Piše: Slobodan Reljić
Okupatori baš ne vole Vidovdan (od provociranja Gavrila Principa i Mlade Bosne 1914. do isporučivanja Slobodana Miloševića 2001), a uvek ima naših koji su na usluzi. Bez obzira na svevremenost Lazareve kletve (…) U vreme veštačke inteligencije i LGBT-ideologije deo potomaka ovog naroda na sunarodnike gleda kao što zapadni kopači po faraonskim grobnicama gledaju na varvare koji – dok oni pljačkaju (na naučnoj bazi) – čuče u galabijama i znaju da su priče o mističnoj osveti neukrotive
Legende kažu da su se mudri vladari prerušavali u siromaške, navlačili kapuljače i silazili da čuju šta narod govori. To ide od Haruna el-Rašida junaka „Hiljadu i jedne noći“, Petra Velikog, engleske kraljice Elizabete I, Fridriha II Velikog pa do Sulejmana Veličanstvenog. Naš predsednik nema vremena – mora da sa sokoćala uči narod kako da se ponaša.
I dok je na Vidovdan strastveno udarao po „teroristima“ (valjda je to Ginisov rekord terorista javno okupljenih na jednom mestu), bes u narodu je rastao. Od 15. marta do Vidovdana toliko se promenilo – od protesta sa uljudnim porukama do besa, pretnji, psovki… Da je ovako šta video na bagdadskim trgovima El-Rašid (VIII vek) bi preduzeo korake. Jer ratovati sa svojim narodom je najgora situacija za vladara.
Uzlet književne večeri: Danas kad se dohvatite „evropskog puta“ pamet Ćacilenda vam je sasvim dovoljna.
Ludo vreme došlo. Evo, Milo Lompar ne ide na književno veče, a jedna naočita žena, sva u belom od šešira do štikle (kažu to je stil prva dame Amerike, ali ona do najveće uloge nije stigla slušajući književne kritike) izlazi iz crnog auta koji košta više nego godišnji honorari svih pisaca u Srbijici i nastupa sa ekipom telohranitelja u crnom… Ništa nije rekla, ali je jasno da bi citirala Rilkea: „Oh, kako je dobro biti među ljudima koji čitaju knjige.“
Naravno, Vidovdan se ne može završiti na knjiškim veseljima, pa je predsednik najavio da će biti ozbiljnijeg programa od 9 i 15. Malo nasilja, pa hapšenja, medijskog bombardovanja… I bi.
Često se setimo patrijarha Pavla: „Problem našeg čoveka nije što ne zna – nego što neće. Neće da čuje, neće da vidi i neće da prizna. A bez istine nema čoveka. Nije vera da se krstiš, a gaziš čoveka do sebe. Nije čojstvo da vičeš na nepravdu, a ćutiš pred svojom sramotom. Bog ne traži savršenstvo – traži čisto srce. Budimo ljudi, pa makar i po cenu da ostanemo sami.“ Njegove slike su velike, a mi vidimo detalje.
Da, uvek mi je dirljiv napor srpskih demonstranata (još od 9. marta 1991, kad je ulični dijalog vlasti i naroda počeo) da odobrovolje „našu policiju“. Tu je šarm slabijeg pola, pa „idite na Kosovo“, isticanje da su i oni s nama, samo ih vlast maltretira… Ali, to je potpuno odsustvo minimalnog razumevanja teorije društvenih uloga. Mi smo svi svoji, ali u našem pozorištu imamo različite uloge.
Dobrobiti policije
Policija je tu – gde god na svetu i u kakvom god sistemu – da brani vlast, tj. poredak. Ko god da su oni i kakav god da je poredak. (Vojska brani državu i narod.) Policija se obučava kako da najefikasnije mlati (svoje građane) – da baci suzavac, prsne biber-sprej, pusti pse, a ako treba i da puca na svoj narod – prvo gumenim mecima da izbiju oko nekom, pa onda sve po redu.
U zemljama kao što je današnja Srbija policija je glavni organ. Na nju se sve više daje. Kupuje joj se oprema i oružje iz najdemokratskijih zemalja. Tamo to prave najbolja protivnarodna sredstva. Policija špijunira narod, ucenjuje, vodi na informativne razgovore. Jedino je utešno kad budu priterani ne daju da im se pročita ime. I njih je ponekad sramota.
Ispotiha rade i horde onih koji prate i formiraju javno mnjenje i rade na kreiranju mišljenja pojedinca. Svog naroda. [To je ideal iz Amerike – da znaš za kako će glasač glasati pre njega samog!?] Dovode se vešti i nemilosrdni iz sveta. Plaćaju se milionima. I njima su na raspolaganju dve-tri hiljade onih u kol-centrima. To je nama naša kolonijalna demokratija dala. Da se narod obrađuje kao glina.
