Piše: Biljana Vankovska
Ljeti 1999. godine, samo nekoliko mjeseci nakon što je NATO bombardovao nezavisnu državu (tadašnju Jugoslaviju) bez odobrenja Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, prisustvovala sam predavanju pokojnog profesora Johana Galtunga. Poznat po svojoj neprikosnovenoj čestitosti i intelektualnoj hrabrosti, nije birao riječi. Rekao je otvoreno: „Ovaj svijet ima problem. Taj problem ima ime, i njegovo ime je: Sjedinjene Američke Države.”
Nažalost, dvadeset i pet godina kasnije, njegove riječi zvuče proročki više nego ikad. Ukrajina je samo jedan od mnogih primjera. Nakon navodnog završetka Hladnog rata, SAD su sebe predstavile kao konačnog mirovnog posrednika i svjetskog zagovornika demokratije. Ipak, umjesto da bude rasformiran, Sjevernoatlantski savez, sada bez SSSR-a ili Varšavskog pakta kao protivteža, krenuo je u neumoljivo širenje pod plaštom mira i demokratije.
Ovaj Levijatan sada izgleda kao da ima namjeru da se preobrati u „globalni NATO” — drugim riječima, da učini Ujedinjene nacije izlišnim. Do sada je uspio da nas mnoge uvjeri kako su UN nevažne i nemoćne.
Još jedna važna lekcija o istraživanju mira koju sam naučila od Galtunga jeste njegov pristup analizi konflikta: konfliktni trougao. Da bi se razumjeli osnovni uzroci jednog konflikta, potrebno je identifikovati tri ključna elementa: 1) stavove (A) aktera koji učestvuju, 2) njihovo ponašanje (B) i 3) kontradikciju (C). Kontradikcija — u suštini sam konflikt — proizilazi iz nekompatibilnih vrijednosti ili ciljeva između aktera. Osim toga, značajna analiza konflikta zahtijeva tri koraka: dijagnozu, prognozu i terapiju.
Nažalost, čini se da je svijet u tako mračnoj fazi da čak i ispravne dijagnoze i dobre prognoze ostaju bezuspješne. Nisu uspjele da spriječe krizu u Ukrajini, a kamoli druge razorne sukobe — poput trenutnog genocida u Palestini. U žurbi da se fokusiramo na terapiju — kako okončati nasilje — nalazimo se u uznemirujućem paradoksu: u današnjoj orvelovskoj atmosferi, posebno unutar takozvanog „kolektivnog Zapada,” oni koji se zalažu za prekid vatre, pregovore ili diplomatska rješenja često su posmatrani sa sumnjom ili čak neprijateljstvom. Kako je nezavisni novinar Aron Mate sjajno rekao: „U medijima NATO država, ništa nije više ‘kontroverzno’ od mirovnog prijedloga.”
Ovaj otpor prema miru nije ništa novo. Još 1982. godine, Džonatan Šel je u svojoj znamenitoj knjizi o posljedicama nuklearnog rata upozorio da je „mnogo lakše kopati sebi grob nego razmišljati o činjenici da to radimo“. Nažalost, u Makedoniji — jednoj od najnovijih i najmanjih članica NATO-a — svaka ozbiljna rasprava o dubljim uzrocima tekućih sukoba ili ponovnoj prijetnji nuklearnog rata postala je tabu. Javna diskusija ostaje ograničena na svakodnevne vojne događaje i strateške manevre, dok se dublji strukturni problemi koji su nas doveli do ovog stanja ostavljaju neobrađeni.
Potreba za razmišljanjem, diplomatijom i održivim rješenjima nikad nije bila hitnija — ali se čini da je teže nego ikada ih ostvariti.
Ako bih govorila kao što je to često činio Johan Galtung, sada bih njegovu izjavu preformulisala: Ovaj svijet ima problem, a njegovo ime je Zapad — NATO je samo instrument njegove imperijalne ambicije. Nažalost, mnoge postsocijalističke države bile su navedene da vjeruju kako članstvo u NATO-u garantuje mir i sigurnost. Za mnoge, NATO je postao „taj nejasni objekat želje“ (pozajmljujući naziv iz Bunjuelovog remek-djela) — što je želja intenzivnija, to je cijena za članstvo veća.
