Piše: Fotis Shinas
Preveo: Nikola Gačević, pravoslavni sveštenik, teolog
U ovom radu osvrnućemo se na to kako su stari Grci shvatali demokratiju. Posebnu pažnju posvetićemo atinskoj demokratiji, jer je ona najznačajnija među drevnim demokratijama, a ujedno i ona o kojoj raspolažemo najbrojnijim i najpouzdanijim svjedočanstvima.
Šta su stari Grci podrazumijevali pod pojmom demokratije? Odgovor je οčigledan: otprilike ono što pod tim pojmom podrazumijeva i savremeni građanin. U stvarnosti, međutim, oni su demokratiju shvatali potpuno drugačije. Demokratija, onako kako su je razumjevali stari Grci, ima veoma malo sličnosti i srodnosti sa savremenim parlamentarizmom. Savremeni građanin bira političke predstavnike koji odlučuju u njegovo ime i umjesto njega. Savremeni građani, odnosno birači, u stvarnosti nemaju nikakvu suštinsku vlast; u najboljem slučaju nosioci su određenih prava. Oni svoju vlast prenose na predstavnike svake četvrte godine. Štaviše, u savremenoj Grčkoj postoji izborna monarhija (izabranog premijera) u doslovnom smislu te riječi, budući da premijer pod svojom potpunom kontrolom ima ne samo izvršnu vlast nego i zakonodavnu, a u izvjesnoj mjeri i sudsku vlast. U drevnoj demokratiji građani su imali stvarnu vlast i, štaviše, naizmjenično su bili i vladaoci i oni nad kojima se vlada; jednom su bili nosioci vlasti, a drugi put njeni podanici. Kada su stari Grci govorili o demokratiji, pod tim su podrazumijevali vladavinu naroda (κυριαρχία του δήμου-najviša vlast je pripadala narodu, odnosno građanima koji su neposredno učestvovali u donošenju političkih odluka). Ponekad su time označavali vladavinu cjelokupnog skupa slobodnih građana, a ponekad vladavinu siromašnih, odnosno neimućnih građana. Povodom toga M.I. Finley kaže: „Demos je bio jedna protejska, ‘promjenljiva’ riječ sa različitim značenjima, među kojima su i ‘narod kao cjelina’ (ili, preciznije rečeno, političko tijelo) i ‘obični ljudi’ (niži društveni slojevi).“
Stoga, kada govorimo o „demosu“, ne mislimo samo na narod kao cjelinu – i bogate i siromašne –, nego i na ekonomski slabije građane, koji su ujedno činili većinu građana. Aristotel o tome piše: „Međutim, ono što suštinski razlikuje demokratiju od oligarhije jesu siromaštvo i bogatstvo. Stoga je nužno da se tamo gdje se vlast vrši na osnovu bogatstva, bilo da su na vlasti malobrojni ili mnogobrojni, takav poredak naziva oligarhijom. Nasuprot tome, tamo gdje vlast imaju siromašni, takav poredak je demokratija. Poznato je, međutim, da su imućni malobrojni, a siromašni mnogobrojni. Tako su bogati rijetki, ali u slobodi učestvuju svi.“ Tako treba tumačiti i klasičnu definiciju demokratije koju Perikle iznosi u svom čuvenom Nadgrobnom govoru: „I po imenu se naziva demokratija, jer vlast ne pripada malobrojnima, nego većini.“ Štaviše, demokratija ima za cilj korist siromašnih: „A demokratija je usmjerena ka koristi siromašnih”. Štaviše, Aristotel na drugom mjestu karakteristično kaže: „Tiranija je, naime, monarhija usmjerena ka koristi onoga koji vlada; oligarhija ka koristi bogatih; a demokratija ka koristi siromašnih. Nijedan od ovih oblika vlasti nije usmjeren ka onome što je na korist svima“. Prema tome, po mišljenju Stagirita (Aristotelu), monarhija teži koristi jednoga–monarha; oligarhija koristi bogatih; demokratija koristi siromašnih, odnosno neimućnih; a opštem dobru, koristi svih, ne teži nijedan od ovih oblika vladavine.
