Piše: Ranko Rajković
Ono što je jasno u glavi biće jasno i u riječima, pod uslovom da riječi nijesu licemjerne, frazeološke, prazno prevarne ili što bi naš narod rekao da te riječi nijesu takozvane gornje riječi. Politika oko nas prepuna je gornjih riječi. Riječi naših političara, analitičara, kulturnih djelatnika, takozvanih umjetnika, raznih stvaraoca pune su nebuloza, patetike, glupih dvosmislenosti i površnosti kojima se pokušavaju prikriti praznine u ličnom obrazovanju i zbrke u mozgu.
Takve nam riječi svaki čas prozuje oko ušiju. Takvim riječima se neko pravi pametan ili pak pokušava da zamagli neko činjenično stanje.
Teško je voditi dijaloge s ljudima koji su se izvještili u korišćenju gornjih, kamuflirajućih riječi. Jasne misli nalažu da iza njih stoje jasne riječi, uredno složene, uhu pitke, razumljive a čitaocima prijemčive što god se njima saopštavalo. Riječi treba birati, vagati, istraživati kako zbog onoga što se želi saopštiti tako i zbog uvažavanja onih kojima su upućene. Važno je potruditi se da riječi ne ostanu šuplje. Previše ljudi lako poklekne pred „čarima“ šupljih riječi. Šuplje riječi su široko rasprostranjene. Karakteristične su za političare, stranačke portparole, kulturnjake, predstavnike civilnog društva, takozvane analitičare, netalentovane stvaraoce, zastupnike nacionalnih vrijednosti i imidža.
Ljude koji istrajavaju na šupljim riječima nazvaću šupljikantima. Riječju šupljikant ću se malo više pozabaviti ne samo kao novokovanicom (neologizmom) proizišlom iz šupljine već i zbog onoga što je ta riječ označavala i na što se odnosila u mome Cetinjskom djetinjstvu.
Kao djeca igrali smo se orasima. Oraha je bilo malih i velikih. Najveće orahe su prodavali Mijatovići. Imali su kuću sa dvorištem između Bajove i Njegoševe ulice. U avliji im je bilo stablo oraha koje nikada nijesam vidio ali sam njegove plodove lako prepoznavao. Prodavali su orahe na komade. Te veoma krupne orahe nazivali smo škoćevima. Ako je škoć bio najvredniji orah onda je najbezvredniji orah bio šupljikant. Šupljikant se prepoznavao po težini. Bio je lak, takoreći bez težine. Spoljašnjost oraha izgledna, lijepo izbrazdana i čvrsta, ali unutar ljuske samo praznina. Atrofirano jezgro oraha sa četiri zakržljale nožice bijaše suvo, crno, jedva vidljivo. Svako dijete pokušavalo je da se oslobodi šupljikanta. Gledalo je da ga u igri nekome podmetne. Ponekad bi šupljikanta, radi lakše podvale, djeca pažljivo, oštrim nožićem raspolutila ubacili mu u unutrašnjost malo štuka ili mali kamenčić da orah dobije na težini. Zatim bi orah ponovo sastavili, zalijepili mu ivice i obmotali ga lepljivom, izolir trakom.
Iako nejaka, dječja ruka bi i takav šupljikant odvagala i poslije samo par gađanja tokom igre provalila o čemu se radi.
Čudno je da smo kao djeca lako prepoznavali šupljikante a da ih danas kao odrasli ljudi ne samo ne prepoznajemo već im odajemo poštovanje i nerijetko se divimo njihovom zakržljalom unutrašnjem jezgru. Ma što da se danas sa šupljikantima prodaje pamet, moral, porijeklo, patriotizam, savjest, politika, retorika, briga za državu, šupljikanti ostaju šipljikanti bez obzira koliko god im nagrada, priznanja, povelja, plaketa, odličja uručili. Šupljikanti su se raširili. Orasi sa zdravim jezgrom su ispali iz igre.
Pitam se gdje nam je nestao onaj dječji instikt. Zašto danas ne prepoznajemo šupljikante. Zašto dozvoljavamo da nas mnogi političari, intelektualci, analitičari magarče i obmanjuju šupljim riječima a sve tobože u ime i na korist Crne Gore.
Da ne bi i moje riječi kojim opisujem šupljikanta ostale prazne latio sam se dodatnog istraživanja imena koje smo u djetinjstvu upotrebljavali. Kako bi šupljikant postala ozbiljna riječ sudionik u govornom jeziku i zaslužila mjesto u rečniku morao sam pretražiti sve dostupne vokabulare.
Provjerio sam dakle sve rečnike srpskoga jezika koji su mi dopali ruke. I one u papirnatoj i one u elektronskoj formi. Bilo ih je raznih. Književnih, sistematskih, etimoloških, rečnika žargona, sinonima, toponima. Ni u jednom od njih ne pronađoh šupljikanta. Potreban mi je bio i rečnik Crnogorskog jezika jer rodno mjesto riječi šupljikant bijaše moje Cetinje. Nažalost rečnik Crnogorskog jezika, kao što znate, zapeo je na slovu A. Koalicione vlasti DPS-a ne samo da su zaustavile njegovu izradu i publikovanje već je i taj prvi tom sa nepotpunim slovom A morao biti uništen. Čudna je zemlja u kojoj se sjeckanjem uništava i spaljuje knjiga.
Na kraju istraživačkog pohoda otvorih jedan sajt o jeziku gdje se pretražuju riječi. Ukucah riječ šupljikant i dobih sledeći odgovor: „NEVJEROVATNO! To još uvek niko nije definisao! Budi prvi koji će definisati riječ šupljikant.“
Smatrajte ovaj tekst pokušajem definicije. Možda sam početnim dijelom uspio donekle opisati etimološki korijen šupljikanta. Za definiciju riječi šupljikant predlažem sledeće.
Šupljikant (značenje) – bezvrijedan, bezsadržajan, zakržljao, neiskoristljiv.
Umjesto kuglicama štuka današnji šupljikanti su ispunjeni zvečećim parolama. Funkciju izolir trake imaju patetične riječi kojima su oblijepljeni govori šupljikanata kako se njihove ljuske ne bi raspale. Osim domaćih usklika šupljikanti su oblijepljeni stranim riječima, lamentima, traktatima, frazama, ispraznim nastupima. Kadkada šupljikant proizvodi zvuk koji imitira poskakivanje kuglice u sudijskoj pištaljci. Takvi šupljikanti ispuštaju upozoravajući, rezak zvižduk nalik sudijskom. Na riječi koje stižu od šupljikanta bilo da su parajuće poput zvuka pištaljke, ili da liče na sirene za uzbunu ili se trude da mudrijašenjem proizvedu efekat veleumnosti, ne treba se obazirati. Šupljikanti svjedoče samo o sopstvenoj praznini.
Vjerujem da svako od nas na osnovu iskustava stečenih u crnogorskom kulturno-društveno-političkom a i širem prostoru može ne samo prepoznati već i definisati šupljikante sa naše javne scene. Radovale bi me vaše definicije naročito onih šupljikanata nagrađenih društvenim i državnim priznanjima. Ne zaboravite da su najviše nagrada, povelja, priznanja, čestitki u Crnoj Gori dobili upravo šupljikanti. Šupljikanti zveče od silnog ordenja okačenog u njihovim biografijama.
Osim zvecanja šupljikant se još po nečemu razlikuje od ljudi sadržajnog jezika i jasnog govora. Šupljikanti izazivaju aplauze.
*Šupljikant – novokovanica (riječ) kao doprinos živućem jeziku