Malo ko vidi paralele između Ukrajine i Makedonije kada su u pitanju njihove političke trajektorije. Obje su stekle nezavisnost nakon raspada socijalističkih federacija, obe se nalaze na osjetljivim geopolitičkim linijama fronta koje Zapad želi da kontroliše po svaku cijenu, i obe su pale kao žrtve takozvanih „obojenih revolucija“. U slučaju Makedonije, promjena režima — predstavljena kao demokratsko buđenje — dovela je do toga da je zemlja izgubila svoje ime, ustavni suverenitet i identitet, mada je na kraju obezbijedila članstvo u NATO-u. Ukrajina, međutim, rizikuje da izgubi sve, osim ako svijet ne prihvati mirovne pregovore i diplomatske procese, kao što je predloženo od strane BRIKS-a u nedavnoj Kazanskoj deklaraciji. Slobodno bih mogla reći da će ishod konflikta u Ukrajini odrediti budućnost globalnog mira i bezbjednosti. Ulozi ne mogu biti veći.
Zamorno je i raspravljati o dvostrukim standardima Zapada — posebno sada, kada se genocid ne samo toleriše već i otvoreno podržava. Ipak, dozvolite mi da navedem zanimljiv primjer kako Zapad postupa sa svojim vazalnim državama. Kada je Makedonija bila primorana da potpiše takozvani Prespanski sporazum — žrtvujući svoje ime i identitet u zamjenu za širenje NATO-a — najčešće citirana fraza bila je Tukididova: „Jaki rade šta mogu, a slabi trpe šta moraju.“
Ali kada je u pitanju Ukrajina, narativ se drastično mijenja: odjednom se govori o mogućoj vojnoj pobjedi protiv daleko jačeg protivnika. Poruka je jasna: Ne odustaj, bori se do poslednjeg Ukrajinca! Borba je ne samo moralna nego i ostvariva! U međuvremenu, Makedonija je kapitulirala — i sada se nalazi uvučena u konflikt koji njeno stanovništvo nikada nije željelo.
NATO je trebalo da obezbijedi mir, prosperitet, pa čak i sigurnost identiteta za svoje članice. Ali u slučaju Ukrajine, Zapad se kocka sa egzistencijalnim pitanjima — gurajući je prema strašnom rubu nuklearne eskalacije.
U prvim danima Specijalne vojne operacije (SVO) u februaru 2022, mreža bezbjednosnih instituta OEBS-a — gdje ja predstavljam svoj fakultet — organizovala je virtuelni sastanak kako bi razmotrili moguće odgovore. Kao naučnica iz zemlje koja se priprema da preuzme predsjedavanje OEBS-om, bila sam lično zamoljena da doprinesem jednim tekstom. Očekivano, moja analiza je brzo odbačena. Zašto? Jer sam opisala sukob kao proksi rat između Zapada (NATO-a, SAD-a, EU — uzmite šta želite) i Rusije. Tvrdila sam da rat u Ukrajini nije samo najpredvidljiviji konflikt u novijoj istoriji, već i najlakši za spriječiti — da zapadni lideri nisu pratili skrivenu agendu. Pa ipak, ta agenda i nije bila toliko skrivena — Moskva je to vidjela s velike udaljenosti i s pravom.
Ovaj slučaj je samo jedan primjer nemoći i zapadne pristrasnosti ugrađene u sadašnju evropsku bezbjednosnu arhitekturu. Kao što je ranije pomenuto, UN se predstavljaju kao neizlječivi pacijent na samrti. U međuvremenu, EU — uprkos tome što je laureat Nobelove nagrade za mir — funkcioniše više kao civilna ruka NATO-a ili, bolje rečeno, kao kolonija opadajućeg američkog carstva.
Trenutno je mnogo pažnje usmjereno na ishod izbora u SAD-u, kao da osoba koja bude zauzela Bijelu kuću može napraviti stvarnu razliku. Ali stvarnost je da vojno-industrijsko-medijsko-akademsko-zabavni kompleks živi od rata. Očekivati nešto dobro ili efektivno od Vašingtona — ili njegovih saveznika — bilo bi u najboljem slučaju pusta nada.
Da završim: postoji rješenje za ovaj oboljeli svijet. To rješenje ima ime — Svjetska većina. Ova nadolazeća koalicija već je pokazala svoju riješenost pozivanjem na okončanje konflikta u Ukrajini i podrškom priznanju Palestine kao nezavisne i ravnopravne države unutar UN-a. Njeno ime je BRIKS.
Da bi došlo do značajne promjene, NATO mora zaustaviti svoje neumoljivo širenje. Na svom putu ka samouništenju, rizikuje da i nas povuče sa sobom. Vrijeme je da prihvatimo novi svjetski poredak — onaj koji se gradi na saradnji, jednakosti i miru.
Ovaj govor je održan na 21. godišnjem sastanku Valdajskog diskusionog kluba. Biljana Vankovska je profesorica studija mira i rukovodilac Centra za globalne promjene, Skoplje, Makedonija.
Izvor: Counterpunch
