Piše: Danilo Kiš
Katedrala Svete Sofije izgrađena je kao mutna uspomena na slavne dane Vladimira, Jaroslava i Izjaslava. Ona je samo daleki model korsunskog manastira, nazvanog tako po „svetom gradu“ Kersonu ili Korsunu. Hronika učenog Nestora beleži da je već knez Vladimir doneo iz Korsuna, grada svog krštenja, ikone i statue crkvene kao i „četiri bronzana konja“.[1] Ali između tog prvog kamena za temelje crkve što ga je postavio blaženopočivši Vladimir i istorije Svete Sofije protećiće još mnogo vode, krvi i leševa slavnim Dnjeprom.
Stara će se slovenska božanstva još dugo opirati slavnom kaprisu kijevskog princa koji prihvata jednobožačku veru hristijansku, a pagansi će se ruski narod boriti sa paganskom surovošću protiv „sinova Dag-Boga“ i još će dugo puštati svoje ubojne strele i koplja niz vetrove, „decu Striboga“. Surovost pravovernih nije međutim manje surova od paganske surovosti, a fanatizam verujućih u tiraniju jednog boga mnogo je žešći i efikasniji.
Slavni Kijev, majka ruskih gradova, imaće početkom jedanaestog veka oko četiri stotine crkava i, po kazivanju Djetmara od Merzeburga, biće „rival Konstatinopolja i najlepšim biserom Vizantije“. Privolevši se tako vizantijskom carstvu i veri, Rusija će, kroz pravoslavlje, pristupiti jednoj drevnoj i rafinovanoj civilizaciji, ali će zbog svoje šizme i odricanja od rimske vlasti biti ostavljena na milost i nemilost mongolskih osvajača i neće moći da računa na zaštitu Evrope. Ova šizma dovešće pak do izolacije ruskog pravoslavlja od Zapada; crkve će se graditi na znoju i kostima mužika, ne znajući za visoki zamah gotskih tornjeva, a u domenu osećanja Rusija neće biti zahvaćena viteštvom i „tući će svoje žene kao da kult dame nikad nije postojao“.
Sve je to manje-više ispisano na zidinama i freskama Kijevo-Sofijskog sabora. Ostalo su samo istorijske datosti od manjeg značaja: osnovao ga je Jaroslav Silni (1037), u večni spomen dana kada je odneo pobedu nad paganskim Pečenjezima. A da majka svih ruskih gradova, Kijev, ne bi imao šta da zavidi Konstantinopolju, on naredi da se uz portal crkve sagrade velelepna Zlatna Vrata. Slava je bila kratkog veka. Mongolske su horde, pokuljavši iz stepe (1240), sravnile slavni grad Kijev sa zemljom. Ali Sveta Sofija već je bila ruina: hiljadu dvesto četrdesete srušili su se njeni svodovi, u isto vreme kada i svodovi crkve zvane Desjatnaja, pobivši na stotine Kijevljana koji se behu u njih sklonili kako bi izbegli surovi masakr koji im behu spremili Mongoli. U svom Opisu Ukrajine, objavljenom u Ruanu 1651, gaspar od Boplana, normanski plemić u službi poljskog kralja, beleži reči nalik na epitaf: „od svih kijevskih crkava ostadoše samo dve za spomen naraštajima; a ostale su samo žalosne ruine: reliquiae reliquiarum“.
…
Pivara
Sad Kijevski Sofijski Sapor pred svojim visokim svodovima zaklanja deo pivare Spartak, sušaru i stovarište. Ogromne dvadesetotonske cisterne, stavljene na nogare od greda, raspoređene su duž zidina, a teške gvozdene bačve raštrkane su svuda između stubova, do same apside. Sušara je na dva sprata, sa drvenim rešetkama od visine prozora do arkada. (Stalna temperatura od 110 Celzijusa izvanredno je pogodna za klijanje korisnih bakterija koje daju pivu specifičnu aromu). Kroz jedan od bočnih prozora koji je skinut, prolaze aluminijumske cevi, povijene kao sulundari, i vezuju sušaru sa flotacijom koja se nalazi u velikoj prizemnoj baraci na nekih sto metara od crkve.
Skele i merdevine spajaju rešetke, cevi i cisterne, a nakisli miris hmelja i slada unosi među drevne zidine miris beskrajnih stepa posle kiše. Freske i oltar prekriveni su (na osnovu jednog skorašnjeg dekreta) dugim jutanim kulisama koje su spuštene niz zidove poput sivih barjaka.
Na mestu gde je nekada stajala (tačnije rečeno gde i sada stoji, pod sivom koprenom) Prečista, „začuđena iznenadnom pojavom Arhangela“, sada je okačen portret Oca Naroda u teškom pozlaćenom okviru: rad akademskog slikara Sokolova, zaslužnog umetnika. Kroz snežnu vejavicu probija se starica iz gomile i pokušava da poljubi ruku Blaženog, da je poljubi onako mužički, narodski. Vojnici, radnici i deca gledaju taj prizor zadivljenim pogledima. Ispod portreta, na istom zidu, gde se između jute nazire mutna svetlost dvaju prozora – zidne novine i grafikoni. Čeljustnikov, onako mamuran i ošamućen mirisom hmelja, posmatra grafikon proizvodnje, kao da posmatra, u groznici, sopstvenu temperaturnu listu.
Danilo Kiš „Grobnica za Borisa Davidoviča“ BIGZ, 1977, Str. 41-45.
[1] „Četyre koni mediani“. Po svoj prilici trebalo bi ovo čitati, kako tvrde neki stručnjaci, „četiri ikoni mediani“. Mi u ovoj leksičkoj dvojnosti vidimo u prvom redu primer sudara i prožimanja dva idolopoklonstva: paganskog i hrišćanskog.
Izvor: Makroekonomija