Ipak, radi preciznosti, dužni smo da napomenemo da pojam „demos“ označava kako cjelinu slobodnih građana, tako i siromašnije građane, nasuprot „najboljima“, odnosno aristokratama. U izrazu „demos Atinjana“ genitiv „Atinjana“ može se shvatiti kao prisvojni genitiv (pa tada označava demos koji pripada Atinjanima, odnosno cjelokupan atinski narod), ali se može shvatiti i kao partitivni genitiv (pa tada označava onaj dio atinskog naroda koji se izdvaja iz cjeline i naziva „demos“, to jest siromašne, neimućne, one koji se razlikuju od aristokrata). O tome Claude Mosse piše: „Pojam demos ima sledeće dvostruko značenje: u službenim dokumentima, na primjer u odlukama, označava zajednicu građana. Nasuprot tome, u književnim tekstovima demos označava običan narod, za razliku od bogatih, plemenitih i uglednih. Riječ demokratija, koja znači vladavinu demosa, nosi istu dvosmislenost. Za pristalice ovog poretka ona označava vladavinu svih građana, dok za njegove protivnike predstavlja vladavinu siromašnih, koji su ujedno i najbrojniji“. Ipak, Tukididis piše: „Sve što se suprotstavlja vladajućoj vlasti nazvano je demosom“.
Prema Aristotelu, suštinsko obilježje demokratije i ono što je razlikuje od aristokratije jeste izbor nosilaca vlasti žrijebom. „Demokratsko je da se službe popunjavaju žrijebom, a oligarhijsko da se popunjavaju izborom“. Štaviše, prema istom filosofu, demokratija je onaj oblik vladavine u kojem se vlasti prvenstveno dodjeljuju žrijebom: „Demokratija je uređenje u kojem se službe raspoređuju žrijebom“. Oko 95% javnih službi u atinskoj demokratiji popunjavano je žrijebom; jedino se Deset stratega, čija je služba zahtijevala posebne sposobnosti i stručnost, biralo redovnim glasanjem.
Način raspodjele vlasti putem žrijeba nesumnjivo ima određene prednosti. Blaženopočivši profesor Kirijakos Kacimanis u svojoj značajnoj knjizi Praktična filosofija i politički etos Sokrata navodi – barem teorijski moguće – prednosti izbora nosilaca vlasti žrijebom: „a) u korijenu se suzbija jedna velika slabost demokratije, postojanje profesionalnih političara; b) ostvaruje se suštinsko političko vaspitanje naroda, koji u praksi, kroz konkretne okolnosti, uči najuzvišeniju umjetnost vladanja i pokoravanja vlasti; v) razvijaju se samopouzdanje i odgovornost građana, jer im država povjerava javne službe, pokazujući im na djelu da ima povjerenja u njihove sposobnosti“. (Naravno, profesor Kirijakos Kacimanis ne propušta da odmah doda: „Podrazumijeva se da sve ovo ponekad važi samo u teoriji. U Atini je, međutim, važilo i u praksi, ali tokom relativno kratkog vremenskog perioda.“ U svakom slučaju, učenje umjetnosti „vladanja i pokoravanja vlasti“ bilo je od naročite važnosti, jer prema Aristotelu sposobnost vladanja pretpostavlja sposobnost pokoravanja vlasti. Najprije dolazi pokoravanje vlasti, a potom vladanje kao njegova posljedica. „Pošto tvrdimo da su vrlina građanina, vladara i najboljeg čovjeka iste, onda isti čovjek najprije treba da bude pod vlašću, a tek potom da vlada…“ i: „Postoji, međutim, jedna vlast po kojoj neko vlada nad sebi jednakima po rodu i nad slobodnima. To nazivamo političkom vlašću, a nju vladar mora naučiti tako što će najprije biti pod vlašću“. I tu povlasticu pruža jedino starogrčka demokratija. Savremena demokratija – demokratska samo po imenu – ne pruža je uopšte. Ipak, istorijska stvarnost pokazala je da Atinjani nisu iskoristili ovu prednost svoga državnog uređenja, barem ne tokom dužeg vremenskog perioda…
