Piše: Nikola Malović
Sezonski se jul vozilima deboto napunio, tako da biciklist osjeća hiperinflaciju prednosti, jer je na 90% dionica brži od kolone automobila. Totalna prednost biće evidentna u apsolutnom špicu, od Petrovdana, 12. jula, do Velike Gospojine, 28. avgusta, kada će se kolona automobila protezati od graničnog prelaza Debeli brijeg do na kraj Boke i kada će ta kolona biti zmija koja se uopšte ne pomjera zbog uskih grla pred svima gradovima
I galebovi po bovama znaju da će mnogi ljetujući ljudi platiti na ćupriji ako već neće na mostu, tako što će ih barem jedan konobar odrati, tako što će obećani pogled na more zapravo biti djelimičan pogled na more, tako što će satima putovati od Herceg Novog do Budve, tako što će im pauk odnijeti kola – jer ljeti sa sjevera, iz nerazvijenog dijela Crne Gore, na razvijeni jug sađu mnoga „specijalna vozila tipa pauk“ i počnu da love automobile niže klase, ne hajući ič hoće li nesrećni vlasnici ikad više poželjeti da posjete krasni Montenegro.
Tri ljeta zaredom morao sam taksijem i sa parama za otkup po upekloj zvijezdi do udaljenog
mjesta gdje se drže oteta vozila, jer pauk – koji u julu i avgustu harači, umjesto da uklanja vozila koja stvarno ometaju saobraćaj, diže automobile redom, budući da je sistemski dozvoljeno da u primorski grad uđe višestruko više auta od raspoloživih parking mjesta.
Tom sam trošku, za otkupe otetog vozila, jednom morao da stanem ukraj! Kao usvojitelj Andrićeve mudrosti po kojoj „nema vlasti bez bune i zavere, kao što nema imanja bez brige i štete“, i kao čovjek koji živi u zgradi, odlučio sam da kupim električni bicikl uprkos brizi od krađe, računajući da se e-bajk ne može pokrenuti bez kartice, da ti za bateriju treba ključ, te da je bicikl dodatno vezan sajlom za anker-alku.
Da vozim bicikl naučio me ranih 70-ih rođak Neno, na obalnom putu u Bijeloj. Nije to bilo vrijeme kada se biciklom išlo u školu, pa sam u školu išao pješke, ali do plaže udaljene 500 metara, kad i do prodavnice, jesam stalno.
Sa Rogovim Poni biciklom prvo sam se otisnuo do Turskog rta u tjesnacu Verige, a onda mi je, kao Forfestu Gampu, kad je ono počeo da trči, palo na pamet da odem još dalje, do uvale Kalardovo s one strane Zaliva, odakle sam iz blizine gledao avione kako sleću na Tivatski aerodrom i poleću s njega. Iz pijeska uvale Kalardovo vadio sam školjke vagane, Venus verrucosa, koje Tivćani zovu pelegrini, i crn ali ne i pečen, nosio na biciklu nekoliko kilograma tetki Cvetki, Nenovoj majci, da nam ih svima spremi na rižot, jer je baš ona to najbolje znala. Imao sam 13-14 godina kada mi je jedan crnogorski policajac iduvao gume u pješačkom dijelu Njegoševe ulice u Herceg Novom, jer sam greškom pomislio da se tuda i biciklom može.
Rogovim Ponijem mnogo puta sam obišao unutrašnji dio Boke Kotorske, danas pod zaštitom Uneska. Prešao bih besplatno trajektom od Kamenara do Lepetana, a onda preko Stoliva, Prčanja, Mula, Kotora, Dobrote, Perasta, Risna i Morinja, suprotno kazaljki na satu, vraćao se na početnu tačku, što je činilo krug od oko 45 kilometara.
Roditelji su mi 80-ih kupili bicikl desetobrzinac, kojim sam krenuo u nove ture, u doba kada kaciga nije bila obavezna. Samo jednom sam iz Bijele zapucao do Dubrovačkog aerodroma, uz kilometrima dug, veliki uspon Debeli brijeg (na kome je danas granični prelaz sa Hrvatskom), loše proračunavši vrijeme potrebno za povratak. Bila je pala noć, pa sam morao da upalim dinamo da bih u godinama kada nije bilo putne rasvjete kazivao sam sebi put, no je povratak sa dinamom koje tare prednju gumu i tako proizvodi svjetlo – znatno usporio moju brzinu, te sam se vratio nakon više od sedam sati s teškom upalom mišića i testisima, sutradan, veličine kokošjeg jajeta.
