Povodom praznika Svetog Vasilija Ostroškog redakcija Žurnala u nastavcima donosi raspravu ispovjednika pravoslavlja episkopa dalmatinskog Nikodima Milaša pod gornjim naslovom. Raspravu je prvobitno objavio episkop Milaš u Dubrovniku 1913. godine, u štampi Srpske dubrovačke štamparije.
Piše: Epskop Nikodim Milaš
Srpska pravoslavna crkva slavi svetoga Vasilija Ostroškoga, kao velikog Božjeg ugodnika, koji je djelima svojijem u svojem životu zaslužio vječno blaženstvo, i pred Božjim prijestolom postao blagi zastupnik svih onih, koji mu se molitvom obraćaju. Između drugoga, srpska pravoslavna Crkva slavi sv.Vasilija i kao „doblяgo vѣpы pravoslavnыя pobornika, otgonяющago otъ cerkvi eretičeskія gorkія pleveli“, kao što je to rečeno u odnosnoj mu crkvenoj službi.
Ovo što srpska pravoslavna crkva kazuje o sv.Vasiliju, kao poborniku pravoslavne vjere, srpski narod prima i u srcu čuva, kao istinu, koja je objavljena nepogrješivim glasom same crkve, kojemu se bezuslovno mora svaki vijerni da pokorava, te u molitvama svojijem sv.Vasiliju prosi od njega, da bi mu, između drugoga, pomogao i da ostane svagda čvrst i nepomičan u pravoslavnoj vjeri.
U novije doba ovo učenje crkve o sv.Vasiliju, kao poborniku pravoslavne vjere, podvrgnuto je bilo u srpskoj javnoj štampi sumnji. Dogodilo se to, jer inovjerci iznesoše iz Svetiteljevog života nešto, što bi pokazivalo, kao da on nije bio u istini odan pravoslavnoj vjeri, ne samo, nego da se on za deset godina prije svoje smrti odrekao te vjere, i tako i umro. Ti inovjerci objaviše neke stare listine, koje se čuvaju u arhivu rimske kongregacije za vjersku Propagandu, a koje bi to dokazivale.Te listine optima fide dotični primiše, i dogodilo se nešto, što radi mogućih posljedica mora da zabrine pravoslavnu srpsku crkvu.
Ovaj događaj u našoj srpskoj crkvi pobudio me, da lično pregledam i proučim one listine.To sam učinio sa onakvim interesom, kakav iziskuje samo pitanje i ozbiljnost njegova. A pošto u svezi sa tim listinama stoje još i druge neke, koje potiču iz istoga izvora, to sam ja htio da pregledam i proučim i ove. Ovo moje proučavanje svih tih listina, dovelo me je, da o samom pitanju sasvijem drugo mišljenje dobijem, nego što danas u srpskoj štampi vlada, i da tvrdo vjerujem, kao i sva srpska crkva, da je sv.Vasilije Ostroški bio istiniti pobornik pravoslavne vjere kroz sav svoj život. Samo to moje proučavanje onih listina, kao i uvjerenje koje sam od toga stekao, ja iznosim u ovoj knjižici. A da bi pružio mogućnost i drugima, da sami pregledaju i prouče one listine, i po tome da prosude oosnovanosti mog uvjerenja, ja ih u originalnom njihovom tekstu iznosim u dodatku knjižici ovoj. I sada evo pristupam k djelu.
Velibor Šipovac: Eparhija zahumsko-hercegovačka u vreme Svetog Vasilija Ostroškog
*
Jakob Koleti u VI tomu djela: Illyricum Sacrum, štampanom u Mlecima 1800, a na str. 315. bilježi, da su za vrijeme latinskog trebinjsko-mrkanskog episkopa Savina (1647-1661) kaluđeri trebinjskog (tvrdoškog) manastira sv. Bogorodice odrekli se pravoslavne vjere, primili rimokatoličku vjeru i priznali vlast rimskoga pape. Ovo da je izvršio nastojatelj (coenobiarca) toga manastira, koji da je pošao lično u Rim papi Aleksandru VII, i u ime svoje i ostalih kaluđera da je svečanom zakletvom zasvjedočio pokornost i poslušnost papi i rimskoj crkvi. Isti ovaj manastirski nastojatelj da je donio za papu ponizno pismo tadašnjeg episkopa hercegovačkog ili crnogorskog (episcopi Hertzegovinae seu Montis Nigri) Vasilija i njegovoga brata, kojim pismom oba brata obećavaju, da će na vijeke biti vijerni i poslušni rimskom prvosvešteniku.
