Piše: Patrik Lorens
Prevod: Žurnal
Predsjednici Donald Tramp i Vladimir Putin razgovarali su telefonom više puta otkako je prvi ponovo stupio na dužnost prije sedam mjeseci. Ipak, čini se da ti razgovori, iako su neki trajali i prilično dugo, nisu urodili nekim značajnim rezultatima — sudeći po onome što su Vašington i Moskva naknadno saopštili.
Nema napretka u pravcu trajnog rješenja za okončanje rata u Ukrajini. Postoje razgovori i povremeni diplomatski kontakti s namjerom da se popravi ogromna šteta koju su odnosu SAD i Rusije nanosile jedna za drugom administracije u Vašingtonu, ali bez ikakvog konkretnog pomaka. Dobro, kako narod kaže — šta je, tu je. Ali, u prošlom telefonskom razgovoru između američkog i ruskog lidera, održanom u četvrtak, bilo je nečega posebno konačnog.
Imam utisak da smo došli do ćorsokaka.
Tramp je, još jednom, pokušao da nagovori Putina da prihvati „odmah i bezuslovno primirje” u Ukrajini — „brz završetak vojne akcije”, kako je to formulisao Jurij Ušakov, glavni spoljnopolitički savjetnik u Kremlju. Putin je, sa svoje strane, opet nastojao objasniti da je došlo vrijeme da se započne s oblikovanjem trajnog rješenja kroz bavljenje — kako Kremlj ovih dana voli da kaže — „korjenskim uzrocima” sukoba.
Možda me upravo salva dronova i raketa kojom su Rusi zasuli Kijev i druge ukrajinske gradove nekoliko sati nakon razgovora Trampa i Putina navodi da pomislim kako su šanse da njih dvojica — ili njihove diplomatije — telefonom ili za raskošnim pregovaračkim stolom išta postignu, gotovo nikakve.
Ukrajinci, koliko god se njihova riječ uzimala ozbiljno, izbrojali su 539 dronova i 11 raketa, uključujući i teško presretljivi, ultrabrzi projektil Kinžal, hipersonične brzine (Mah 10).
Prema njihovom izvještaju, ovo je bio najveći vazdušni napad u čitavom toku rata, a Kijev je u petak ujutru tinjao u dimu. Teško je otrgnuti se utisku da je Kremlj tim napadom htio poslati vrlo jasnu poruku nakon neuspjelog telefonskog poziva.
Tramp nema šta da ponudi
A možda je, ipak, ono što me uvjerava u neostvarivost diplomatskog rješenja sama Trampova izjava nakon razgovora — diplomatsko razrešenje kao da je potpuno nedostižno, barem dok ukrajinska vojska ne bude konačno slomljena, a možda ni tada.
„Bio sam veoma nezadovoljan razgovorom s predsjednikom Putinom“, izjavio je Tramp novinarima u avionu Er Fors 1 nakon razgovora. „Nisam postigao ama baš ništa. On hoće da ide do kraja, samo da nastavi s ubijanjem ljudi — to nije dobro.“
Ne može vas začuditi ovakvo stanje stvari. Tramp nije uspio da se pomakne s mjesta u razgovoru s ruskim liderom zato što nema šta da ponudi što bi uopšte omogućilo napredak. Poruke na društvenim mrežama u kojima se traži primirje, ukrašene velikim slovima i uzvičnicima, ne mogu se smatrati državničkim potezima; one prije svega pokazuju koliko su Tramp — odnosno, šira zapadna strana — neozbiljni u svom pristupu.
Osnovni problem ovdje je u tome što Kijev i njegovi pokrovitelji ne mogu da prihvate poraz. Još prije više od godinu dana došao sam do zaključka da su Ukrajina i zapadne sile izgubile rat — u početku sam mislio „de fakto izgubile“, ali sam ubrzo odbacio i to „de fakto“.
