogućnosti da čovjek ne bude sveden na puku činjenicu biološkog opstanka, već da ostane otvoren za istinu, smisao i samospoznaju. Ono što se gasi zajedno sa bibliotekom nije samo institucija, već i simbolički horizont slobode, jer sloboda naroda započinje u njegovoj sposobnosti da govori, da piše, da tumači i da prenosi ono što je saznato i doživljeno. U tom smislu, zatvaranje biblioteke „Vuk Karadžić“ treba razumjeti kao oblik simboličkog nasilja: kao pokušaj da se uskrati budućim generacijama mogućnost susreta s vlastitom tradicijom, da se narod liši memorije jezika i da se u njegovom duhovnom prostoru uspostavi praznina.
Sagledano kroz prizmu mišljenja Hane Arent, ovakvi postupci ne otkrivaju lice otvorene tiranije, već ono što je ona imenovala „banalnošću zla“: zlo koje ne dolazi u obliku monstruoznog nasilja, već kroz bezlični jezik administracije i hladnu retoriku „neutralnih“ procedura. U tom diskursu, čin dubokog političkog i kulturnog isključivanja preoblači se u fraze o „regulaciji“, „urbanističkom uređenju“ ili „tehničkom održavanju prostora“. Na taj način, nasilje nad pamćenjem prerušava se u brigu za red i poredak, a razaranje identiteta u rutinsku službenu aktivnost. Ovdje moć ne nastupa kao vojska ili kao otvorena represija, već kao mehanizam birokratskog aparata: tiho, neprimjetno, u formi protokola i pravilnika. Upravo tu leži njegova podmuklost – jer kada se čin brisanja simbola ili gašenja institucije predstavi kao tehničko pitanje, odgovornost nestaje iz horizonta djelanja. Nasilje tada prestaje biti prepoznato kao nasilje, postajući „normalizovana procedura“, nešto što se obavlja bez pitanja, bez refleksije, bez svijesti o posljedicama. U tom smislu, banalnost zla ogleda se u tome što najdublji udarci jednom narodu dolaze ne kroz patos dramatičnog progona, već kroz hladnu efikasnost administracije, koja u svojoj ravnodušnosti briše tragove identiteta kao da se radi o običnim predmetima,
Prof. dr Radoje V. Šoškić: „Kvaka 22: sloboda kroz negaciju“
Brisanje murala je, sljedstveno tome, karika u širem procesu sistematske transformacije javnog prostora u prostor bez traga — u prividno neutralan i „normalizovan“ pejzaž, ogoljen od svakog obilježja koje svjedoči o trajnosti jednog naroda. No, ta praznina nikada nije istinska praznina: ona je strategijski konstruisan interval, međufaza koja prethodi novoj simboličkoj kolonizaciji prostora; Svako brisanje prethodi novom ispisivanju; svako uklanjanje postojećih znakova otvara put za instalaciju novih simbola, novih mitologija i narativa kojima se oblikuje drugačiji identitetski horizont. Izbrisati mural znači, u najdubljem smislu, pokušati likvidirati mogućnost traganja za sopstvenim identitetskim uporištem. To je čin kojim se zajednica gura u stanje ontološke suspenzije – lišena traga u prostoru, ona postaje ranjiva na tuđe upise, na narative koji joj nameću drugost umjesto vlastite istorijske samopotvrde.
U tom smislu, uklanjanje murala nije čin završetka, već čin nasilne inauguracije nove kulturne hegemonije, nove simboličke matrice u kojoj se prostor priprema za prepravljanje pamćenja, za supstituciju jednog identiteta drugim. Upravo zato zidovi grada nikada nisu samo arhitektonski elementi. Oni funkcionišu kao materijalne stranice javne knjige, površine na kojima zajednica bilježi svoje trajanje i mjesta na kojima se upisuje kolektivna sudbina. Onaj ko uspostavlja vlast nad zidovima, uspostavlja vlast nad pamćenjem; kontrola nad površinom grada pretvara se u kontrolu nad narativom zajednice.
Kosovo i Metohija su odveć dugo prostor političkog eksperimenta, ali ono što je u toku nije samo eksperiment nad institucijama, već i nad pamćenjem. Ako narod izgubi svoje simbole, izgubiće i svoju sposobnost da razlikuje istinu od laži, prošlost od nametnutog zaborava. A bez te sposobnosti, budućnost postaje prazna, dostupna svakoj vrsti tumačenja i prekrajanja.
Autor je univerzitetski profesor