Od 1989. sam vozač auta, s pauzom tokom studija, kada sam bio pješak u Beogradu, tj. imalac studentske povlastice GSP-a. Od mnogo prilika da vozim tuđa kola mislim da nisam iskoristio ni jednu, polazeći uvijek od toga da ne bih uživao u tome da neko vozi moja. Za 36 godina vožnje, nikog nisam ogrebao, a mene su, posebno na parkinzima, doslovno izubijali.
Kako bilo, eto me u sedlu ponovo, nakon 36 godina. Tačno je: ko jednom nauči da pliva ili vozi bicikl, nikad ne zaboravlja.
Upravljanje električnim biciklom za mene je postalo otkrovenje. Nemam 100% povjerenja da se neće zapaliti litijum-jonska baterija, možda ne sama od sebe, ali možda na julskom suncu hoće, ili hoće ako bokeška kiša nalik monsunu prodre do baterijine intime. Kupio sam najmanji model e-bicikla na tržištu, ms energy e-bike i20, kojim do roditelja u Bijeloj, na 12 kilometara od Herceg Novog, u špicu sezone stižem sat vremena prije negoli bih to mogao kolima. Obalne su gužve nehumane, ili su pak direktno proporcionalne nesposobnim generacijima političara da problem riješe zaobilaznicom u zaleđu Boke Kotorske. Ili mostom preko Zaliva. Ili podmorskim tunelom. Da učine nešto za spas svih nas, i Primoraca i turista.
Sa kacigom na glavi, prslukom noću i trepćućim crvenim svjetlom straga, često putujem na relaciji Herceg Novi – Bijela, i obratno, prosječnom brzinom 24-26 km/č. U kolima čovjek moće da pusti muziku, ali je biciklisti bolje da čuje sve vrste zvukova, iz razloga opreza, da promišlja o temama novih tekstova, da se moli, ili da u mislima unapređuje biznis ako ga ima…
Tokom vožnje, iz Herceg Novog ili ka Herceg Novom, oči opažaju kako oleandri oblacima cvjetova krase vrijeme od aprila do jeseni, kako superiorne kao puzavice mnoge bogumile ili bugenvilije u nekoliko nijansi krase mnoge vrtove i terase, kako lovora ima svuda, palmi svih vrsta, pitospora u cvatu, kalistemona, mirisne žukve sa kožastim žutim cvjetovima, divljeg nara koji označava da su školjke mušlje najpunije mesom, te mnogih biljaka i cvijeća tože na drveću, poput bijele magnolije – simbola zrele predsezone.
Oči bicikliste opažaju kako polako sa sezonom narasta inflacija nautičkih dešavanja u bokeljskom akvatorijumu, kako sve učestalije pristižu kruzeri, ploveći gradovi od kojih svaki u Kotor dovozi po 10000 očiju koje ne vide u što gledaju i po 10000 ušiju koje ne čuju šta im vodiči kazuju. Vide se mega-jahte, jahte, jedrilice, katamarani, gliseri, spram kojih drvene barke, sve rjeđe drvene a sve češće plastične, kao da zaziru, kao da ulaze u se. Biciklist ne jednom zastane da bi se divio divinskom dizajnu plovila koje sigurno imaju makar jednu tajnu odaju za gojenje sezonskih strasti.
U aprilu, maju i do prve polovine juna, 12 kilometara se prelazi za 33 minuta, ka Heceg Novom pet minuta duže, zbog uspona pred uzvišenjem na kome je Stari grad. Sezonski jul vozilima se puni iz dana u dan, tako da biciklist osjeća sve veće prednosti, jer je na 90% dionica brži od kolone automobila. Totalna prednost biće evidentna u apsolutnom špicu, od Petrovdana, 12. jula, do Velike Gospojine, 28. avgusta, kada će se kolona automobila protezati od graničnog prelaza Debeli brijeg do na kraj Boke i kada će ta kolona biti zmija koja se uopšte ne pomjera zbog uskih grla pred gradovima, posebno pred noćni izlazak, posebno ako Bog primorskoj pustinji dadne kišni dan tokom koga se furešti uzroje, uđu u auta da obilaze, pa naprave kolaps – saobraćajne gordijevske čvorove.
Izvor: Pečat
