Piše: dr Radovan Pilipović, direktor Arhiva Srpske pravoslavne crkve, Beograd
Istina koja mora da se zna i propoveda
Na radost vernog naroda Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske, ali i Srpske Pravoslavne Crkve, na svetlost dana izašla je knjiga „Eparhija zahumsko-hercegovačka u vreme Svetog Vasilija Ostroškog“ autora Velibora Šipovca. Izdavači knjige su: Vidoslov – Izdavačka delatnost Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske i Arhiv Srpske Pravoslavne Crkve; a recenzenti su prof. dr Dalibor Petrović, prof. dr Mirko Sajlović, prof. dr Budimir Aleksić i dr Radovan Pilipović.
Posebno važan doprinos utvrđivanju istine predočene u knjizi dala je prof. dr Jelica Stojanović kroz stručan, detaljan i jasan prikaz razlika između rukopisa kod Autografa na letopisu Jovana Zonare iz 1639. godine i Zaveštajnog pisma iz 1666. godine, koja je nesporno napisao Sveti Vasilije Ostroški, i rukopisa na pismu iz 1671. godine koje se čuva u Vatikanskom arhivu, a koje je samo prema neosnovanoj tvrdnji Vatikana navodno napisao naš Svetitelj.
U ovom vremenu, u kom se malo zna o jednoj od najvažnijih pravoslavnih eparhija, njenoj istoriji, njenim nekadašnjim granicama, izazovima i iskušenjima sa kojima se suočavao pravoslavni narod na njenom području i neminovno Pravoslavna Crkva, a posebno naš veliki Svetitelj, knjiga „Eparhija zahumsko-hercegovačka u vreme Svetog Vasilija Ostroškog“ budi i inspiriše čitaoca da sve više saznaje ne samo o Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj, teškom životu pravoslavnog naroda na području ove eparhije, već pre svega o životu i trnovitom putu Svetog Vasilija Ostroškog. Danas svi znamo da je Sveti Vasilije Ostroški naš veliki Svetitelj i Čudotvorac, ali malo znamo kojim putem je prošao i koji krst je dostojno na tom putu nosio. Zato sa aspekta jednog prosečnog čitaoca ova knjiga predstavlja blago, jer obrađuje brojne istorijske činjenice i na slikovit i prijemčiv način razobličava i razjašnjava namerno fabrikovane neistine o Svetitelju.
Neobično je videti rukopis Svetitelja. Spoznaja da gledate u slova pisana njegovom rukom nadahnjuje i raduje. Kao da Svetitelj blagosilja kroz samo čitanje. I slovo se čini kao njegov živ trag. Zato knjiga obogaćuje čitaoca ne samo u saznajnom smislu, već i u smislu duha i duše neobičnom blagodati koja se oseća dok se čita.
U podgoričkom Sabornom hramu prikazan film Anželike Katerkine „Sveti Vasilije Ostroški, knjiga čuda“
Vrlo je interesantno upoznati se sa uporednom analizom rukopisa Svetitelja i rukopisa na Vatikanskom pismu, upoznati se sa izgledom i uporednom analizom pečata koji su se u tom periodu koristili u manastiru Tvrdošu, a po njegovom razaranju u manastiru Duži i manastiru Savini. Ovom analizom se slikovito, osnovano i lako razumljivo otkrivaju detalji i razlike između pečata, odnosno razlike u otiscima na dokumentima i na taj način razotkrivaju laži i propaganda Rimokatoličke Crkve koja je bila usmerena na stvaranje slike o prihvatanju unije.
Demistifikovanje falsifikata ukazivanjem na nelogičnosti i manipulaciju vatikanskih misionara budi radoznalost i istovremeno osećaj zahvalnosti, jer se kroz ove činjenice onemogućava prihvatanje neistina o preveri, onih koje se uporno pokušavaju nametnuti čak i danas.
