Piše: Nebojša Popović
Amerika će 4. jula 2026. proslaviti 250 godina od donošenja Deklaracije o nezavisnosti. Opsežne pripreme za 250. rođendan su u toku. Državni sekretar SAD, Marko Rubio, Deklaraciju o nezavisnosti prilično nadmeno je proglasio za početak „najznačajnijeg političkog događaja u svjetskoj istoriji – Američke revolucije“.
Interesantno, 1776. godina ostala je upamćena i po tome što je te godine škotski ekonomista i filosof, Adam Smit, objavio svoje kapitalno djelo „Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda“ – rad koji će dugo godina biti smatran praktično Biblijom ekonomske nauke. Njegov engleski kolega, istoričar Edvard Gibon, iste godine objavio je svoje nenadmašno djelo – „Opadanje i propast Rimskog carstva“.
A u Rusiji? U Rusiji, tačnije u Moskvi, te 1776. godine otpočeo je sa radom „Boljšoj teatar“.
Navođenje ovih podataka nije bez osnova. Pogotovo kada je riječ o SAD.
Nevidljiva ruka slobodnog tržišta
Adam Smit uvijek je vjerovao da je Amerika neka vrsta laboratorije što se tiče prirode uzroka bogatstva nacija. Kao Škot i ostrvljanin, trgovački mentalitet i merkantilizam su za njega bili nešto posve prirodno. Iz srca Britanskog carstva gotovo da nije bilo realno ni bilo šta drugo očekivati od teorije koja će trgovinu prikazati pomoću filosofije. Činjenica koja, reklo bi se, sama po sebi mnogo govori o bazičnim postavkama zapadne civilizacije…
Adam Smit, dakle, koji se smatra ocem moderne ekonomske misli, ni sam nije krio svoje izvanredno interesovanje za Ameriku. Slobodna trgovina i „nevidljiva ruka tržišta“ koja upravlja i reguliše svjetske ekonomske tokove, sasvim do skora je bila glavna ideologija koju je Amerika promovisala i preporučivala cijelom svijetu. Njen vrhunac očitovao se u onome što se popularno zove Vašingtonski konsenzus – stabilizuj, privatizuj, liberalizuj.
To je bila upravo ona ideologija koja maksimizira bogatstvo nacije, ali pod jednim uslovom – da je vaša nacija ta koja ima prednost u proizvodnji, tehnologiji i trgovini nad konkurentima… SAD su polako dospjele u tu zonu negdje pred kraja 19. vijeka, kada je Amerika konačno zaokružila svoju teritoriju, proširila se od Atlantika do Pacifika, izbacila sve evropske konkurente iz zapadne hemisfere, i donijela odluku da zakorači u svijet.
Za taj stub američke ekonomske i spoljne politike danas, 250 godina, od rođenja nacije može se reći da više ne postoji. Trgovačke tarife, kvote, carine i sankcije u 2026. su već postale opšte mjesto američke spoljne politike. Vašington sada djeluje prilično agresivno na svaku naznaku gubitka privilegovane pozicije.
SAD i Rimska imperija
Kada je 1776. godine Edvard Gibon objavio prvi tom svog klasičnog djela „Opadanje i propast Rimskog carstva“, jedan drugi Škot, Dejvid Hjum, uskliknuo je iz Edinburga – „Nikada nisam očekivao da tako izvrsno djelo nastane iz pera jednog Engleza“. Gibon je pisao o Rimu, a kolika je njegova slava u anglosaksonskoj nauci dovoljno govori činjenica da ga neke prominentne američke kolege smatraju najvećim istoričarem modernog doba.
I opet, ako je mlada američka nacija igdje tražila svoj uzor – a to će u mnogo čemu biti Rimska imperija. Američki sistem predstavničke Republike direktno je pravljen po ugledu na Rimski. Amerika takođe, po ugledu na Rim, ima dva predstavnička tijela – Senat i Kongres. Tu su i sistem uzajamne kontrole i ravnoteže, uvođenje prava veta, impičmenta, itd…
Rimska republika nije samo kopirana u odnosu na idejna rešenja već i simbolički. To se najviše ogleda u arhitekturi – dorskim stubovima koji krase zgradu Kapitola, Vrhovnog suda, Bijelu kuću, Linkoln memorijal centar i mnoštvo drugih vladinih građevina…
Ono oko čega je posebno obraćana pažnja jeste uspostavljanje mehanizama koji bi onemogućili jednoj osobi da apsolutistički vlada. Ironično je da je rimski sistem vladavine budući uređen odbojnošću prema monarhiji i caru, na koncu ipak završio sa cezarom na čelu države.
Edvard Gibon koji je dvadeset godina svog života utrošio na pisanje svog djela, posmatrajući ruševine onog jedinog originalnog kapitola, u Rimu, kaže da mu je to mjesto pružilo velike mogućnosti za „razmišljanje o promjenjivosti sudbine, koja ne štedi ni čovjeka ni njegova najdičnija djela i koja i carstva i gradove vodi ka istome grobu“. Gibon upozorava da se među ključnim faktorima propasti Rima nalaze „neprijateljski napadi varvara i hrišćana“, „upotreba i zloupotreba materijala“, te „unutrašnja nesloga Rimljana“.
Koliko od ovih elemenata danas postoje i provejava kao teme u američkom modernom kontekstu isključivo je pitanje za građane te zemlje. Ono što sigurno kao upozorenje lebdi nad svakom imperijom nakon Rima svakako jeste detalj da je Rimska republika na kraju završila pod carem.
Da li će se neki sličan film u budućnosti gledati i u Americi – pa nemoguće je pretpostaviti, ali recimo da su indikatori u toj zemlji na njen 250. rođendan nikad podobniji takvom scenariju.
250 godina Boljšoj teatara
Okolnost da je u Rusiji 1776. godine otvoren „Boljšoj teatar“ – do danas jedno od najboljih baletskih i operskih pozorišta na svijetu, trebalo bi ipak da skrene pažnju da poniznost i skromnost nikada nisu na odmet. U svijetu, dakle, obitavaju mnoge druge kulture i narodi, pa ako hoćemo i civilizacije, koji imaju svoje legitimne dosege, ali i veliko iskustvo i istorijsko pamćenje.
Slučaj je htio da Rusija 2026. godine obilježava 250 godina od kada ta zemlja na institucionalnom nivou njeguje neke od najprefinjenijih dometa kulture. U Kini se već hiljadama godina smjenjuju amplitude uspona i padova jedne civilizacije koja je naučila da se vrijeme mjeri epohama. I da su i plus i minus faze prolazne.
Zasigurno je slična priča i sa Indijom, ali i mnogim drugim kulturama i narodima širom Azije, Evrope i Afrike…
Utoliko, postavljati tezu o tome da je Američka revolucija najbitniji događaj u poznatoj istoriji svijeta i univerzuma, može najviše da naškodi onima koji to bez promišljanja rade. Tačno je da je Amerika za istorijski rekordan period postala „najmoćnija sila koju je svijet ikada vidio“, ali to je tu zemlju jednako tako dovelo u položaj, da sa mnogo manje nagomilanog istorijskog iskustva dođe u situaciju da rešava probleme i izazove za koje su drugima možda trebale i hiljade godina.
Sa tom konstatacijom ali i iskreno dobrom željom za budućnost Americi treba čestitati njen 250. rođendan.
