Piše: Vojislav Durmanović
Ovog leta sam u poseti Ruskoj Federaciji prvi put u životu. Čitanje tokom putovanja vazda sam doživljavao, kako reče Milica Špadijer, kao iskustvo dvostrukog izmeštanja. Uvek sam imao utisak da Srbi kulturološku rusofiliju neopravdano svode na pravoslavnu mistiku. U realsocijalističkoj eposi kad se, zapadnoj publici nezamislivo, poezija čitala pred krcatim stadionima, glavna zvezda jugoslovenskog pesništva pored Desanke Maksimović bio je bolećivi Izet Kiko Sarajlić, koji od velikana našeg jezika sveslovenskom okrilju ruske kulture poetski mnogo šta duguje.
Suvereni bard tog sveta gde su pesnici u publicitetu prestizali rokere svakako je bio Jevgenije Jevtušenko, ubedljivo najnaputovaniji sovjetski pesnik.
Kao što je Sarajlić bosanskohercegovačku poeziju izveo iz socrealističkog kalupa u svojstvenu varijantu raičkovićevskog sentimentalizma, i Jevtušenko je vešto polemisao sa kanonom. U jednopartijskim režimima umetnička reč je imala veću težinu, samim tim i pesnička kritika prodornije dejstvo po establišment nego pod vlašću hleba, igara i prividne slobode govora. Pa ipak je celokupna Jevtušenkova književnost jedinstvena oda spevana čoveku iz naroda. U Čileu gde mu je domaćin bio Pablo Neruda iz aviona je bombardovan stihovima pri jednom performansu, a olovkom je pisao sve dok ga Markes nije naučio da koristi kompjuter.
Vojislav Durmanović: Smrt Jugoslavije u viziji Rodoljuba Čolakovića
To što je po prkosniku granicama nazvan jedan asteroid donekle je poslužilo Goranu Lazoviću da baš pod naslovom Planeta Jevtušenko arhivira lirske spone poete-pustolova s našim podnebljem. Verujući, kako on navodi, da male zemlje iznedravaju goleme ličnosti, Jevtušenko se u Srbiji sretao i s Davičom, Ćosićem, Kusturicom, dočim publiku u Francuskoj 7 nije izneverio ni kada je neposredno pred nastup doživeo srčani udar. Vitmenovsku izumrlu Ameriku pred kraj života ponovo je otkrio predavajući evropsku literaturu i film deci rančera i naftnih radnika u Oklahomi.
Jednoga dana dok je sa suprugom igrao karte telefon je zazvonio, a njegova majka spustila slušalicu šokirana kako se svako može predstaviti kao Šostakovič. Ispostavilo se, međutim, da je u pitanju bio pravcati Šostakovič sa namerom da komponuje (Trinaestu) simfoniju na stihove njegove poeme Babi Jar koja govori o stradanju trideset tri hiljade kijevskih Jevreja za svega par dana pobijenih od strane esesovskih odreda smrti. Premda prevedena na sedamdesetak jezika, to najuspelije delo Jevgenija Jevtušenka objavljeno 1961. u Literaturnoj Gazeti kod nas još nije doživelo kompetentan umetnički prepev, pa su za potrebe ovog članka amaterski prevođeni odlomci.
Nad Babjim Jarom spomenika nema.
Samo strma hrid kao surov nadgrobnjak.
Hvata me jeza.
Danas, star sam po godinama
Koliko i sam jevrejski rod.
Jevtušenko se na nedorečenost sovjetske državne politike sećanja obrušio smelije nego što to maska poetskog govora dopušta stoga što je ova žrtve genocidnog pokolja koji je na Vanzejskoj konferenciji poslužio kao svojevrsna proba Holokausta isprva obeležila kao anonimne sovjetske građane stradale u kontekstu Otačastvene vojne. Unoseći se u istorijski mimohod svih iskustava poniženja i getoizacije koja su pretrpeli Jevreji, od egipatskog ropstva i rimske odmazde, Drajfusa do Ane Frank, kreće korak dalje i naročito promišlja odlagalište grehova iz sopstvene tradicije – mračno doba pogroma i antisemitske propagande u carističkoj prošlosti. To što je patriotski stih u završnici pod pritiskom kulturnopolitičke uravnilovke naknadno dopisan – na Šostakovičevu molbu – ne tiče se umetničke istine na kojoj počiva čitava ova poema: Jevtušenkov humanizam ispunjenje je nalazio u rodoljublju, a nacionalno sopstvo otkrovenje u drugosti i univerzalizmu.
O moj ruski narode!
Znam – internacionalistički si do srži.
Ali oni nečistih ruku
Isuviše usta ispiraše
Prečistim tvojim imenom.
Znam blagodat svoje zemlje.
Kako li gnusno crnostotinaška rulja
bez zadrške
pompezno sebe zove
Savez ruskoga naroda!
(…)
Internacionala nek gromko
odzvanja
Kad zadnji antisemita s lica zemlje
zanavek bude pokopan.
U mojoj krvi nema jevrejske krvi.
Krutim gnevom obuzeti, svi antisemiti
Moraju me mrzeti kao pravog Jevrejina.
To je ono što me istinski čini Rusom.
Taj voluntaristički naboj internacionalizma koji je ispevao – od Bajrona, preko interbrigadista, do revolta protiv agresije na Vijetnam šezdeset osme – nema ništa zajedničko sa konzumerističkim kosmpolitizmom kojem su vavilonske vize i pasoši mera samozvanog građanstva sveta. Genocid koji traje u Palestini upravo je tako uzburkao svetske duhove. Da je Mahmud Derviš među nama, u krvavim licima američkih studenata među kojima su mladi Jevreji i živoj buktinji Arona Bušnela zasigurno bi poznao pobratime ustanika iz Gaze i Dženina. Onako kako se i u poemi Pod opsadom pisanoj za vreme Druge intifade obratio cionističkom okupatoru:
… Da si se zamislio nad licem svoje žrtve
I promislio ga, setio bi se
Svoje majke u dušegupki
Oslobodio bi se puščane logike
I preumio: ovo nije način
Da ponovo zadobiješ identitet
Obojica pesnika preminula su od srčanih tegoba u bolnicama na američkom Jugu, udaljeni od mirisa domovine: Derviš 2008. u Hjustonu, Jevtušenko 2017. u Talsi. Današnja Golgota i Kerbela Palestinaca, hrišćana i muslimana progonjenih sa zavetnih svetih mesta, saobrazne su slici jevrejskog stradalničkog lutanja iz Jevtušenkove poeme. Džim Morison napisao je aforizam da samo poezija i pesma mogu preživeti Holokaust kao repliku na otrcanu Adornovu izjavu, premda je on mislio na stvaralaštvo pre, a ovaj na pevanje posle Aušvica. I kad bi se sudska pravda postarala za sve žrtve, neizgledno je da bi pomama za sećanjem (D. Blajt) u BiH umesto beskrvnih propovedi kao epilog dobila istinski humanističku memorijalizaciju ratnih zlodela. Čak i u kontekstu Jasenovca odomaćena je neuka retorika o najvećem srpskom podzemnom gradu sasvim oprečna hrišćanskoj eshatologiji po kojoj su novomučenici srpski življi od svih u gradu nebeskom, a ne večno zatočeni u nekakvom podzemnom limbu gde su ih mučitelji ostavili. Samo se bojim da to ovde više nije pitanje uljudnosti, već hoćemo li živeti u poretku iole zasnovanom na poverenju i kakvom-takvom društvenom ugovoru, ili na mandatnoj teritoriji iščeznuti nadmećući se u bahatom provincijalizmu.