Takvom društvu, zaista, ne treba državni univerzitet, dobre gimnazije. To jeste carstvo Ćacilend. Ne trebaju oni koji znaju, već „oni koji hoće da uče“.
Univerzitet, moj gospodine, znači Cogito ergo sum. Da nauče da rade da bi živeli, a ne da žive da bi radili, slušali, zaduživali se i – tako skupljali nesigurne prihode za život. Važno je razumeti da ovakvu državu podržavaju „međunarodna zajednica“ i transnacionalne korporacije. Ako se narod ne pobuni, sigurno mu ništa neće dati. A svojim očima gledate da ne postoji namera da se pljačka zaustavlja. Tu je pravna država – sve je po zakonu, ali zakoni su protiv naroda.
Ćacilend i vidovdan
Ćacilend je hram takvog društva. A u hramu se dešava čudo. Svet koji je bežao od škole k’o đavo od krsta, „hoće da uči“. I nije im dosta što su za njih napravljeni privatni univerziteti, oni hoće da i taj prokleti Beogradski univerzitet (do pre nekoliko godina među trista najboljih na svetu) dosegne ćacilend-nivo.
Ali… Uvek ima ono ali koje dobroj udavači sreću kvari. Evo taj Vidovdan. Ostaci onog najboljeg što smo bili – vidovdanska istorija i njena povremena buđenja u nama. I dosad se dešavalo da kasni, ali nikad nije zakasnilo. Tu smo.
U trećoj deceniji trećeg milenijuma od Hrista – to je u rukama ove mlade generacije. Što se istorije tiče to je dobar tok. Što se naših života tiče to su napori, muka, žrtve ali sunce optimizma izlazi. I vreme je: Ex Oriente lux. U vreme Karađorđa, kad se podizala nova srpska državnost, bila je to dosetka iz istorije, a Zapad je diktirao svetska kretanja. Danas se istorija vratila toj latinskoj izreci.
Režim našeg predsednika ne veruje u taj očigledan zaokret. I suština naše drame je iz toga. Demokratija u zapadnim društvima je mrtva, korupcija se legitimiše kao jedna od najviših funkcija, kriminal je najprofitabilnije privređivanje. Organizovani, državni kriminal.
Paradoks uloge našeg čelnika je – što su ga doveli kao ekstremnog nacionalistu i pretvorili u nad-Evropljanina. To se prenosi na naše živote. Najveći radikali (nacionalisti) danas razumeju da predsednik brani Kosovo i kad ga je predao. Nije im teško jer bogatima sledi prihod od pljačkaške rente. A onim najsiromašnijim – milostinja pred izbore.
Čari terorizma
Tako naš predsednik, pred studentima koji su kvasac narodne pobune, baca u septičku jamu svoje hvale o svom studentskom životu (čak je pristao i da ga profesori bez skrupula proglase najboljim studentom Pravnog fakulteta u istoriji). Veli: današnji studenti su – teroristi, jer traže izbore kad predsedniku do izbora nije.
Prof. Milo Lompar je na trgu pokazao svu sumornost tih ideja: „Menjali su se i studenti, profesori, ali je Beogradski univerzitet ostao simbol zbog kog su hiljade i hiljade ljudi zavoleli Beograd i Srbiju. Studenti su bili oni koji su davali takt i impuls tom osećanju… Jedan od najčuvenijih (profesora) Miloš Đurić rekao je kad su mu ponudili da potpiše apel srpskom narodu, da se zaustavi borba protiv okupacionih snaga, da to ne može potpisati jer su oni protiv kojih treba to da potpiše njegovi studenti. Zbog toga je otpremljen u Banjički logor.“
„Nazivati ovu omladinu, našu decu teroristima, a štititi najgore kriminalce – to je njihova mera. Mi na takvu meru ne pristajemo“, rekao je studentima Dejan Bodiroga. Da – jedan od najvećih sportista ovog naroda u poslednjih pola veka. Sad je predsednik Euroleague Basketball. „Hvala vam što ste ovde budni, prisutni, nepokolebljivi… Vidovdan je otpor, Vidovdan je nepristajanje na tiraniju… Vidovdan ste danas i vi dragi studenti i profesori, koji se borite za pravdu i istinu, za zemlju koja neće biti ni ponižena ni ućutkana.“
Šta to treba Bodirogi, pitaće se svaki SNS-lakomislenik. Sedi „na čardaku na dušeku meku“, a tako. Čoveka tako može da pokvari samo Vidovdan. I ne da se to isterati iz srpskog bića.