Poslije ove bilješke, Koleti privodi iz zapisnika arhiva kongregacije de Propaganda Fide tekstualno, šta je o tome događaju zapisao M. Alericius tajnik kongregacije, i kako je papa Aleksandar milostivo primio onog manastirskog nastojatelja i izjavu što je on učinio o pokornosti papi i rimskoj crkvi u ime svoje, u ime hercegovačkog arhiepiskopa Vasilija i svih trebinjskih kaluđera; i da u određena vremena imaju dolaziti u Rim dva trebinjska kaluđera da u ime manastira potvrde svoju svagdašnju pokornost rimskom papi, i da će za to dobiti na putni trošak sedamdeset talijera, a za vrijeme boravljenjau Rimu, da će imati stanu zgradi kongregacije za Propagandu. Ovaj zapis privodimo u originalu u Dodatku pod brojem I.
U II tomu izdanja Jugoslavenske Akademije u Zagrebu pod naslovom: Vetera Monumenta Slavorum Meridionalium historiam illustrantia, koje je priredio Aug. Theiner, i koje je štampano u Zagrebu 1875, a na str. 160-161. nalazi se pismo od 2 5.aprila 1661. pape Aleksandra VII, upravljeno Vasiliju arhiepiskopu hercegovačkom (arhiepiscopo Hercegovinae), u kojem pismu papa javlja Vasiliju, da je primio njegovo pismo, koje mu je donio iguman trebinjskog manastira Kiril, hvali ga za izjavu pokornosti rimskoj stolici i da će mu povoljiti koliko može u svemu, za što ga je prosio. Javlja mu takođe, da je po njegovoj želji pisao knezu i senatu dubrovačke republike i preporučio im i njega i trebinjski manastir.Uz to papa izjavljuje Vasiliju svoje saučešće u svemu, što on i narod moraju da trpe pod jarmom nevjernika, i da će mu iguman Kiril kazati ostalo, kako i u čemu mu misli pomagati.Ovo papino pismo nalazi se u Dodatku pod br.II.
U istome tomu pomenutog izdanja, a na str. 161. nalazi se drugo pismo istoga pape, a pod jednakim datumom, knezu i senatu dubrovačke republike. Kaže im papa u tome pismu, kako se arhiepiskop Vasilije zajedno sa kaluđerima trebinjskog manastira obratio u rimokatoličku vjeru i kako zna, da će im radi toga isti arhiepiskop biti miliji, te im ga preporučuje, i da bi nastojali, kako bi se taj arhiepiskop i onaj manastir uzdržali u poslušnosti rimskoj stolici. Pismo je ovo privedeno pod br.III u Dodatku.
Opet u istom tomu rečenog izdanja, a na str.201-202. štampano je na starosrpskom jeziku pismo od 3.januara 1671. iz trebinjskog manastira mitropolita Vasilija zajedno sa manastirskim nastojateljem Atanasijom i ostalim trebinjskim kaluđerima, papi Klimentu X, u kojem se pismu spominju dobročinstva prema manastiru od strane pape Aleksandra VII, i kako je devet već godina prošlo da manastir nije dobio nikakvu milostinju iz Rima, te opisujući hrđavo materijalno stanje manastira moli da im se pošalje milostinja; ujedno uvjerava, kako su svi oni poslušni i pokorni papi, i kako će se za to dobročinstvo moliti uvijek Bogu za njegovu svetinju i za svu rimsku gospodu. Pismo se ovo nalazi pod br.IV u Dodatku.
