Preveo sa grčkog jezika: Nikola Gačević, sveštenik
„Kada je Cezar jednom prilikom u Rimu vidio neke bogate strance kako u naručju nose i miluju male pse i majmune, upitao ih je zar u njihovoj zemlji žene ne rađaju djecu. Na taj način ih je, s velikom otmenošću, ukorio zato što na životinje rasipaju urođenu čovjekovu sklonost ka ljubavi i nježnosti, koja po svojoj prirodi pripada ljudima.“ (Plutarh, Uporedni životopisi, „Perikle“, gl. 1, st. 1–5.)
Odlomak iz Plutarhovog „Perikla“ zaista je potresan. U Rimu pozne demokratije i prvih vjekova imperije, koja je doživljavaala svoj procvat, ogromno bogatstvo koje je pristizalo iz osvojenih provincija bilo je praćeno postepenim razaranjem političkog tkiva društva. Građanin je prestajao da bude aktivni subjekt polisa, koje samo uređuje svoj politički poredak i učestvuje u zajedničkom životu, a pretvarao se u privatnog čovjeka (idiota), odnosno podanika otuđenog od opšteg dobra, prepuštenog potrošačkom blagostanju i nastojanju da obezbijedi isključivo sopstvenu sigurnost.
U tom okviru materijalnog izobilja i egzistencijalne praznine pojavljuju se „bogati stranci“ koji razmetljivo nose u naručju pse i majmune. Cezar na to odgovara pitanjem koje predstavlja istinsku vladarsku opomenu. Njegovo pitanje – zar u njihovoj zemlji žene više ne rađaju djecu – otkriva zastrašujuće preusmjeravanje roditeljske nježnosti (φιλόστοργον) i prirodne naklonosti prema sopstvenoj vrsti (φιλητικόν, kako stoji u izvornom tekstu) ka beslovesnim stvorenjima. Nježnost i ljubav su sile koje su po svojoj prirodi namijenjene ljudskoj zajednici i nastavku zajedničkog života, te najprije pripadaju čovjeku i duguju se čovjeku.
Ono što je u Plutarhovo vrijeme predstavljalo izuzetak ili obilježje jednog uskog društvenog sloja, u savremenom zapadnom kapitalističkom svijetu postalo je sveopšta pojava. Savremeni kult životinja krajnji je simptom urušavanja građanskog društva i prevlasti krajnjeg, narcisoidnog individualizma.
Zapadnu modernost odlikuje sveopšte urušavanje smisla. Čovjek savremenog urbanog okruženja, zarobljen u birokratskoj strukturi kapitalizma, izgubio je mogućnost da svom životu daje smisao kroz zajedničko djelovanje, stvaralaštvo i političku samostalnost. Pojedinac se povlači u sopstveni mikrokosmos, pretvarajući privatnu sferu u jedino područje svoga postojanja.
Podražavanje odnosa
U toj egzistencijalnoj usamljenosti, životinja postaje posljednje utočište. Odnos sa njom predstavlja zamjenu za izgubljenu društvenost. Riječ je o prividnom pokušaju pojedinca da izgradi „zajednicu“ jednog čovjeka – imaginarno utočište u kojem je on sam apsolutni gospodar, odvojen od strepnje i zahtjeva koje sa sobom nosi istinski ljudski susret.
Upravo tu leži korijen antropomorfizacije životinja – pojave koja djeluje kao snažan psihološki i društveni placebo. Autentično ljudsko postojanje ne iscrpljuje se u biološkom preživljavanju, nego se ostvaruje kao odnos, kao drugost i kao zajednica ličnosti. Ljudska ličnost se izgrađuje tek onda kada izađe iz zatvorenosti sopstvenog „ja“ da bi se susrela sa Drugim – a taj susret u sebi nosi rizik, sukob, dijalog, ali i prihvatanje slobode drugoga. Istinski odnos zahtijeva odricanje od sebične samoljubivosti, podvig samouzdržanja i traženje smisla kroz uzajamnu ravnopravnost.
Međutim, ljudi koji žive poput automata -lišeni unutrašnje slobode i duboko nesigurni (i ako imaju sve u materijalnom smislu)- koji ispunjavaju savremene urbane, distopijske velegradove nisu u stanju da ponesu težinu tog egzistencijalnog izazova. Ljudski odnos ih plaši, jer se ne može kontrolisati, ne može se svesti na predmet potrošnje i ne pruža garanciju apsolutne potvrde sopstvenog „ja“. Nasuprot tome, odnos sa kućnim ljubimcem nudi laku, bezbolnu i potpuno kontrolisanu alternativu. Pas ili mačka ne protivrječe, ne upućuju kritiku, ne zahtijevaju dijalog, niti dovode u pitanje narcizam svoga vlasnika.