Okupatori baš ne vole Vidovdan (od provociranja Gavrila Principa i Mlade Bosne 1914. do isporučivanja Slobodana Miloševića 2001), a uvek ima naših koji su na usluzi. Bez obzira na svevremenost Lazareve kletve:/„Ko je Srbin i srpskoga roda, /I od srpske krvi i kolena, /A ne doš’o na boj na Kosovo: /Ne imao od srca poroda, /Ni muškoga, ni devojačkoga! /Od ruke mu ništa ne rodilo, /Rujno vino, ni ’šenica bela! /Rđom kap’o, dok mu je kolena!”/ U vreme veštačke inteligencije i LGBT-ideologije deo potomaka ovog naroda na sunarodnike gleda kao što zapadni kopači po faraonskim grobnicama gledaju na varvare koji – dok oni pljačkaju (na naučnoj bazi) – čuče u galabijama i znaju da su priče o mističnoj osveti neukrotive.
Mihajlov princip
Bilo je na ovaj Vidovdan ljudi koji su otišli na Gazimestan. Naš predsednik je Briselskim sporazumom to učinio velikom hrabrošću. Ipak, mislim, da se situaciji najprimereniji čin obeležavanje Vidovdana 2025. desio u Bečeju, uoči Vidovdana. (Posle se to ponovilo u Čačku.) Momče po imenu Mihajlo Gucunja je đak generacije u Gimnaziji. I uz studentske proteste je. „Na samom početku bilo je jako malo mladih ljudi i to je za mene bilo porazno. Kažu nam da smo u pravu, ali da je bolje da se ne mešamo.“
Ipak, kad se antićacilendska pamet uskopisti bude „nešto što ću pamtiti celog života“. I pamtiće one s kojima se radilo: „Aleksa, Saška, Boris, Dušan, Filip, Iva, Tara, Lena, Luka, Mateja, Mina, Nevena, Dijana, Neda, Relja, Todor, Žarko, Vanja, Maja, Miloš, Vasja i Olivera. Organizovali smo proteste, svaki je bio veći od prethodnog.“
I Mihajlo je sad odbio da se rukuje s predsednikom opštine. „Prvo sam dobio Vukovu diplomu i on mi pruža ruku, a ja mu pokazujem da ne želim da se rukujem. On kaže: Ništa, a? Kućno vaspitanje ništa? Pružio mi je lap-top i nekako je želeo da se preko lap-topa pozdravimo… Zaista mi je nelogično da se rukujem sa čovekom od kog smo mi, učenici, tražili da se javno izvini zbog targetiranja studenata na društvenim mrežama.“
Planira da studira Fakultet za međunarodne odnose u Rimu „ali ću se vratiti u moju Srbiju.“ Vidovdanska etika na delu – borim se zato što verujem da je to za dobro mene i mog naroda. Žrtva se podrazumeva.
Pre nego što je došlo predsednikovih 21 i 15 minuta, jedna studentkinja je na Vidovdan objavila: „Pokret je počeo sa četiri zahteva, ali je postao glas svih obespravljenih. Više ne pristajemo na korupcije, izdaju Kosova i Metohije, kršenje Ustava Srbije… Nije potrebna samo smena ljudi. Predlažemo društveni dogovor – vratiti institucije u službi građana.“
A za to su potrebni „slobodni i pošteni izbori, sprečiti podmićivanje birača, obezbediti ravnopravan pristup medijima…Obnova pravosuđa i borba protiv policijskog uticaja – smeniti i procesuirati sudije i tužioce koji su kršili zakon, departizovati policiju, preispitati velike državne ugovore i investicije.“ Okvir za pokretačku deklaraciju.
Pogled iz sveta
Evropskoj uniji, to se zna, nisu mile studentske blokade. Ali u medijima već je glavni tok – Vučić ne kontroliše stanje i takav će im sve manje trebati. I ruska strana sve određenija. Lavrov kaže da „pažljivo prate situaciju“, žele da sve „bude rešeno na osnovu Ustava i zakona“ i poruka Zapadu: „Zapadne zemlje po pravilu pokušavaju da iskoriste određene unutrašnje događaje u raznim zemljama kako bi unapredile svoje interese na štetu interesa partnera dotične zemlje. Nadamo se da se zapadne zemlje ovog puta neće upuštati u svoje obojene revolucije.“
Oglasio se i Aleksandar Dugin, koji je često dolazio u Beograd, i bio oprezan mesecima: „Svi Srbi žele da Vučić ode. Danas, on ima državni aparat iza sebe i nikakvu podršku stanovništva. Jedino ljudi koji se plaše od još jedne obojene revolucije ne učestvuju u protestima, ne izlaze na trg, ne viču. Ali Vučić je gotov, njegov legitimitet je nestao.“
A mi smo pred njegoševskim razrešenjem: /Neka bude borba neprestana, /neka bude što biti ne može./Sad se od studenata očekuje da pređu u političku sferu. Jer ovakve utakmice se tu okončavaju.
Izvor: Pečat