Sjećanje: Mitrofan Ban – Mitropolit Crne Gore, Brda i Primorja (1885–1920)
O onom zapisu u arhivu Propagande, što je Koleti izdao, nijesmo našli spomena kod srpskih pisaca; ali to smo našli za ona pisma, koja je Tajner izdao i koja smo gore spomenuli. Prvi je, u koliko mi znamo, spomenuo ta pisma pokojni arhimandrit Ilarion Ruvarac u radnji svojoj: „O humskim episkopima i hercegovačkim mitropolitima do 1766. godine“ štampanoj u Mostaru 1901. Na str. 20. te svoje radnje Ruvarac piše ovo: „Godine 1661. 27. Aprila odgovorio je papa Aleksandar VII Vasiliju Arhiepiskopu Hercegovačkom na pismo, koje mu je on po igumanu trebinjskog manastira Ćirilu poslao; a god. 1671. 3. Jan. pisao je opet iz manastira blažene Gospe u Trebinju Vasilij, mitropolit Hercegovini i Zahlmii gospodinu i gospodaru Klimentu desetom i svoj ostaloj rimskoj gospodi; no o tim pismima i o onom, što su o tom Hercegovačkom mitropolitu pisali Vuk St. Karadžić, i N. Dučić i Filip Radićević, ne mogu ovde u Šematizmu raspravljati …“ Na str. 21. iste radnje piše Ruvarac i ovo: „Pomenusmo, da je god. 1661. i g. 1671. iz manastira Trebinja pisao (Vasilije) i slao pisma u Rim.“
Kao što se vidi, Ruvarac spominje samo dva od onih pisama, što je Tajner objavio a ne govori o pismu, kojim papa Aleksandar VII preporučuje knezu i senatu dubrovačke republike arhiepiskopa Vasilija i trebinjski manastir. Iz onoga, što je Ruvarac kazao o dopisivanju arhiepiskopa Vasilija sa papama, i kako je on to kazao, ne može se jasno razumjeti, šta je on mislio o tome dopisivanju, i da li je on to smatrao kao stvar, koja ne podleži nikakvoj sumnji; premda iz one kratke stavke na str. 21. pomenute radnje moglo bi se u neku ruku izvesti, da je on u to dopisivanje vjerovao, i smatrao za dokazanu stvar, da je arhiepiskop Vasilije iz manastiraTrebinja pisao onih godina papama i ta svoja pisma slao u Rim.
Poslije Ruvarca, i pozivljući se na Ruvarca, spomenuo je isto dopisivanje današnji ostroški iguman Leontije Ninković u članku: „Spomenici manastira Ostroga“, naštampanom u junskoj svesci za 1911. godinu cetinjskog književnog časopisa „Dan“. Spominjući na str. 86. knjige, kako narod u okolini manastira Ostroga priča, da je arhiepiskop i mitropolit Vasilije stalno živio u Ostrogu od 1651. do 1671. godine, kada se prestavio, iguman Ninković piše: „Ovo narodno predanje stoji u opreci sa dokumentima, koje imamo pri ruci. God. 1661.aprila 29. sv. Vasilije prima pismo u Trebinju a 3.januara 1671. sv. Vasilije piše pismo iz Trebinja, iz manastira sv.Gospođe, kao iz svoje rezidencije i šalje ga adresatu (a to je papi Klimentu X) po Atanasiju, igumanu trebinjskog manastira.Ova su pisma jasan dokaz, da je rezidencija sv.Vasilija do njegova prestavljenja (29. aprila 1671.) bila u Trebinju. U protivnom slučaju, niti bi prvo pismo bilo adresirano na nj, kao mitropolita hercegovačko-zahumskoga u Trebinju, da mu tu nije bila rezidencija, niti bi on 1671.pisao pismo u Trebinju i spremio ga po igumanu trebinjskog manastira, da ovaj nije spadao pod njegovu kanoničku jurisdikciju.“
Po ovome, kako je to napisao iguman Ninković, biva, da je on potpuno uvjeren o istintosti svega onog dopisivanja između mitropolita Vasilija i rimskih papa, i to dopisivanje on smatra za dokazne činjenice, da je mitropolit Vasilije imao stalno svoju katedru sve do smrti njegove u trebinjskom manastiru.
U istinitost toga dopisivanja i da je u to dopisivanje ulazio neposredno mitropolit Vasilije, izgleda da ne sumnja ni Dr. Vladimir Ćorović. U svojoj radnji: „Hercegovački manastiri. I Trebinjski manastir (Tvrdoš)“, koju je izdao kao separatni otisak iz „Glasnika zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini“ (XXIII.4. 1911), na str. 6-7. tog otiska on piše ovo: „Trebinjski se manastir naročito ističe u doba mitropolita Vasilija Jovanovića (1639.-1671.), popularnog ostroškog svetitelja, pod kojim su se 1651. spojile obje hercegovačke mitropolije. Zbog političkih prilika Vasilije je, zajedno sa bosanskim mitropolitom Epifanijem i banjskim episkopom Isaijom, pokrenuo ponovo pitanje o uniji pravoslavne crkve s katoličkom.On je, na ime, u tradiciji patrijarha Jovana, želio oslobođenje Hrišćana od Turaka i vidio je, da mu je to moguće samo pomoću katoličkih država Austrije i Mletaka i uplivom papinim. S toga, da bi papu zadobio za tu ideju, on žrtvuje svoje dosadanje pripadništvo carigradskom patrijarhu. Tu ideju njih trojica javno istakoše 1648.godine u doba kandijskog rata.“
