Piše: Elis Bektaš
Teritorijalno omeđena društveno-politička, istorijska i ekonomska formacija koju supstancijalno određuje njen politički i administrativni aparat izdijeljen na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast te na javna preduzeća odnosno organe javne uprave. No država je prije svega i iznad svega – struktura moći i represivni aparat.
U južnoslovenskim jezicima pojam države dolazi od proto-balto-slovenskog etimona drъžь, u značenju potres, koji se poslije kroz staroslovenski oblik drožáti proširio i kroz ostale slovenske jezičke sisteme, približavajući se postepeno današnjem značenju držati, čuvati, posjedovati. Ipak, za razumijevanje supstance pojma države zgodnije će poslužiti pogled na njegov oblik u romanskim i germanskim jezicima koji dolazi od latinskog etimona stare sa značenjem opstati, biti postojan, iz kog se razvija kasniji latinski oblik status koji znači stanje, uslov, okolnost. Premda obuhvata dimenziju istorijske dinamičnosti, država uvijek postoji kao trenutno stanje, nikad kao projekcija vlastite prošlosti ili kao vizija vlastite budućnosti.
Bez namjere da na ovom mjestu prežvakavam bezbrojne politološke i jurističke teorije o državi, ukazaću na činjenicu da se na nju najčešće gleda iz dva rakursa – idealističko-romantičarskog i funkcionalnog odnosno utilitarnog. Prvi rakurs svojstven je onima koji u državi participiraju pasivno, drugi onima koji u njoj participiraju aktivno, odnosno koji predstavljaju njenu političku elitu, premda narativ političke elite po pravilu uključuje prvi rakurs, kog upućuje pasivnom dijelu društva prevashodno iz demagoških, populističkih i manipulativnih razloga.
Iz prethodnog proističe da se konkretna država ne procjenjuje kroz prizmu idealističkih projekcija, već kroz njenu sposobnost da ispuni svoje temeljne funkcije. Idealisti, koji su na samoj granici infantilnosti, vjeruju da je temeljna funkcija države sloboda, utilitaristi, koji mogu biti obuzeti i prosvjetiteljskim i reakcionarnim zanosom, znaju da je temeljna funkcija države bezbjednost i da su toj funkciji podređene sve druge njene funkcije, u rasponu od ekonomije, preko obrazovanja pa sve do pravosuđa.
Premda može uključivati i druge supstance, poput etničke, religijske ili klasne, dvije najvažnije supstance moderne države jesu nacija i građanin a njihov skladan balans i stanje uzajamnog korektiva preduslov je moderniteta države. Kada se taj balans naruši, država nužno ima tendenciju da ide u pravcu autoritarizma ili čak totalitarizma, ukoliko prevlada nacionalna supstanca, odnosno u pravcu hiperliberalizma, ukoliko prevlada ona građanska, a u oba slučaja prisutna je tendencija dokidanja ličnih ili kolektivnih prava.
Kao istorijska tvorevina, država postoji onoliko dugo koliko je sposobna da održava pograničnu i unutrašnju bezbjednost i da upravlja finansijama. Kada izgubi tu sposobnost, država nestaje i na njeno mjesto dolazi druga koja može ali ne mora imati isto ime i pokrivati istu teritoriju.
Iako se u svakodnevnom vernakularu pojmovi država i zemlja često koriste kao međusobno zamjenjivi, oni nisu sinonimi već im se značenjski sadržaj samo djelomično podudara. Naime, zemlja ne mora imati ni ustav, ni legislativni aparat, ni zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, pa čak ne mora imati ni svoje građane niti svoje jasno utvrđene granice, dok država bez svega toga ne može postojati.
Ako se zanemare isprazne floskule o patriotizmu i ljubavi, lišene svakog plauzibiliteta, nacija odnosno građani svoj odnos prema državi iskazuju kroz plaćanje poreza i poštivanje zakona. Država, s druge strane, svoj odnos prema svojim žiteljima iskazuje kroz sprovođenje zakona bez diskriminacije i selektivnosti te kroz usmjeravanje budžetskih sredstava ka ispunjavanju javnog dobra i javnog interesa. Dakle, plaćanje i iskorišćavanje poreza te poštivanje i sprovođenje zakona jedina su pouzdana mjerila za ocjenjivanje funkcionalnosti države.
Trend odumiranja države-nacije kao dominantne kategorije evropskog ali i šireg političkog prostora u posljednjih nekoliko vijekova ubrzava se. Taj se proces u različitim geografskim okvirima odvija kroz različite modele i sa različitim ishodima, a u tranzicijskom i posttranzicijskom južnoslovenskom prostoru prisutan je model neuspješnih i nefunkcionalnih, partitokratijom obogaljenih država poput Bosne i Hercegovine i Srbije čiji je raison d̕être redukovan na ulogu posrednika u korporativnim transakcijama.
Praćen degradacijom i degeneracijom zakonodavnog i pravosudnog aparata, odnosno ubrzanim gubljenjem sposobnosti države da pravdu sprovodi u interesu građanina i društva umjesto u interesu vladajućih elita, taj proces odumiranja postao je nezaustavljiv i vratio je te države u epohu Berlinskog kongresa, kada su velike evropske sile zaključile da su balkanski narodi nesposobni da se staraju sami o sebi i da im je neophodan tutor. U kom će se obličju ovaj put pojaviti taj tutor, ostaje na vremenu da pokaže.
