Piše: Ričard Rubinštajn
Godine 2016. Stiv Benon je rekao Donaldu Trampu da, ako bude odigrao svoje karte kako treba, može postati „Ruzvelt desnice“. Odnosno, da može stvoriti koaliciju ultrabogatih kapitalista, malih preduzetnika i nezadovoljnih radnika i ujediniti ih pod zastavom kulturnog nacionalizma. Ključ za to bio je vođenje kampanje protiv „Sistema“ – ali ne sistema kapitalističke oligarhije, naravno, već struktura administrativne regulacije, relativno slobodne trgovine i vojnih obaveza u inostranstvu koje su činile ono što su Tramp i Benon nazivali „duboka država“. Ključ njihovog izbornog uspjeha bio je u tome da predstave pokret „MAGA“ (Make America Great Again) kao pokret sistemskih promjena, a Demokrate kao stranku status kvoa – zamku u koju su pristalice Bajdena i Haris lako upale. Dok je Tramp pravio korake ka tome da postane Ruzvelt desnice, Demokrate su sve više ličile na Herberta Huvera ljevice.
Bol i patnja koje su poraženim Demokratama i nezavisnim liberalima nanijeli izborni lomovi 5. novembra su stvarni i razumljivi. Ali činjenica da su mnogi od njih vrlo malo naučili iz tog iskustva otkriva se svake noći na CNN-u i MSNBC-u, čiji voditelji i gosti ne mogu da prestanu da se žale na Trampove grube napade na utvrđene birokratske prakse i norme spoljne politike. Na primjer, uporno ga nazivaju „kriminalcem“, nespremni da priznaju da je pokušaj korišćenja sudskog sistema za njegovu diskreditaciju ne samo propao već je predstavljao ozbiljnu političku grešku i skretanje sa pravog puta. Liberali se okreću sudovima kada gube borbu za srca i umove na ulicama, radnim mjestima i u zakonodavnim tijelima. Nažalost, Stormi Danijels im nije pružila program za pridobijanje otuđene radničke klase.
Šta su birači željeli?
Intervjui nakon izbora i druge analize pokazuju da su oni koji su glasali za Trampa ili uopšte nisu izašli na izbore reagovali na dvije glavne grupe problema: jednu socioekonomsku, a drugu etnokulturološku.
Socioekonomski problemiuključivali su visoke cijene i stagnirajuće plate, rastući lični dug, nedostatak mogućnosti za napredovanje, uticaj deindustrijalizacije i automatizacije, drastičnu nejednakost i osjećaj da su ih „elite“ napustile i omalovažile. Etnokulturološki problemi odnosili su se na percipirane prijetnji identitetu ljudi kao Amerikanaca, muškaraca, bijelaca, hrišćana, radnika bez fakultetske diplome, Arapskih Amerikanaca, stanovnika ruralnih područja ili pripadnika drugih grupa koje su osjetile pad statusa i mogućnosti u odnosu na grupe koje doživljavaju kao privilegovane.
Šta je potrebno da bi se ovakvi problemi riješili?
Očigledno je – ili se bar tako čini – da su ovo strukturni problemi koji zahtijevaju promjene postojećih socioekonomskih i etnokulturoloških sistema. Ipak, Demokrate koje sada ližu rane nakon poraza radije raspravljaju o tome da li je Kamala Haris izgubila zato što je bila previše progresivna (kako tvrde konzervativci i centristi) ili zato što nije bila dovoljno progresivna (kako smatraju Berni Sanders i ljevica).
Odgovor je, nažalost: oboje.
Socioekonomski problemi
Kada je riječ o socioekonomskim pitanjima, Haris nije bila dovoljno progresivna. Ona je ukazivala na reforme koje je usvojila Bajdenova administracija, a koje su bile određena pomoć za radničku klasu, ali ni približno dovoljne da riješe osnovne probleme koji uzrokuju masovnu nesigurnost i patnju. Haris se čak nije obavezala da će povećati poreze na ekstremno bogatstvo – ali čak i da jeste, i dalje bi se suočila sa problemom kredibiliteta.
Zašto? Zato što mjere koje zagovaraju progresivci poput Sandersa – reforme kao što su oporezivanje bogatih i povećanje minimalne plate – nemaju moć da isprave velike strukturne kvarove vezane za deindustrijalizaciju, automatizaciju, pa čak ni izazov niskoplaćene imigracije. Potrebne su radikalnije promjene.
Kakve promjene?
