Piše: Nebojša Popović
Eto onako od šponde, doznasmo prije nekoliko dana, i to od bivšeg Milovog ministra Mića Vlahovića, da je upravo vice-ministar Ranko Krivokapić čovjek koji je u Ministarstvu vanjskih djela zadužen da sačini dokument koji će definisati spoljnopolitičku strategiju Crne Gore.
Dakle nakon 30. avgusta Ranko Krivokapić je osoba koja vedri i oblači crnogorskom diplomatijom. Trasira njene ključne strategijske i magistralne pravce. Ova činjenica je utoliko živopisnija jer Crna Gora, koja, izgleda ima strašno dinamičnu diplomatiju, trenutno defakto ima čak tri ministra spoljnih poslova.
Pored Ervina Ibrahimovića i Filipa Ivanovića, tu je očito i Ranko kao treći. I to Bogami sa ovlašćenjima koja ga nisu zapadala ni u vrijeme najčvršće vladavine Mila Đukanovića. Mićo Vlahović nam je to otkrio u razgovoru za Pobjedu, kao saznanje koje je dobio na famoznom ručku ministra Ibrahimovića sa bivšim šefovima crnogorske diplomatije.
Ručka sa kog je, usput, sa najviše ličnog dostojanstva i profesionalnog digniteta izašao Miodrag Lekić jer je na istom odbio da se pojavi. To je ujedno bila i Miodragova lekcija da je gospodstvo, što bi Jovan Dučić rekao stvar klase, te da je karakter čovjeka u politici i životu ne može da nadomjesti nikakvo postavljenje, zvanje ili funkcija.
Elem ne treba se previše uzrujavati zbog dokumenta koji će definisati spoljnopolitičku strategiju zemlje kod koje je navika da slijedi direktive gotovo refleksna. Pa čak iako na njemu radi čovjek koji je, kao jedan od ključnih pisaca crnogorskog Ustava, tim dokumentom usadio možda i nepremostiv razdor u omaleno crnogorsko društvo.
Poenta ja da nije Ranko kriv, i da treba da nastavi da radi to što je oduvijek radio kada je već – „tako u mogućnosti“. Čak je i potpuno irelevantno da li Ranko sa te pozicije i dalje radi za Mila, Ibrahimovića ili kakvu službu čiji je bio glavni pik da se Ranko nađe na tom mjestu. Oslobodioci kako ih opozicija od milošte zove – na kraju treba da preuzmu odgovornost. Na kraju krajeva – ako im zbog ovakvih i sličnih poteza opadne povjerenje kod građana koji su ih izabrali, to će biti samo na njihovu štetu. Jer privilegije vlasti koje trenutno uživaju, a koje na čovečiji um djeluju kao droga, obični glasači svakako ne osjećaju.
