Piše: Aleksandar Živković
Mora da su i moji Markovljani, pod vojvodom Mirkom Petrovićem učestvovali u pohari Kuča. Iz tog strašnog sobitija ( kad čitate dokumentariste o njemu, neminovno se setite Judejskih ratova Josifa Flavija) nije ostalo porodičnih priča kod nas. A imamo priče o čudesnoj odbrani Ostroga (a i čitave tadašnje Crne Gore) od Omer-paše Latasa.
Kod Kuča je verovatno drugačije.
Ovih dana su se, opet, ustalasale polemike o spomeniku vojvodi Mirku u Podgorici.
Jedna bitna karika propušta se, čini mi se, u toj polemici. Narečeni spomenik, verujem, njegovi inspiratori nisu videli kao prkošenje i novo pokoravanje Kuča.
Njihove ambicije bile su veće: zacementirati „novu crnogorsku istoriografiju’. Ova čudna disciplina zasnovana na premisi da Crnogorci ne poznaju svoju istoriju (!) i da je njome treba „edukovati“, zaplela se u objašnjavanje neke uloge knjaza Danila u stvaranju crnogorskog „corpus separatuma“ zašta u ozbiljnoj istoriografiji nema dovoljno osnova Da je to ozbiljno rađeno, bar koliko od Branka Pavićevića, do nekog rezultata možda bi se stiglo. Rađeno je, međutim, gotovo diletantski, ali sa jakom političkom podrškom i propagandom.
Spomenik vojvodi Mirku u Podgorici, bio je zapravo spomenik andrijaševićevskoj istoriografiji.
Zato bi, pre svake intervencije na (sa) spomenikom, trebalo pristupiti ozbiljnoj raspravi kompetentnih istoričara.
Mislim da bi time moglo da se postigne nešto i za Kuče i za Podgoricu i za vojvodu Mirka i celu Crnu Goru.
A, knjazu Danilu je Nikola Prvi „pred dušu“ odavno podigao kučku Pokajnicu.