Razmotrite problem ilegalnih radnika, koji ima veliki uticaj čak i na glasove Hispano Amerikanaca. Ekonomisti se slažu da SAD imaju ozbiljan nedostatak radne snage – ali niskoplaćena imigracija očigledno ugrožava primanja niskoplaćenih radnika koji žive u istom regionu. Ovaj problem bi se mogao ublažiti, čak i eliminisati, usvajanjem vrste ekonomskog planiranja sa uključivanjem lokalnih zajednica, koje bi omogućilo vladi da garantuje visoko plaćene poslove i socijalne subvencije u oblastima sa visokoprocentnom imigracijom. Međutim, dokle god progresivizam, kako ga definišu demokratski neoliberali, isključuje mogućnost ozbiljnog ekonomskog planiranja i kolektivne akcije, Demokrate neće biti u stanju da ponude kredibilna rješenja za stvarne probleme našeg sistema čija funcionisanje diktira tržište.
Etnokulturološki problemi
Što se tiče etnokulturoloških problema – nesigurnosti i ambicija vezanih za identitet koji su ranije pomenuti – neki tvrde da je kampanja Kamale Haris bila previše progresivna. To je zato što je, pored ekonomskih reformi, zagovarala prava žena na reproduktivno zdravlje i prava u radnom okruženju, rasnu jednakost, prava LGBTQ+ zajednice i zaštitu interesa drugih marginalizovanih grupa kao što su nedokumentovani radnici i zatvorenici.
Ali problem nije u tome što se liberali bore za prava i interese istorijski potlačenih grupa. Problem je u tome što, prihvatajući pravila „igre sa nultom sumom“ postojećeg oligarhijskog sistema, proglašavaju manje potlačene grupe „privilegovanima“ i svrstavaju ih uz elitne ugnjetače. Nije iznenađujuće što ovo prijeti i otuđuje grupe koje su samo relativno privilegovane, ali koje su zapravo potencijalni saveznici u borbi protiv oligarhije i njenih političkih pristalica.
Budimo jasni. Istorijsko ugnjetavanje određenih grupa, koje traje do danas, je činjenica. Takođe je činjenica da sistemsko ugnjetavanje u određenoj mjeri koristi svima koji nisu pripadnici najugnjetenije grupe. Na primjer, jeftin pamuk proizveden radom robova obezbjeđivao je poslove za bijele radnike u tekstilnoj industriji, kao i potrošačke proizvode dostupne svima koji su mogli da ih priušte. Ali biti bijelac umjesto crnac, muškarac umjesto žena, heteroseksualac umjesto homoseksualac, daje bijelim heteroseksualnim muškarcima samo relativne prednosti u odnosu na pripadnike ugnjetenijih grupa. Očigledno, to ih ne oslobađa ugnjetavanja od strane mnogo moćnijih elita. U stvari, njihova relativna superiornost nad drugim grupama dio je prljave igre „zavadi pa vladaj“, koju koriste oni sa oligarhijskom moći da bi ih držali pod kontrolom.
Miroslav Zdravković: Zamena dugova Zapadu za dugove Kini i BRIKS
Ljudi ne žive „samo od hljeba“; čak i ako im je relativno udobno, boriće se da brane postojanje i interese grupa s kojima se snažno identifikuju. Ipak, čini se neupitnim da socioekonomske borbe i nesigurnost naginju tome da mnogi koji pate ili izazivaju moćnije grupe, ili traže žrtvene jarce među grupama koje smatraju društveno inferiornim ili marginalizovanim. Tvrdnje MAGA pokreta da su imigranti silovatelji i kriminalci klasičan su primjer takvog traženja žrtvenih jaraca.
Cui bono? Ko ima koristi od ovakvog spajanja ekonomskih i moralnih prijetnji? Naravno, oni na vrhu socioekonomske ljestvice mnogo bi radije da uznemireni radnici i nesigurna srednja klasa udaraju na niže, nego na više! MAGA pokret cvjeta na ovoj dinamici, a Demokrate, čini se, još uvijek ne shvataju da način da se ovo izazove nije samo u odbrani interesa najpotlačenijih grupa, već u ublažavanju njihove patnje – i patnje nešto manje potlačenih – udarajući na više!
Neprijatelj je oligarhija
Kako udariti na više? Uzmite u obzir da naš politički sistem biračima nudi izbor između dvije stranke – jedne „liberalnije“ i druge „konzervativnije“ – od kojih obje tvrde da predstavljaju sve klase Amerikanaca, od radnika i malih preduzetnika do velikih kapitalista koji kontrolišu naše ključne finansijske, proizvodne, komunikacione i uslužne kompanije. Radnik na naftnoj platformi i Ilon Mask u svom kompleksu u Ostinu, Teksas, obojica su Republikanci. Student stipendista na protestu protiv genocida i generalni direktor Lockheed Martin-a obojica su Demokrate.