Već odavno ono što gledamo nije ništa drugo do ratna klanica koja je usledila nakon što je ishod već bio odlučen. Ako ste izgubili rat, ali to ne možete priznati jer Zapad ne smije izgubiti ništa, onda vam preostaje samo stara igra pretvaranja. I sve dok SAD i njihovi evropski klijenti insistiraju da imaju odlučujuću riječ u postavljanju uslova za pregovore — kao da nastupaju sa pozicije pobjednika — sve to se svodi na besmislenu farsu.
To je kao kad bi, ako vam ne smeta poređenje, Nijemci 1945. insistirali da oni diktiraju uslove kapitulacije, ili da su imali riječ u odredbama Versajskog ugovora 1919.
Kada se jednom postigne sporazum, on se, naravno, neće nazvati kapitulacijom — na to možete računati — ali suštinski će to upravo to i biti. A Rusija, da postavimo stvar sa druge strane, imaće odgovornost da ne pretvori konačno postignuti mir u novi Versaj — u onu vrstu mira kojim pobjednici siju sjeme novog rata — tako što će tražiti previše.
Uvjeren sam da će Moskva ostati pri svojim sadašnjim zahtjevima, koje smatram u potpunosti pravednim i nimalo pretjeranim: nova bezbjednosna arhitektura u Evropi; neutralna Ukrajina bez članstva u NATO-u, koja mora biti demilitarizovana i denazifikovana; te priznanje četiri oblasti koje su izglasale pripajanje Rusiji kao ruske teritorije.
Resantiman
Ne vjerujem da će Ukrajina i neonacisti koji kontrolišu i vojsku i civilnu upravu — da, obje — ikad biti spremni da prihvate bilo kakav suživot s Ruskom Federacijom. Mržnja je suviše duboka, iracionalna, iskonska, bolesna. Upravo zato je denazifikacija bila, i ostala, jedan od ključnih ciljeva Rusije.
Neonacistička aždaja, koja je decenijama tinjala ispod površine u Ukrajini poslije 1945, izašla je na vidjelo nakon puča 2014. koji su pažljivo podstakle Sjedinjene Države. Vašingtonu i njegovim saradnicima u Kijevu bili su potrebni neonacisti — naročito, ali ne samo, naoružane paravojne grupe — jer se na njih moglo računati da će ratovati protiv Rusa sa onom vrstom sirove, nepromišljene mržnje koja je tom trenutku odgovarala.
Ne znam kako bi u praksi izgledala nekakva operacija denazifikacije, s obzirom na dubinu i prirodu tog zla, ali je jasno da će nešto morati da se učini da bi se ukrajinsko kolektivno pamćenje i identitet oslobodili tog duhovnog poremećaja.
Ako se to ne dogodi, Ukrajina će postati užasan primjer resantimana — trajne, otrovne mržnje koja razara društvo iznutra. Riječ resantiman Njemci su, među prvima Fridrih Niče, preuzeli od Francuza u XIX vijeku jer u svom jeziku nijesu imali pravi pojam za tu pojavu.
Taj termin označava neprijateljstvo i bijes koji se javljaju unutar jedne zajednice iz osjećaja inferiornosti u odnosu na drugu, koja onda postaje neka vrsta žrtvenog jarca za sve nagomilane frustracije i komplekse.
O tome je vrlo produbljeno pisao i fenomenolog Maks Šeler u svojoj knjizi Ressentiment (1912), koja je na engleskom objavljena u izdanju Marquette University Press-a 1994. godine. Šeler je detaljno objasnio kako iz tog osjećajnog miješanja nastaje jedan čitav, društveno prihvaćen sistem vrijednosti.
Resantiman je potencijalno opasno osjećanje onda kada prožme jedno društvo koje se dugo osjeća povrijeđenim i poniženim. Dovoljno je pogledati do kakvih je razmera stigla ekstremna rusofobija kod pojedinih slojeva ukrajinskog stanovništva da bismo shvatili o čemu je riječ.
Uzevši u obzir ovaj istorijski i društveni kontekst, ne vjerujem da su Ukrajinci uopšte u stanju da postignu bilo kakav sporazum kojim bi se okončao rat koji je već raskomadao i zemlju i narod. Ne vjerujem da mogu doći do mira — ni sa drugima, ni među sobom — jer taj mir ne poznaju, niti su sposobni da ga ostvare.