Sedamnaesti vek je bio jedan od najtežih epoha u Hercegovini, jer je pravoslavni klir vodio dramatičnu borbu da očuva pravoslavnu veru u okolnostima zuluma nad narodom, stalnih tursko-mletačkih ratova, upornog pritiska unijata u cilju prozelitizma, ali i u unutrašnjim borbama u okviru same Crkve.
Ipak, i pored svih teških okolnosti života, jerarhijsko ustrojstvo i saborni duh Crkve je vladao u potpunosti. Postojao je jedinstven stav Crkve u doslednosti pravoslavlju, a crkve i manastiri – iako su bili retki i u materijalnoj oskudici – bili su centri duhovnosti, prosvete i kulture, gde se pažnja posvećivala prepisivačkoj delatnosti i duhovnim vezama sa Svetom Gorom i Hilandarom.
Neobično saznanje da je Sveti Vasilije bio nazvan „tvrdoglavim šizmatikom“ od strane fratra Vinjalića, što je naveo i episkop Nikodim Milaš u svojoj studiji 1913. godine, budi jak osećaj ponosa i radosti. Epitet kojim je Svetitelj doslovno nagrađen govori nam koliko je bio jak u veri, dosledan ili nepokolebljiv, te da se u ove dve reči i nalazi nesporna istina i potvrda da o preveri koja mu se pokušala podmetnuti nema govora. Na prvi pogled reklo bi se marginalan podatak, ali naprotiv. Ovakav opis Svetitelja baš i odgovara karakteru jednog Hercegovca, čoveka sa oštrog kamena i ispod sunca Hercegovine, koji je čvrst i oštar u veri, a istovremeno topao.
Svetovasilijevska litija u Nikšiću: Sveti Vasilije vodi svoj narod ka spasenju
Knjiga budi neodoljivu potrebu da se obiđu sveta mesta, manastiri Zavala, Tvrdoš, Duži, Dobrićevo, Žitomislić, Savina i, naravno, manastir Ostrog. Istovremeno budi i želju da se u svest kao pečatom utisne da su pravoslavna vera i istina, koja je u nama arhetipski upisana, ne prepusti stihiji i zamkama ovog vremena, već da se svojim životom i poklonjenjem živi, jer je to minimum koji kao narod dugujemo Gospodu, Svetom Vasiliju koji je pretrpeo brojne nepravde zbog kojih ga je Gospod proslavio, ali i svom pravoslavnom sveštenstvu i našim precima koji uprkos teškom životu i pored tako teškog stradanja nisu izdali Boga, Svetog Vasilija i pravoslavnu veru!
Svaki napisan red u knjizi poziva da se živo pamti i propoveda da je Hercegovina, baš kao i Kosovo i Metohija, zavetna zemlja, zemlja teškog stradanja pravoslavnog naroda za veru i zbog vere kroz vekove, a da su crkve i manastiri Hercegovine, koji su nemilosrdno rušeni, ali i obnavljani, mesta posebne blagodati. Ova blagodat ima koren u činjenici da je upravo Hercegovina, kako je autor i naveo, bila izložena uticaju hrišćanstva još od vremena apostola i da je sa pojavom Rastka Nemanjića, kasnije Svetog Save, hrišćanstvo oživelo. Pojava Svetog Vasilija i nastanak kulta Svetog Vasilija je prirodan nastavak kulta Svetog Save, a kako reče i sam autor: „Gospod je podario srpskom narodu Svetog Vasilija koji je ostavio neizmerljiv trag, a posle spaljivanja moštiju Svetog Save Božja promisao je bila da ponovo neko dobije ulogu da se oko njega srpski narod duhovno sabira“.
Hercegovina je zemlja koja oblikuje karakter, svojom nepristupačnošću i oštrinom gradi ličnost kao što je bila ličnost Svetog Vasilija, kao ličnost roditelja na kog se ugledamo, doslednog, istrajnog, odanog Gospodu i pravoslavlju, čuvara identiteta pojedinca, porodice i naroda.
