Piše: Sveštenik Gojko Perović
Koristim priliku da javno odgovorim novinaru Petru Komneniću na prozivku koju mi je uputio sa TV Vijesti, u svojoj posljednjoj emisiji.
Poštovani g. Komneniću,
Vaša emisija je, nažalost, od rijetke oaze slobodne riječi – što je nekada definitivno bila, postala mjesto gdje se do riječi ne može doći. Za taj poduhvat ne pomaže ni fizičko prisustvo u studiju. Tamo je prestao da važi princip racionalnih argumenata, a dominira ”argument” decibela i nadvikivanja. Nešto kao na tribinama stadiona. Osim što na tribinama ima mjesta za koreografiju, parole i slike obje navijačke strane, a u studiju TV Vijesti, oko glava sagovornika lete amblemi i slike samo jedne verzije istine. One Vaše.
Saopštenja i izjave Crkve (i one moje koje ste citirali) nad kojima lamentirate evo već mjesecima, pozivaju na društveni dijalog, na preispitivanje uvreženih mišljenja, na osudu svih (a ne samo nekih) zastranjenja, i sva su ta saopštenja usmjerena protiv totalitarne političke svijesti. Sva ta saopštenja podrazumijevaju da istina o istorijskim događajima, o aktuelnim društvenim problemima, pa i ona o našoj zajedničkoj budućnosti – nije samo na jednoj strani. Takva pluralistička i demokratska pretpostavka razgovora, trebalo bi da bude glavni pravac našeg društvenog oporavka. Ali avaj, na poziv da razgovaramo, da naučne institucije nanovo pogledaju istorijske izvještaje (što smo ovdje već počeli da radimo u pogledu 1918, 1948, 1989… ), da svoje djelovanje uskladimo sa preporukama Evropskog parlamenta i Savjeta Evrope, gospodin novinar odgovara: ne treba vam to ništa, ja sve znam i ja ću vam sve objasniti. Imam par fotografija, tu su i neka dokumenta, mogu da vam ih pustim dok vi budete iznosili svoje mišljenje (da gledaoci ne znaju slušaju li vas ili gledaju ono što sam ja pripremio). Ne znam šta je izraz totalitarne svijesti, ako nije to?
Izraz totalitarne svjesti je i stav da je upravo Crkva mračna i totalitarna institucija (a da je ”religija opijum za narod”) i da njoj nikako ne pripada da pokreće pitanje opšteg dijaloga. Podsjetiću i Vas i javnost, da Crkva nije fosil iz Srednjeg vijeka, nego zajednica koji nas je iz Srednjeg vijeka prevela u Novo doba (kao što je ranije pomogla svijetu da pređe iz robovlasničkog u feudalni sistem vrijednosti). Crkva je vodila rad štamparije na Cetinju; Crkva je osnovala i učestvovala u radu prvih škola u Crnoj Gori (kako osnovne, tako i one srednje), Crkva je bitno učestvovala u prvoj mirnoj i demokratskoj tranziciji vlasti u Crnoj Gori – čemu ste i sami, svojevremeno, doprinosili. Međutim, nešto se u Vašem odnosu promijenilo, ali ne u pravcu mirnog dijaloga i boljeg razumijevanja. Zalaganje za temeljnu i objektivnu reviziju jednopartijske i revolucionarne verzije istorije – to stoji nepromjenjeno u crkvenom narativu, od 1945. do danas. Kada je to Vama počelo da smeta? Ovo pitam, jer pamtim gostovanja predstavnika te i takve Srpske Pravoslavne Crkve u Vašem studiju, a bez ovih, gore opisanih isključivosti sa Vaše strane.
Javnost ne bi trebalo zamarati mojim i Vašim ličnim stavovima i našim međusobnim (ne)razumijevanjem, ali sticajem okolnosti, svi naši razgovori imaju tzv. nacionalnu frekvenciju, pa ih je potrebno pojasniti onda kada Vi uporno insistirate na kritici Crkve, oko jednog te istog pitanja. Elem, cijela ova problematika, u civilizovanim i demokratskim društvima, ne bi se ticala ”naših i njihovih”, niti tema ”ko je sa kim bježao”, već bi mogla da stane u nekoliko krupnih pitanja očišćenih od svojatanja bilo koje ideologije, a usmjerenih ka demokratskim i humanim vrijednostima, koje, nadam se, svi dijelimo:
1. Možemo li, osim problematike ”saradnje sa okupatorom” javno diskutovati o moralnoj vrijednosti sprovođenja boljševičke revolucije pod okolnostima te iste okupacije? (Za mlađe od 18 g.: boljševička revolucija po svojoj doktrini i dotadašnjoj praksi podrazumijeva oružano nasilje protiv svojih sugrađana, protiv domaće, legitimne i legalne vlasti. E sad, ako je izvodite pod okolnostima oružanog napada okupatora na tu istu vlast, vlast koja je prije vaših revolucionarnih plotuna dokazano antifašistička i antinacistička, ostaje moralno pitanje: ko je tu kome od koristi i zarad čega?) Revolucije od čijih se devijacija decenijama ”liječimo” tranzicijom ka političkim vrijednostima koje revolucionari upravo bjehu ukinuli nasiljem? Da ih nabrojim: demokratija, višepartizam, sloboda govora, svetinja privatne imovine, vjerske slobode… itd.? Vjerujem da decenijsko ćutanje o tome, jača ekstremizam ljudi sa antiljevičarskim nazorima a često dovodi do preuveličavanja nekih detalja iz oružane borbe onih koji nijesu bili partizani.