Tri suštinska obilježja jedne slobodne države, prema Tukididu, jesu da građani budu autonomni, samoupravni i samosudni. Autonomni znači da sami predstavljaju izvor donošenja zakona i, uopšte, uređenja društva; samoupravni da sami predstavljaju izvor upravljanja i vršenja vlasti; a samosudni da sami predstavljaju izvor ustanovljavanja i sprovođenja pravde. O tome poznati savremeni grčki i evropski mislilac blaženopočivši Kornelije Kastorijadis piše: „Kada Tukidid želi da okarakteriše neki grad kao slobodan, on ga opisuje kao ‘autonoman, samosudan i samoupravan’ (…) Tukidid, dakle, kaže autonoman. Kaže i samosudan, to jest da sam sudi o prestupima koji se dešavaju unutar njegovog prostora, u sferi života naroda“. Kao što znate, drevni atinski sudovi bili su popunjavani žrijebom, a ne profesionalni sudovi. On kaže i samoupravan; jer telos (τέλος) označava vlast, odnosno vlast, upravu u smislu vladanja. U starogrčkom jeziku „oni koji su na vlasti“ (οἱ ἐν τῷ τέλει) jesu upravljači. Država je zajednica građana koji sami sobom upravljaju. Prema tome, ako nismo autonomni, samosudni i samoupravni, ne možemo ni živjeti, niti tvrditi da živimo u demokratiji“. O istom pitanju isti mislilac kaže: „Zajednica građana – demos – proglašava da posjeduje potpunu i vrhovnu suverenost (autonomna je, samosudna i samoupravna: upravlja se sopstvenim zakonima, podliježe sopstvenoj nezavisnoj sudskoj vlasti i sama sobom upravlja, da ponovimo Tukididove izraze). Ona takođe potvrđuje političku jednakost (jednako učešće u djelovanju i vlasti) svih slobodnih građana“. Isto tako, Takis Fotopulos piše o ovom pitanju: „Tako je politička demokratija dostigla svoj vrhunac, jer je upravo u to doba dovršen proces koji je grad-državu učinio autonomnom (sama je donosila svoje zakone), samosudnom (porotni sudovi su odlučivali o svakom sporu) i samoupravnom (Narodna skupština [Εκκλησία του Δήμου[1]] donosila je sve važne odluke) – tri elementa koja su, prema Tukididu, neophodna da bi se jedan grad mogao smatrati slobodnim“. Slobodni građani sami vrše zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast i tu funkciju, odnosno djelatnost, ne prenose ni na koga drugog, bilo izvan njih samih ili iznad njih. O tome Kornelije Kastorijadis piše: „Grčki polis (grad) nije bio ‘država’ u savremenom smislu te riječi… Ideja jedne ‘države’, to jest ustanove koja je izdvojena i odvojena od tijela građana, bila je nezamisliva za jednog Jelina“.
U demokratskoj atinskoj državi nisu postojali profesionalni političari koji bi temeljno i stručno poznavali probleme javnog života (takvu ulogu su, na neki način, imali doživotni članovi Areopaga, ali su oni bili lišeni svojih ovlašćenja i ukinuti reformama demokrata pod vođstvom Efijalta). Nije postojala posebna javna uprava u smislu u kojem postoji danas, nije postojala činovnička hijerarhija, niti je postojalo specijalizovano diplomatsko tijelo koje bi vodilo. Nisu postojale profesionalne sudije koje bi dijelile pravdu; tu funkciju obavljali su sami građani koji su žrijebom birani za sastav sudova. Demokratija se više oslanjala na duhovne pretpostavke, odnosno na intelektualne i moralne vrline svojih građana, a znatno manje na specijalizovane institucionalne preduslove. Karakteristično je poređenje koje je napravljeno između grčke i moderne demokratije pomoću slike broda: brod države u savremenom dobu ima malobrojnu posadu i prevozi bezbroj putnika, dok je brod grčkog polisa-države imao samo mornare, tj. građane.