„Dani Svetog Vasilija Ostroškog“ od 7. do 12. maja, pogledajte kompletan program
Poslije ove ovako apodiktički izražene svoje tvrdnje, dr. Ćorović na osnovu one tri isprave u Tajnera piše: „1661. je Ćiril, iguman trebinjskog manastira, odnio papi Aleksandru VII Vasilijevo pismo, kojim ovaj, uvjeravajući papu o svojoj privrženosti, moli svetu stolicu, da preporuči manastir pažnji dubrovačke republike i da im pomogne protiv Turaka. Dana 25. aprila iste godine odgovorio je papa na to pismo, obećavajući i blagosiljajući; isti dan pisao je i dubrovačkoj republici. On im u tom pismu veli, kako Basilius, archiepiscopus Hercegovinae sit sumonasterio trebinensi post agnitam orthodoxae fidei veritatem et huic sanctae sedi praestitam obedientiam vobis multo magis carus et acceptus sit, i kako oni u interesu crkve treba da nastoje, da se ovi (arhiepiskop Vasilije i trebinjski kaluđeri) uzdrže i ojačaju predusretljivošću katolika. Dana 3.januara 1671. pisao je Vasilije i iguman Atanasije „iz manastira svetije gospe“ papi Klimentu X, koji je „krstjanska kruna i dika i pohvala“ za velike „tuge i nevolje, koje ot prokletih Turaka trpimo na ove strane za ove rati“. Bijeda je njihova velika: „ne uzdamo se“, vele, „u drugoga nego u gospodina boga i u tebe, sveti oče.“ Gonjeni su, pate, trpe i gotovo očajavaju; mole se u manastiru pred krstom, što im ga je poslao papa Aleksandar. Šalju dva brata Filipa i Simeona, da se poklone papi i iskažu svoj jad. Iz toga pisma doznajemo, da je papa slao manastiru i novčane pomoći, koje se za zadnjih devet godina radi rata nijesu mogle podizati. Misija Filipova i Simeonova i sad, u glavnom, ide za tim. Trulo im se, vele, uvinulo na velikoj crkvi, od velikoga potresa 1667, od koga je stradao Dubrovnik, oštećeni su im parasuri oko crkve; u turskoj zemlji treba mnogo harča, „a mi nemamo svojijeh mnogo baščin, nego ščo prosimo po zemli, pa se tijem pomažemo. „Pomoć im na to sigurno nije izostala, i ako im stvarna novčana bijeda nije bila velika.Upravo tih godina kupovao je vladika Vasilije neke zemlje i obnavljao manastir Ostrog. A broj kaluđera bio je oko 30, što ni malo ne pokazuje oskudicu manastira.“
Ova posljednja opaska vrlo malo lijepu sijenku baca na čistotu pobuda, radi kojega je sastavljeno bilo to pismo za rimskoga papu.
Mi tu opasku smatramo opravdanom, kao što ćemo to dalje napomenuti. Ali nezavisno od toga, a isto i od onoga, što je g. pisac kazao o onim ispravama iz Tajnerove zbirke, zainteresovalo je mene mnogo ono, što je rekao tu o kolektivnom djelovanju 1648.godine mitropolita Vasilija, onog bosanskog mitropolita Epifanija i onog banjskog episkopa Isaije, u pitanju unije pravoslavne crkve sa rimokatoličkom crkvom. A zainteresovalo me ovo s toga, što sam ja prije nekoliko godina imao prilike da se bavim tobožnjom prevjerom upravo one 1648.godine trojice srpskih vladika, koji su se onako isto zvali, i između kojih jedan, Isaija, imao je jednaki naslov, dok druga dvojica, Vasilije i Epifanije, označeni su bili sa drukčijim naslovima. O toj prevjeri ja sam dosta opširno govorio, i to u svojoj radnji: „PravoslavnaDalmacija“ (str. 190-203), i tu iskazao mišljenje, da ona prevjera nije ničim dokazana, i da ću je smatrati izmišljenom i dakle neistinitom sve dotle, dok se to neporjecivim istorijskim faktima ne dokaže. Samu ispravu o toj tobožnjoj prevjeri ja sam, zajedno sa bilješkom o istoj prevjeri Koletijevom objavio u srpskom prijevodu u pomenuto; svojoj radnji (str. 190-193), a u Dodatku pod br.V privedena je ona u originalu, jer zaslužuje da se pročita. A pošto je ovdje g. pisac spomenuo istovjetan događaj iz iste godine, i tiče se trojice srpskih vladika, koji se istim imenima zovu, to ću jednako mišljenje ja imati i o ovom „pitanju unije pravoslavne crkve s katoličkom“, koje ponovo pokrenuše pomenuta tri srpska vladike.
Nastaviće se…
