Batrićević, koji nespretno glumi crnogorskog Če Gevaru, se prikazao javnosti kao transcedentalni kvaziintelektualac i recentni pseudopartizan. U svakom slučaju, vrlo nedostojna ličnost
Bijesni tekst Bobana Batrićevića, pod skarednim naslovom „Torokanje po Metodologiju i Đaonikiju“, objavljen 11.08.2023. na portalu Antena M, predstavlja pamflet napisan u prepoznatljivom stilu etabliranih propagandista FCJK sa Cetinja, koje se javnosti predstavljaju kao nekakvi „bitni profesori“ a u suštini im je osnovna djelatnost prizemna propaganda.
Pa hajde, da pogledamo kakav je bio koncept dotičnog pamfleta.
Na početku teksta Batrićević za pravoslavne sveštenike kaže da «šire mržnju i ksenofobiju», «oni nijesu popovi i kaluđeri, oni su torokuše i propovjednici mržnje».
Potom slijede citati izjava mitropolita Joanikija i vladike Metodija u čiji smisao ili osporavanje ne ulazi. Ne osporava ih niti daje svoj stav, pa tekst primitivno završava salvom uvreda i nadobudnih kvalifikacija.
Evo nekih od njih: «popovi Crkve Srbije imaju samo jednu misiju – da zagađuju Crnu Goru, da zapišavaju njenu istoriju i teritoriju», da «izvode specijalne operacije prisvajanja, asimilacije i subverzije».
Dakle, Batrićević je u tom skarednom tekstu citirao po tri izjave mitropolita Joanikija i vladike Metodija, pri čemu uopšte nije objasnio svoju poziciju i stav po onome što su oni iznijeli.
Umjesto toga kaže “iz ponuđenoga se jasno vidi»!? Šta se vidi?
Iz ponuđenog teksta se samo vidi slovesno bauljanje tekstopisca i par smetlišta niskih kvalifikacija.
Batrićević se uopšte nije odredio prema temama koje je citiranjem crkvenih velikodostojnika otvorio. Umjesto toga, početak i kraj teksta su koncipirani kao žongliranje uvredama, koje je mogao ispisati i bez citiranja izjava jer citati u ovom slučaju nemaju smisao.
U tom smislu, možemo navesti bilo koji primjer od tih šest navedenih izjava. Dovoljno je jedan, da tema bude opširna.
Recimo, izjava vladike Metodija: „A onda ti, koji su vodili te druge – komunisti koji su svakakve zločine radili – ali mi koji sljedujemo za istinom smijemo reći istinu: da su jame napunili od kojih su neke dan-danas, a to je strašno reći, u 21. vijeku, pune ljudskih nevinih kostiju, oko Nikšića, Kotor jama, ima jama Talijanka gdje su Italijane takođe bacali, ubili su sveštenika, ugledne ljude, domaćine. Dan-danas su te jame pune i ne smije niko da pomene njihova imena, ni da krene da vadi ljudske kosti iz tih jama”, poslije čega je postavio javnosti besmisleno pitanje vezano za dotični citat: «širi li ljubav i oprost, osnovne postulate hrišćanstva»?
Koja promašena pitanja!
Ispravna i logična pitanja koje se za dotičnu izjavu vladike Metodija mogu postaviti su, recimo: da li je tačno da li i sada postoje stratišta, jame u kojima se nalaze zemni ostaci ljudi koji su postradali u periodu tzv. «Lijevih skretanja» u Crnoj Gori? Da li su ta «Lijeva skretanja» bila zločin? Da li su u njima stradali nevini ljudi, bez ikakvog razloga ili s razlozima koji nisu bili opravdani za njihovu smrt?
Na sva tri pitanja odgovor je potvrdan. To su fakti. Dakle, u čemu je problem?
Umjesto da se odredi prema temi zločina «Lijevih skretanja» i nesahranjivanja zemnih ostataka ljudi poslije 75. godina, Batrićević se smjehotresno bakće pitanjem «ljubavi ili oprosta» i tekst filuje uvredama.
To i jeste neartikulisano torokanje i neozbiljan «intelektualni» osvrt.
«Lijeve greške-drugo ime za zločin»
Za razliku od istoričara Batrićevića, njegov kolega istoričar Dragutin Papović je na tu temu imao feljtone u Vijestima 2005. godine , što se može naći na sajtu «Biblioteka Montenegrina», pod naslovom «Lijeve greške-drugo ime za zločin».
Papovićev naslov feljtona sve govori o «Lijevim greškama», dakle: «drugo ime za zločin». Na samom početku teksta Papović decidno kaže sljedeće: «Komunistička partija Jugoslavije je tokom 1941. i 1942. godine narodnooslobodilačkog rata organizovala, pripremila i izvela zločin. Dokazni postupak za ovu tvrdnju je jednostavno izvesti….» .
Dakle, Papović tvrdi da je u pitanju zločin, a šta misli Batrićević po tom pitanju: možemo nagađati!? Možda tupo trepće, i ne misli ništa?
Da se razumijemo, istoričari Papović i Batrićević pripadaju istom ideološkom krugu. Feljton Papovića je lako dostupan na Internetu pa se može u cjelosti pročitati, za razliku od Batrićevića koji nikad ništa nije napisao po ovoj temi.
Samim tim, njegove uvrede na račun vladike Metodija po pitanju citirane izjave predstavljaju propagandističko mlaćenje prazne slame i demonstraciju ličnih frustracija.