Nikada ranije čovječanstvo nije sa tolikom smjelošću uzelo svoju sudbinu na svoja pleća, nastojeći da samo sebe odredi i samo sebe organizuje, smatrajući svoju sreću sopstvenom stvari, a ne stvari bogova (u savremenom dobu razni savezi koji se nameću kao bogovi obećavajući “slobodu”). Kornelije Kastorijadis, govoreći o širem imaginarijumu drevne grčke demokratije, piše sljedeće karakteristične riječi: „Ideja nekog istorijskog zakona, jemca idealnog društva, bila je nepoznata Grcima, kao što su im bili nepoznati i mesijanizam ili mogućnost bjekstva izvan ovoga svijeta. Takav pogled nadahnjuje stav prema kojem će se sve što treba da se dogodi, dogoditi ovdje.“ Ono što se ne događa ovdje, ne događa se za nas, ne tiče se nas; događa se negdje drugdje, među bogovima, ili u dubinama haosa. Ono što je za nas važno događa se ovdje, zavisi od nas i mi ćemo ga učiniti. Neće ga učiniti ni bog, ni istorijska nužnost, niti bilo kakvo političko rukovodstvo koje posjeduje navodnu naučnu mudrost o političkim stvarima. Učinićemo ga mi, ljudi – ako je to moguće i ako nam sudbina to dopusti; a ako nije moguće, onda se neće ni dogoditi. I sve to znajući da i sami podliježemo istom zakonu koji upravlja i čitavim ostalim svijetom – zakonu nastajanja i propadanja“.[2]
Demokratska Atina ostala je u kolektivnom pamćenju čovječanstva kao jedan nedostižni san, kao uzor koji kasnija pokoljenja nisu uspjela da ponove. Njen politički i kulturni ideal nikada više nije bio ostvaren u toku istorije; ostalo je samo njeno ime, -„demokratija“-, kao podsjetnik na jednu nedostižnu i neostvarivu visinu. „…bićemo predmet divljenja i sadašnjih i budućih pokoljenja…“ („…θαυμασθησόμεθα καὶ τοῖς νῦν καὶ τοῖς ἔπειτα…“), rekao je, gotovo proročki, Perikle u svom Nadgrobnom govoru, svjestan jedinstvene i neponovljive veličine koja se pred njim ostvarivala. Atina i Rim ostali su u svjetskom pamćenju ljudske istorije kao dva neponovljiva istorijska poduhvata.
Međutim, Hana Arent piše:
„Ono što je zauvijek izgubljeno padom Rima bilo je središte jednog svijeta i, zajedno s njim, jasna rimska mogućnost da se čitav svijet organizuje oko jednog centra. Kada, međutim, danas razmišljamo o padu Atine, pretpostavljamo da u tom slučaju ono što je zauvijek izgubljeno nije bilo središte jednog svijeta, nego najuzvišenije mogućnosti čovjeka unutar svijeta“.
Izvor: Antifono.gr
[1] Izraz „Eklisija“ (Ἐκκλησία), koji prevodimo kao Crkva, označava sabranje. Rani hrišćani preuzeli su ovaj pojam iz drevnog jelinskog svijeta kako bi njime izrazili tajnu sabranja naroda Božijeg na jednom mjestu. To je sabranje radi slavoslovlja i blagodarenja Bogu, radi sjedinjenja sa Njim, ali i međusobnog sjedinjenja svih vjernih, koji se na tom sabranju mole za sjedinjenje svih. Zato nas u Crkvi ne povezuju zajedničko porijeklo, politička, ideološko opredjeljenja ili društveni položaj, nego zajednica sa Hristom, koja prevazilazi sve nacionalne, političke, socijalne, kulturološke i druge razlike. (komentar prevodioca)
[2] Na to nas upućuje sam Hristos u Jevanđelju, otkrivajući da se vječnost ne očekuje samo u budućem vijeku, nego da se već ovdje i sada zadobija i živi. Kad god tvorimo djela žrtvene ljubavi, upodobljujemo se Njemu, ličimo na Njega, te će nas kao svoje sinove i kćeri svjetlosti prepoznati Otac naš nebeski. Ovdje i sada, kroz djelatnu vjeru koja se projavljuje ljubavlju, ostvarujemo vječnost, jer su takva djela pečati i otisci vječnosti na našem tijelu, duši i cjelokupnom biću. (komentar prevodioca)