Ovom knjigom je opisano jedno vreme surovo za život, ali koje je pravoslavni narod dosta puta živeo i preživeo. Narod je po Božjoj volji uporno vaskrsavao. Upravo u najtežim okolnostima trpljenja i stradanja, kao što je i vreme života Svetog Vasilija, vera je na neki tajanstven način jačala. Zato je u knjizi utvrđena vera i kroz čudotvorstva Svetog Vasilija, koji je sa nama, na javi i u snovima, sveprisutan kao svedočanstvo života i blagoslova. On je uvek tu, ovde, i kao opomena i kao uteha, i kao učitelj i iscelitelj.
Ono što ovu knjigu čini autentičnom jeste to što daje jedan naučni, istoriografski prikaz i istovremeno utvrđuje veru i daje isceljenje. Upravo zato verujem da će svaki čitalac neminovno osetiti i zahvalnost autoru za ovakvo delo koje je, kao što rekoh na samom početku, blago.
Na kraju važno je još jednom naglasiti da se ovom knjigom iznose velike i važne istine na svetlost dana i u tom kontekstu pamtiti i misao Svetog vladike Nikolaja Velimirovića koji je rekao da „laž uvek ide u senci istine“. Upravo zbog toga ove istine treba što češće ponavljati i osvetljavati, jer što je svetlost jača, senka laži je manja.
Marija Telebak, advokat i književni kritičar
Tri godine od Svetovasilijevskog sabora: Čuvaćemo i braniti sve naše svetinje!
Mitropolija zahumsko-hercegovačka i Sveti Vasilije Ostroški u istorijskom radu Velibora Šipovca
Tekst knjige Velibora Šipovca „Eparhija zahumsko-hercegovačka u vreme Svetog Vasilija Ostroškog“ predstavlja zaokruženi, na monografski način ostvareni pristup crkvenim prilikama u istorijskoj Hercegovini u kontekstu civilizacijskih sudara i konfesionalno šarolike povesne stvarnosti. Autor čitaocima približava organizam obnovljene Pećke Patrijaršije, Srpske Crkve, koja je na srednjovekovnim duhovnim tradicijama i sopstvenom nasleđu uspela da izbori naročiti pravni status u Osmanskoj carevini posle 1557. godine.
Jedna od eparhija, većih administrativnih jedinica uklopljenih u kanonski i jurisdikcijski organizam tadašnje Svetosavske Crkve, Zahumska mitropolija, bila je izložena društvenim promenama, demografskim lomovima i udarima konverzija, kako procesima tihe islamizacije tako i pokušajima zapadnjačkog postridentskog latinskog prozelitizma. Autor, nakon uvodne istorijske kontekstualizacije, pruža opis istorijskih manastira Zahumlja i Hercegove zemlje, duhovnih stožera srpskog svetosavskog pravoslavlja pomenutih istorijskih oblasti. Žitije Svetog Vasilija Ostroškog – duhovnog izdanka Popova polja, blagoslovenog prostora zabeleženog još u starim srpskim hronogafima, podvižnika manastira Tvrdoša i Ostroga – prikazano je ovom prilikom u istoriografskom maniru kroz vrednovanje istorijskih stvarnosti i ličnog Svetiteljevog dometa.
Najvažniji deo ove istorijske studije jeste kritika izvora (epistolarnih svedočanstava Vatikanskog arhiva) u komparativnoj analizi sa Autografom i drugim spisima srpskog crkvenog kancelarijskog porekla toga vremena. Izvori latinske misionarske provenijencije pretenduju da Svetog Vasilija Ostroškog vežu za unionistički koncept baroknog latinskog XVII veka, koji se na pravoslavnom Istoku doživljavao sa merama duhovnog opreza i otvorenog nepoverenja. Pošavši od starije literature, srpske i hrvatske, pretresavši raspoložive izvore autor je uspeo da odgonetne i da nove odgovore na neka stara pitanja, koja su predmet kako istoriografskog tako i bogoslovskog fokusa, štaviše, i našeg vremena.
