Piše: Elis Bektaš
Nakon dvanaest dana proglašeno je primirje u jednom od najbudalastijih ratova novog doba, onog između Izraela i njegove filijale u Vašingtonu s jedne i Irana s druge strane. Uprkos dramatičnim i senzacionalističkim medijskim izvještajima i pretencioznim analizama, taj rat s aspekta vojne vještine nije donio ništa što već nije bilo poznato, ali je podsjetio na neke olako zanemarene lekcije iz prošlosti i ujedno je postao moguća paradigma budućih ratova.
Dakle, kao što se znalo i prije tog sukoba, Iran raspolaže relativno zastarjelim sistemom trupne i teritorijalne protivvazdušne odbrane, te bolno zastarjelim lovačkim vazduhoplovstvom koje se još uvijek oslanja na aparate treće i četvrte generacije, uslijed čega se lukavo odlučio na pasivnost tog sistema, kako bi izbjegao njegovu anihilaciju – Izrael sam ne bi bio sposoban ispuniti taj zadatak ali ne treba sumnjati da bi, u slučaju veće aktivnosti iranske PVO i lovačke odbrane, Sjedinjene Države trenutno pružile aktivnu podršku svom savezniku i aktivirale svoje avijacijske snage sa nosača aviona i iz baza u širem regionu.
Razlog te nesposobnosti za samozaštitu, ali i razlozi mnogih drugih problema iranskog društva, leže u samoj prirodi vlasti u Iranu. Svi revolucionarni režimi imaju tendenciju da se, po osvajanju vlasti, zaparlože i usmrde, i da zarad očuvanja vlastitih privilegija skliznu ka oportunom konformizmu, odbacujući u praksi ideale i zadržavajući ih samo u polju propagande. Iran je već decenijama u rukama konzervativne i reakcionarne teokratske klike čiji mehanizmi kolektivnog odlučivanja postoje samo prividno pa im stoga počesto nedostaje i racionalnost i fleksibilnost, a potom se ti nedostaci prenose i na druge, potčinjene državne strukture, poput one vojne ili obavještajno-bezbjednosne.
Tako oblikovani struktura i aparat države nužno su u isti mah i suviše moderni, jer su davno izgubili i revolucionarnu ambiciju i volju primitivnih društava za blagostanjem, da bi bili nepredvidivi i neukrotivi protivnik i suviše nemoderni, jer zbog svoje satrapske i teokratske prirode modernitet za njih predstavlja smrtnu pogibelj, da bi bili dorasli zahtjevima savremenog ratovanja u informacionoj eri.
S druge strane, ni sa Izraelom stvari ne stoje mnogo bolje. Izrael je demonstrirao tehnološku nadmoć koja je u stvari samo prividna i koja ukazuje na duboke probleme u njegovom vojnom, ali i političkom aparatu. Za operaciju protiv Irana, koja je bila ograničena i po ciljevima i po vremenu i po prostoru, Izrael je angažovao više od dvije trećine svoje borbene avijacije, što znači da je djelovao na gornjoj granici naprezanja odnosno da ne bi mogao dugo izdržati takav režim naprezanja svojih borbenih efektiva.
Postignuti efekti operacije, uprkos medijskom i propagandnom prenapuhivanju, u osnovi su prilično skromni – ubijeno je nekoliko visokih oficira i političara i nekoliko naučnika, te nekoliko stotina civila. Prema izvještajima nešto odmjerenijih izvora, oštećenja nanijeta nuklearnim postrojenjima nisu takva da opravdavaju troškove i rizike ekstenzivne upotrebe par stotina borbenih aparata.
No Tel Aviv se suočio sa dva još dublja problema u zrcalu – prvi je neefikasnost sistema protivraketne odbrane, koji je veoma naivno i diletantski aktiviran u punom obimu prilikom prošle razmjene projektila sa Iranom, što je protivniku omogućilo sagledavanje i analizu slabosti tog sistema, pa samim tim i njegovo bušenje. Drugi, vjerovatno i najdublji problem, jeste već hronična i permanentna nesposobnost cionističkih vlasti da artikulišu političku definiciju svojih ratnih ciljeva.
Bilo bi nezahvalno i nedopustivo pretenciozno čak i pokušati da se na ovako skučenom prostoru pokušaju pružiti objašnjenja veoma kompleksnih uzroka te nesposobnosti, ali u njenoj genezi nesumnjivo svoj udio ima i činjenica bujajućeg vjerskog ludila u vrhovima vlasti te činjenica da je cionizam u svojoj najdubljoj prirodi rasistički ideološki okvir.
Ne treba zaboraviti da je još prije pedeset godina generalna skupština UN izglasala rezoluciju kojom je cionizam označen kao rasizam, da bi po završetku Hladnog rata ta rezolucija bila povučena i da svoje političke ali i ratne ciljeve oblikuje u skladu s tom dimenzijom vlastite prirode, a čak ni u današnjem svijetu nije baš mudro i oportuno pružati eksplicitno priznanje vlastitog rasizma, zbog čega se kao casus belli i kao ratni ciljevi koriste izanđale floskule o pravu na život i pravu na opstanak, koje su, upravo zahvaljujući divljačkom i agresivnom ponašanju cionističkog režima davno izgubile i snagu i uvjerljivost, barem u očima onih koji ne pristaju na samozatupljivanje i na odricanje od razuma pred propagandom.
Mlitav i burleskni rat između Izraela i Irana skoro da je nalikovao na prijateljsku utakmicu ili na dvostranu združenu taktičku vježbu. Čovjek skoro da dođe u iskušenje da se saglasi sa brojnim teoretičarima zavjere koji su od prvog dana tvrdili da je tu u pitanju dogovorena predstava dva fundamentalistička režima suočena sa sve snažnijim opozicionim vrenjima u svojim zemljama.
Osim privremene konsolidacije režima i nacionalne homogenizacije, koje su po pravilu nužne posljedice svakog rata, nikakav drugi efekat niti ikakvu drugu korist taj rat nije donio, izuzev što je skrenuo pažnju sa divljačkog i terorističkog postupanja zvaničnog Tel Aviva u Gazi i na Zapadnoj Obali. Ko će sve izvući korist iz izraelskog zabijanja glogovog kolca u lešinu međunarodnog prava, vrijeme će pokazati.
Bliski istok već dugo gori i stradava u besmislenim i bespotrebnim ratovima. Ovaj posljednji bio je najbesmisleniji i najbespotrebniji među njima. Ti njegovi atributi, nažalost, ne znače da prolazi vrijeme ratova, već označava ulazak u novu epohu, u kojoj se više ne pokušava održati čak ni privid razložnosti i legitimiteta u međudržavnim poslovima, uključujući tu i one ratne.
Zatucani i fanatični Tel Aviv i Teheran, plašim se, nisu na zalasku. Svijet se dramatično mijenja i u njemu se uspostavljaju nove granice i nove podjele moći. Veoma je moguće da će u takvom svijetu preživljavanje biti lakše društvima pod šapom primitivnih i degenerisanih režima, jer će takvi režimi biti poslušniji onima pod čijom su šapom globalni centri moći. Kraće rečeno, sve je iluzornije očekivati demokratsku i upristojenu Evropu iz druge polovine prošlog vijeka u Tel Avivu i Teheranu. I sve je izglednije očekivati Tel Avive i Teherane u današnjoj Evropi.