2. Ako smo ratne zločince locirali među pripadnicima Kraljevske vojske, zašto ćutati o onim zločincima koji do danas nose titule ”narodnih heroja”? Nije li i to kontinuirano i višedecenijsko ”slavljenje ratnih zločinaca” koje je, za razliku od onih četničkih, stavljeno u udžbenike, pa je samim tim u pitanju mnogo štetniji fenomen? Ili: po čemu je masovno i plansko ubijanje nevinih ljudi teži zločin ako je podstaknuto šovinizmom, u odnosu na iste takve zločine pokrenute klasnom netrpeljivošću i ideološkom zaslijepljenošću?
3. Može biti da bismo imali šta da dodamo briselskom izjednačavanju komunističke i nacističke ideologije – jer je, uz sve kontroverze, partizanski pokret kod nas, kraj rata dočekao kao antifašistička, oslobodilačka vojna sila koja je u svoje redove uključila većinu našeg naroda. Međutim, ne vidjeh, do danas, niti jedan istraživački novinarski rad na temu tih veoma jasnih evropskih deklaracija, koje ne osuđuju samo totalitarne sisteme kao takve, već upravo partnerski odnos komunista i nacista dobrim dijelom Drugog svjetskog rata. Odnos koji je bukvalno bio preduslov da taj rat počne onako kako je počeo i kada je počeo.
4. Ubistvo narodnog heroja Ljuba Čupića je zločin. Iza toga zločina stoji izdaja. Trebalo bi pročitati ”Svjedočenja” Ljubomira Kosovića, posthumno objavljenu knjigu sjećanja na Drugi svjetski rat, ovog uglednog čovjeka, pregaoca na poslu poslijeratnog razvoja televizijske tehnologije u CG, koji je tokom rata bio i među partizanima i među četnicima. Ostajući rijetko moralan i dosljedan rodoljub, osuđujući zločine i lutanja, kako jednih tako i drugih, u toj knjizi Kosović govori o ružnoj ulozi koju su, u Čupićevoj likvidaciji, imali ne samo četnici nego i partizani. Ona je bila takva i tolika da je Ljubov rođeni brat Martin, poslije tog zločina odstupio od partizana ka četnicima! Martin Čupić je sa suprugom stradao u povlačenju četnika prema Sloveniji. Pored toga, u Kosovićevoj knjizi se imenom i prezimenom pominju ratni zločinci koji do danas krase naše ulice i nekadašnja fabrička postrojenja.
5. Sudbina braće Čupić najbolje ukazuje koliko je neumjesna parola: ”Ustaše i četnici, zajedno ste bježali”. To nije transparent koji smiruje strasti, niti predstavlja adekvatan odgovor na sramni poklič ”Ubij Srbina”, ma koliko neupućeni ljudi bili oduševljeni ovim ”izumom” naših navijača. Zato što on aludira na veliku tragediju koja se desila u Sloveniji, poslije zvaničnog završetka rata. Na likvidaciju bez suda i presude, sa velikim brojem nepravedno pobijenih ljudi iz Crne Gore, a od strane ljudi iz Crne Gore. Samo u tom zbjegu likvidirano je preko 70 sveštenika, zatim uglednih civila pa i četničkih vojnika i oficira koji nijesu imali prilike da dokažu svoju nevinost ni na kakvom sudu. Ti ljudi su vidjeli ustaše prvi i posljednji put tokom nekoliko majskih dana toga zbjega (ukoliko među njima, vrlo moguće, nije bilo onih rodoljuba iz CG koji su u Hercegovini 1941. pucali na te iste ustaše). A zbjeg u pravcu Zapada, koji je pomiješao zločince i nevine, desio se zbog krupnih geopolitičkih promjena na Istoku Evrope i očigledne podrške koju su ovdašnji komunisti dobili od Crvene armije. Dolazak Crvene armije na prostor Jugoslavije (ne i Crne Gore), pokolebao je i dodatno zastrašio sve ovdašnje antikomuniste i okrenuo ih u zbjeg prema Sloveniji a kroz teritorije NDH koja se raspadala. Naravno, tamo ih nijesu likvidirali sovjetski nego ovdašnji komunisti. Zato vjerujem da to nije prava pjesma niti parola koja se trebala čuti, bar ne ovdje u Crnoj Gori, upravo iz pijeteta prema nevino pobijenim ljudima, našim precima. Iz svega opisanog, svima je jasno da takav stih nije nikakva alternativa monstruoznom pozivu ”Ubij, Srbina”. Naprotiv.