Kameni zid istorije
Ali, vidim još jedan razlog zašto će mir u Ukrajini ostati nedostižan — ako ne i potpuno nemoguć — čak i ukoliko Rusi postignu svoje ciljeve na bojnom polju. (A ja sam sve bliži mišljenju da će upravo tako biti.) Ta procjena postaje jasnija kada ukrajinsku krizu sagledamo u širem, globalnom kontekstu.
Ukrajinu doživljavam kao kamenu stijenu u rudniku, ili kao prvu liniju fronta u globalnom sukobu: to je mjesto na kojem nezapadni svijet najupornije klesa novi svjetski poredak. To je poprište odlučnosti, ako se tako možemo izraziti. I upravo je to mjesto na kojem Zapad nastoji da zaustavi ovaj istorijski zaokret — zaokret točka istorije koji se, međutim, više ne može zaustaviti.
Pogledajmo Putinove zahtjeve. Osim denazifikacije — koja, po mom mišljenju, odražava značajan uvid Moskve u suštinu problema — tu su i širi, dublji „korjenski uzroci“. Stiče se utisak da je Putin tu formulaciju ponovo upotrebio u nedavnom razgovoru s Trampom. [Vidi: Uklanjanje korjenskih uzroka u Ukrajini]
Putin, kao i ministar spoljnih poslova Sergej Lavrov, te drugi visoki zvaničnici, veoma su jasni u vezi s tim još od decembra 2021, kada je Moskva poslala dva nacrta ugovora zapadnim silama — kao osnovu za pregovore koji bi doveli do nove, sveobuhvatne bezbjednosne arhitekture između Rusije i Zapada.
Ovakva bezbjednosna arhitektura smanjila bi tenzije koje već decenijama postoje duž zapadne granice Rusije i istočnog krila Evrope, i bila bi od obostrane koristi. To je bila i ostala namjera Moskve. Sporazumi koji uzimaju u obzir brige svih strana — a ne samo jedne, na račun drugih — predstavljaju samu suštinu zdrave, uravnotežene diplomatije.
Ali, svaki takav sporazum podrazumjevao bi priznanje ravnopravnosti između Zapada i nezapadnog svijeta. Kako sam više puta tvrdio tokom godina, ta ravnopravnost predstavlja imperativ XXI vijeka. Bez nje, neće biti ni novog svjetskog poretka — samo nastavak haosa koji zapadne sile, s potpunom apsurdnošću, nazivaju „poredak zasnovan na pravilima“.
A upravo tu ravnopravnost, čak i samu njenu pomisao, Sjedinjene Države i njihovi transatlantski saveznici odbijaju da prihvate. To bi označilo kraj pola milenijuma zapadne dominacije, za koju se Zapad i dalje grčevito drži, iako će je prije ili kasnije morati pustiti.
„Nije dobro“, rekao je Tramp poslije posljednjeg telefonskog razgovora s Putinom. Zaista, i teško je vidjeti kako bi moglo biti. Tramp nema šta da ponudi Rusima što bi moglo predstavljati ozbiljan odgovor na stvarne temeljne probleme u odnosima između Amerike i Rusije — između Zapada i nezapadnog svijeta.
Čitaocima prepuštam da zaključe šta to znači za ukrajinski sukob i širu sliku rusko-američkih odnosa. To je, ponovo, ono što jeste — ili bar ono što je u ovom trenutku.
U jednoj od narednih kolumni ponovo ću se osvrnuti na pitanje ravnopravnosti, ovog puta u kontekstu Zapadne Azije.
Patrik Lorens, dugogodišnji dopisnik iz inostranstva, prije svega za International Herald Tribune, danas je kolumnista, esejista, predavač i autor. Njegova najnovija knjiga, Journalists and Their Shadows, dostupna je preko izdavačke kuće Clarity Press ili na Amazon-u. Među njegovim ranijim djelima ističe se i Time No Longer: Americans After the American Century. Njegov nalog na Tviteru, @thefloutist, trajno je cenzurisan.
Izvor: Consortium News