Da bi stvri bile jasnije, evo jednog inserta iz navedenog feljtona Papovića koji govori o tim događajima: «Smrt je carovala u potezima KPJ. Zaveden je sistem opšteg terora u kome niko nije bio siguran. Za najmanji gest neprijateljstva prema NOP-u gubila se glava. Nešto slično kao u vremenu terora jakobinskog termidora, samo što su komunisti smatrali da im nijesu potrebni sudovi slični onima koje je Konvent uspostavio.
Likvidacije su bile masovne i odvijale su se uglavnom iz potaje ili strijeljanjima. Komunisti su se vodili logikom: ako ih ne možemo pridobiti možemo ih i moramo likvidirati. Crveni teror se pokazao u punoj snazi, donoseći novo iskustvo Crnoj Gori, a istovremeno je otvorio vrata bijelom teroru koji će se samo nadovezati na komunističke zločine, što je stvorilo situaciju da je Crna Gora 1941. – 1942. bila nesrećna zemlja jer su joj isključiv politički izbor bili partizani i četnici.»
Dakle, Papović decidno navodi da je «crveni teror» bio inicijator zla koje se desilo, da bi se tek potom javio «bijeli teror» kao njegova posledica.
Rukovodstvo KPJ je krivac za spiralu zla koja je nastala, i to je već istorijski i naučni fakt. Ili nije!? Šta misli Batrićević?
Po temi «Lijevih skretanja», Papovića je citirao i navodio hrvatski «Večernji list», u autorskom tekstu Ivice Radoša 22.07.2016. godine, pod naslovom: «Partizani su već ‘41. strijeljali i svoje – zvali su to lijeve greške».
U tekstu se navodi sljedeće: « ‘Lijevim skretanjima’ ili ‘lijevim greškama’ u Crnoj Gori ozbiljno se bavio povjesničar Dragutin Papović.
„Komunisti su imali veoma pragmatičnu i jednostavnu, ali i primitivnu političku strategiju koja se svodila na matricu: svakog protivnika treba likvidirati. Ljudski životi za KPJ su u odnosu na političke ciljeve bili drugorazredna kategorija“, piše povjesničar Papović koji navodi primjer iz memoara Bože Ljumovića, najmoćnijeg čovjeka Pokrajinskog komitata KPJ za Crnu Goru, Boku i Sandžak 1941. godine: „Mi smo se igrali ljudskim glavama, kao da su bile glave od kupusa“, pisao je Ljumović.
Protivnik ili neprijatelj mora se fizički uništiti, bez obzira tko je to bio. Ubijali su onoga za koga misle da im je u tom trenutku neprijatelj, a to može biti i komunist „kolebljivac“, „petokolonaš“, ovisno o tome što se kome prilijepi. No, žrtve masovnih likvidacija 1942. u Crnoj Gori uglavnom su bili seljaci pa se ne može govoriti o nekoj klasnoj borbi jer su i ubojice bili seljaci.»
Podrška pomamljenom kolumnističkom divljanju
Na isti način kako je izvrijeđao vladiku Metodija, Batrićević bi mogao sada izvrijeđati i svog kolegu Papovića, na osnovu mišljenja iznešenog u feljtonima o «Lijevim greškama».
Svakako bi bio red da se Batrićević napokon odredi prema «Lijevim skretanjima», umjesto što se prsi skandalom koji je izazvao.
Da iznese stav i suprotstavi svoje mišljenje, ali ne vladici Metodiju jer nije dostojan da mu se više uopšte obrati: već svom ideološkom kolegi Dragutinu Papoviću.
Batrićević, koji nespretno glumi crnogorskog Če Gevaru, se na ovom primjeru prikazao javnosti kao transcedentalni kvaziintelektualac i recentni pseudopartizan. U svakom slučaju, vrlo nedostojna ličnost.
Situaciju ovom ideološki iskičmljenom liku neće popraviti petparačka propagandna igra oko suđenja zbog uvreda koje je iznio u svom skarednom tekstu, niti podrška koju mu daje amoralna i licemjerna «sitna boranija» Crne Gore. Kako licemjerna?
Recimo, podršku Batrićevićevoj «slobodi govora» je dala izvjesna Daliborka Uljarević, koja je svojevremeno tužila građanina Turovića koji je u jednom komentaru na Fejsbuku u vezi nje napisao: «Kako je ružna, sve joj prosto». Turović je potom završio na optuženičkoj klupi Suda za prekršaje, zbog «drskog ponašanja».
A u slučaju Batrićevićeve kolumne, Uljarevićka daje podršku salvi uvreda koje su plasirane, jer je to «sloboda izražavanja»!? Nije, valjda?
Kako ništa nije imala protiv što je u tekstu mitropolit etiketiran kao «Đaonikije», nameće se pitanje: da li bi imala išta protiv da je neko u naslovu nekog teksta nazove «Buljarevićkom», recimo? I da joj takva skaredna etiketa ostane za stalno?
Toliko o poimanju građanskog kod «FCJK prinčeva i NVO princeza», koji «tumaraju kao guske kroz maglu» demonstrirajući duple standarde kroz podržavanje ošašavljenih kolumnističkih laveža i ritanja koja su često prisutna u medijima bivšeg diktatora. U njima moral, očito «stanuje pod zadnjicom».
Vojin Grubač
