Piše: Oliver Janković
Interesantno zvuči vijest da su vaterpolo savezi Srbije i Crne Gore odlučili da svoje klubove ujedine u jednu ligu. Uprkos ovdašnjim narativima koji šire zarazu kako nam ni vazduh nije isti, ali i onima koji svaku crnogorsku posebnost tretiraju kao grešku u svemiru, dva sportska saveza su na bazi ravnopravnog dogovora odlučila da ujedine snage. Na osnovu zajedničkih interesa, ne ravnomjerno (jer je odnos zastupljenih klubova na realnoj razmjeri od 80:20) ali svakako ravnopravno. Niti ovi iz Crne Gore misle da imaju isti broj i jednako kvalitetne klubove kao Srbija, niti ovi iz Srbije smatraju da im je Liga jednako kvalitetna sa ili bez klubova sa Jadrana. I eto ti kompromisa. Obostrani interes i zadovoljstvo (sigurno da tu ima finansijskog i medijskog boniteta) doveli su do lakog dogovora, a da niko nije bio primoran na ovu saradnju.
Poslije decenija rafalne paljbe o tome šta sve i kako sve nijesu valjala dosadašnja ujedinjenja, kako nas ubi asimetrija Srbije i CG, i kako su jedine dvije opcije unitarizam do stapanja i totalni razlaz do antagonizma, sada smo dobili racionalnu i funkcionalnu strukturu koja samo može da podigne na stepen više kako vaterpolo u Crnoj Gori, tako i onaj u Srbiji.
Naravno da se ovih dana, po objavi ove vijesti, rađaju brojne asocijacije na mogućnost da se nešto slično napravi i u drugim sportovima, a čuju se i egzaltirani predlozi da se vaterpolo model momentalno primijeni na kulturu i politiku. Međutim, ovaj mudri pokušaj unapređenja vaterpola ne treba opterećivati ideološkim i političkim proklamacijama. Njegov najveći kvalitet jeste u tome što su vrijednosti struke i jasni pravci interesa sami našli put do jedinstva koje proklamuju (često neosnovano i neplanski) politički komesari. Pa ako se pokaže uspješnim, ovaj bi projekat sam po sebi, mogao više da kaže o kompatibilnosti i komplementarnosti zbivanja u dvije samostalne države, od svih političkih agendi koje svojom galamom i jalovošću, često u korijenu sijeku i one najbolje ideje.