Dozvoljeno je određeno pregovaranje između elemenata unutar svake stranke, ali gospodari ekonomije održavaju i prilagođavaju osnovna pravila igre. Tako, za koju god stranku da građani glasaju, najbogatije i najmoćnije grupe u našem društvu ostaju za volanom. Koju god stranku da izaberu, rješenja za određene probleme koja bi mogla promijeniti sistem na štetu elita automatski se stavljaju van domašaja, a ozbiljno razmišljanje o njima postaje tabu.
Razmotrite industriju oružja. Proizvodnja oružja i sistema za njegovu isporuku predstavlja najzdraviji i najprofitabilniji sektor američke proizvodne ekonomije. Vojno-industrijski kompleks je oligarhijska industrija sa profitima koje garantuje država, a koja ubija milione ljudi i razara imovinu širom svijeta.
Zamislite da vam se ova situacija ne dopada i da želite da smanjite vojne budžete i preusmjerite tu proizvodnju na mirnodopske svrhe. Zaboravite na to! Bićete nazvani neodgovornim, pro-ruskim, pro-kineskim i antiradničkim, jer ćete ugroziti i radna mjesta i investicije. Demokrate će se vašim prijedlozima protiviti isto kao i Republikanci – ako ne i više. To je zato što isti oligarsi koji posjeduju iste ili povezane kompanije i finansiraju karijere istih ili povezanih političara postavljaju pravila i definišu granice dozvoljene rasprave u obje političke stranke.
Ono što je ovdje naročito surovo nije samo to što elitna moć pravi farsu od demokratije, već i to što neprestano stvara probleme bez rješenja.
Tako, izvozimo oružje za uništavanje kao da ne postoji mogućnost da vojna proizvodnja bude preusmjerena u programe za proizvodnju dobara i usluga koji bi zadovoljili osnovne ljudske potrebe. Borimo se oko imigracije kao da ne postoji ništa poput planirane ekonomije koja bi mogla riješiti nedostatak radne snage bez smanjenja plata i bankrotiranja socijalnih službi. A biramo strane u sukobima između relativno ugnjetenih i manje ugnjetenih identitetskih grupa, kao da ne postoji način da se smanji konkurencija među njima za nepotrebno oskudne resurse i ekonomske mogućnosti.
Šta bi Džejms Karvil rekao, kada bi bolje razumio situaciju? Vjerovatno: „U pitanju je sistem, glupane!“ Ako ne prepoznamo da je upravo sistem kapitalističke oligarhije i njenih političkih slugu taj koji ograničava mogućnosti rješavanja konflikata i stvara većinu ovog nezadovoljstva, nastavićemo da vodimo nepotrebne bitke koje Demokrate teško mogu dobiti protiv pokreta koji (ma kako lažno) tvrdi da je anti-sistemski.
Ukratko: Republikanska pobjeda od 5. novembra nije bila odbacivanje ljevice – ona je bila rezultat praznine na ljevici. MAGA Republikanci su sebi dozvolili da razmotre oblike promjena koji se mnogima čine tabu, na primjer, radikalno smanjenje federalnih regulatornih agencija. Te promjene će učiniti položaj radnika gorim, a ne boljim, ali se također radi o prijeko potrebnoj lekciji. Oni na ljevici takođe moraju sebi dozvoliti da razmotre oblike promjena sistema koji su trenutno tabu.
Kritičari mogu nazvati prijedloge za rekonstrukciju destruktivnog neoliberalnog sistema „socijalističkim“, „komunističkim“, „anarhističkim“ ili čime god žele, ali ako oni pokazuju put ka prenošenju moći sa oligarha na narod, radnici će na njih odgovoriti pozitivno. Oni već jesu anti-sistemski. Izazov sada jeste da se svima jasno pokaže da je trampizam ništa više nego maska za oligarhijsku tiraniju, te da ekonomiju možemo kontrolisati samo ako je zajednički posjedujemo i njome upravljamo.
Ričard Rubenštajn (Richard Rubenstein) je američki akademik i autor koji se bavi istraživanjem konflikata, religije i politike. Njegov rad obuhvata širok spektar tema, uključujući analizu sistemskih problema koji dovode do društvenih sukoba, ulogu religije u političkim i kulturnim procesima, kao i kritiku kapitalističkog sistema i neoliberalizma. Rubenštajn je profesor na Univerzitetu Džordž Mejson (George Mason University) u Virdžiniji, gdje je bio jedan od vodećih ličnosti u razvoju programa za proučavanje rješavanja konflikata. Njegovi radovi često uključuju interdisciplinarni pristup, povezujući istoriju, filozofiju, ekonomiju i sociologiju.
Izvoz: counterpunch.org
