Piše: Đuro Radosavović
Svaka generacija ima svoj problem. Svaka generacija se protiv nečega bori. Represije, pravila, sistemi, vojska, obrazovni sistem, nepravde razne, sve su to povodi. Ko želi da se bori protiv nepravde, ima je na pretek. Ima protiv čega da se bori. “Another brick in the wall“, “Djeca sa stanice Zoo“, “American History X“, “Hair“, “Jutro će promeniti sve“, “La Haine“, “This is England“, “Sivi dom“, sve su to lekcije, sve je to neko prošao već.
Ali kad u sred Podgorice četiri momka izgaze jednog koji ni kriv ni dužan leži na podu, kad mu izlome vilicu i lobanju, tu onda nešto nije u redu. Tu nema ni odbrane, ni čojstva i junaštva pa ni onog odvratnog “ne da na sebe“. To je neliječena frustracija, to nije nevaspitanje, to je pogrešno namjensko vaspitanje. To nije put u EU, to je totalni pad i propast jedne budućnosti.
Jer, da je jedan frustrirani mladić napao drugog, to može da bude incident, ali kad četvorica gaze jednog, onda je to pravilo, tu je neki šablon koji postoji. Ako se na takve stvari zažmuri, ako iko od porodica pokuša da pronađe opravdanje ili izgovor za takvo ponašanje, onda spasa nema.
Poenta jeste u traženju krivca, jer roditelji su uzori, oni su korektivni faktor makar do 18 godine, oni su hranili to dijete ne samo hranom nego i idejama i svjetonazorima za budućnost. Ako ne mogu da ga kontrolišu, postoje institucije za takvu frustriranu omladinu.
Mreže nisu krive. One doprinose, ali mreže akumuliraju bijes i algoritam hrani onoga ko bulji u ekran, ali sve pod uslovom da dijete non-stop gleda u ekran jer roditelji imaju preča posla. Ako roditelj ne kontroliše i ne prati čim se dijete na mrežama hrani, to je obostrana odgovornost. Ako dijete gleda borbe pasa, tuče, maltretiranje drugih, sigurno neće izrasti u osobu koja je tolerantna i otvorenog uma.
Poznajem košarkaškog trenera koji vodi djecu na ekskurzije i kampove, svjedočio mi je o ponašanju djece kad im se oduzmu telefoni. Nenaučeni na komunikaciju, ubrzo počnu među sobom da se tuku. Jer to je njihov primarni poriv i odgovor na strah i nesnalaženje van virtuelnog svijeta. Telefoni i mreže nisu zlo, poenta je u upotrebi. Telefoni i mreže mogu biti izvor kreativnosti i komunikacije, a ne samo mržnje i frustracije. Ali djecu treba učiti, podizati, “niviti“, a ne pustiti da se sami podižu ili još gore, dati im primjer kako se postaje ološ, pa da samo kliknu copy-paste.
U Beogradu je izrečena kazna roditeljima dječaka koji je pobio djecu i čuvara u školi Ribnikar. Oni su debelo odgovorni, to je i potvrđeno. Slučaj u Podgorici treba tretirati slično, neuporedivi su u smislu žrtava i odjeka, ali prevencija je važna.
Ako se reaguje na vrijeme preveniraće se da ta 4 dječaka sjutra ne postanu četiri čovjeka koji tuku žene, maltretiraju kolege, nekog gaze, reketiraju, diluju ili ubijaju.
Za roditelje koji ne znaju, postoje: sport, društveno korisni rad, planinarenje, muzika, film, ples, književnost, a postoji i ljubav, koliko god im ta riječ zvučala čudno, ali da, postoji ljubav i ona je vrlo često korijen problema. Manjak ljubavi. Na sve strane.
Zato jer nema ljubavi, i dalje imamo na ulici naš “Sivi dom 2.0“.
Izvor: RTCG