Uz jedan keks, konzervu hrane ili kratku šetnju, životinja uzvraća refleksnom, nagonskom pokornošću, koju otuđeni čovjek tumači kao „nesebičnu ljubav“. Ta psihološka zamjena omogućava savremenom čovjeku da izbjegne bol istinskog ličnog odnosa, zamjenjujući Ličnost sa Životinjom. Pas svoga gospodara doživljava kao božanstvo, a gospodar uživa u toj iluziji svemoći, izbjegavajući potrebu za duhovnom zrelošću, društvenom odgovornošću i egzistencijalnom dubinom.
Progon djeteta
Ova ontološka zamjena na upečatljiv i surov način ogleda se u svakodnevnoj slici naših gradova. Gradovi, koji su istorijski nastali kao prostor zajedničkog života, Boga Logosa i čovjeka, praznika i istinskog kulturnog događaja, pretvorili su se u otuđena stambena naselja.
Zvuci dječjeg plača i smijeha oduvijek su bili dobrodošli, jer nose poruku nade i optimizma – svjedoče o nastavku zajedničkog života, obnovi zajednice i pobjedi nad smrću. Nasuprot tome, savremena naselja ispunjena su neprestanim lavežom pasa, koji narušava mir. Životinje zatočene na balkonima stambenih zgrada, osuđene da dane provode u dosadi i nervozi, ili zatvorene u skučenim, nesrećnim dvorištima gradskih kuća, svoju potisnutu prirodu ispoljavaju na štetu zajedničkog mira i prava čovjeka na tišinu i promišljanje.
Međutim, degradacija nije samo zvučna, nego prije svega estetska i moralna. Šetnja kućnog ljubimca pretvara se u čin nasilnog narušavanja javnog prostora. Zagađivanje trotoara, ulaznih vrata i zajedničkih površina izmetom i mokraćom predstavlja materijalni izraz potpunog nepoštovanja bližnjega. Javni prostor prestaje da bude sveto mjesto susreta i zajedničkog života, a pretvara se u ogroman nužnik, u kojem se privatna volja „staratelja“ nameće kao diktat nad zajedničkom estetikom, otkrivajući duboku nesposobnost savremenog društva da izgradi istinski zajednički život.
Ovo posrnuće poprima obilježja potpunog preokreta prirodnih, razumskih i duhovnih poredaka. Prizori pasa koji se voze u dječijim kolicima, kojima se priređuju rođendanske proslave sa posebnim tortama ili koji se oslovljavaju svetim nazivima „naša djeca“ i „moja beba“, nisu tek bezazlena pretjerivanja niti neobični prizori. Oni simbolizuju potpuno ostvarenje pada – zamjenu Čovjeka Zvijerju, odnosno potpuna pometnja, narušavanje ontoloških poredaka.
Potčinjavanje životinji
Ako ovu pojavu sagledamo kroz jezik biblijskog i svetootačkog predanja, ona poprima eshatološke, gotovo zastrašujuće razmjere. Sveto Pismo upozorava na vrijeme kada će čovjek, izgubivši slobodu i lik svoga Tvorca u sebi, početi da obožava tvorevinu umjesto Tvorca, potčinjavajući se silama besmisla, nagona i životinjske prirode.
Ono što je prorečeno danas se ispunjava pred našim očima, ali naš sićušni um, zarobljen u potrošačkoj obmani i psihološkoj udobnosti, nije u stanju da shvati dubinu tog pada. Odbijamo da priznamo da je ova pretjerana privrženost životinjama posljednji, tragični dokaz našeg duhovnog bankrotstva i naše nesposobnosti da volimo stvarnog čovjeka.
Padu nema kraja, jer svaki korak udaljavanja od autentične ljudske zajednice, svako urušavanje društvene i duhovne samostalnosti, rađa novi, još dublji oblik otuđenja. Plutarh je ovaj događaj sačuvao u svojim spisima, među tolikim drugim istorijskim zbivanjima, jer je dobro znao da se sudbina jedne civilizacije odlučuje prema tome kako ona raspolaže svojim zalihama ljubavi i koliko je sposobna da stvara smisao života.
Kada se ono što je po prirodi naklonost prema bližnjem (φύσει φιλητικόν) i roditeljska nježnost (φιλόστοργον) odvoji od čovjeka – od djeteta, susjeda, čovjeka koji strada – i potroši na zvijeri, tada društvo prestaje da bude ljudsko. Ono se pretvara u skup usamljenih, heteronomnih pojedinaca koji žive u stanju organizovane iluzije, okruženi četvoronožnim idolima koji samo potvrđuju njihovu usamljenost.
Izvor: Dimokratia
