Piše: Oliver Janković
Nije toliko važno što je Srbija sačuvala status u A diviziji UEFA Lige Nacija, iako to stvarno zvuči lijepo. Dvije godine za redom (tačnije tri, jer se svaka druga godina „odmara“) fudbalska reprezentacija Srbije, na čelu sa Piksijem, igra među 16 najboljih ekipa na kontinentu. Ako se tome dodaju povezani nastupi na Mundijalu 2022 i EURO 2024, to se rezultatski može smatrati kakvim-takvim uspjehom. Za potpuni uspjeh trebaju nam pobjede na tim završnicama svjetskih i evropskih takmičenja. I treba nam igra koja će biti po mjeri fudbalskih sladokusaca. A to ne pamtimo još od kvalifikacija za Katar i zime 2021.
E zato rekoh da nije toliko važno što smo bili bolji u baražu za A diviziju od tamo neke Austrije. Važnije je što smo u drugom poluvremenu sinoćnje utakmice pokazali želju, znanje i takmičarsku drskost. Ovo posljednje prilikom prvog gola, koji nije bio samo kiks Austrijanaca nego i pozitivni bezobrazluk Nemanje Maksimovića. Njegova želja i borbenost da se prikrade i uzme „ničiju“ loptu. Uslijedili su, kao na traci, dobri pasovi Jovića, Vlahovića, piksijevski driblinzi Samardžića… i egzekucija Vlahovića, onakva kakvu smo trebali i prošlog ljeta u Njemačkoj i mnogo puta u leskovačkim utakmicama reprezentacije.
Posebno se istakao Samardžić u dvomeču sa Austrijancima. Prelijep gol u Beču, i sjajna akcija kod poništenog gola u Beogradu. Reklo bi se da imamo tog dugo čekanog „novog Tadića“. Kažem, reklo bi se…ali svakako imamo čemu da se nadamo.
A nadamo se funkcionalnoj i napadački efikasnoj Srbiji u kvalifikacijama za novi Mundijal 2026.
A kad smo kod „narodnih nadanja“ starina Novak se razigrava u Majamiju. Uspio je da poveže dvije pobjede – što je, ako pratite njegovu sezonu, lijep novitet poslije ispadanja u Dohi i Indijan Velsu. E sad će biti zanimljivo da vidimo koliko će daleko da ide na Floridi. Ne toliko zbog eventualne titule ovdje, koliko radi mjerenja „prolaznog vremena“ na putu ka Vimbldonu. I 100. tituli tamo, odnosno 25 GS peharu.
Pazite, šta vam Oliver kaže…
