Piše: Olivera Popović
To je razlog zašto o ratovima, bitkama ili logorima iz devedesetih godina još nema istorijskih studija, veruje autorka knjiga „Žene Golog otoka” i „Žene u okupiranoj Srbiji”.
Ovih je dana istoričarka Ljubinka Škodrić (50), viša naučna saradnica Instituta za savremenu istoriju, iskreno iznenađena pozitivnim i brojnim reakcijama koje dobija posle nedavnog objavljivanja feljtona u „Politici” na osnovu njene knjige „Žene u okupiranoj Srbiji”(izdavač „Arhipelag” i Institut za savremenu istoriju). Reagovanja se nižu i sada dok delove njene, tek objavljene knjige „Žene Golog otoka”(izdanje „Vukotić medija”), o kažnjenicama zbog Informbiroa u Jugoslaviji objavljuje list „Novosti”.
– Javljaju se potomci tih žena, članovi porodica logorašica, razmenjujemo iskustva, utiske, šalju mi fotografije – kaže naša sagovornica.
Ove dve izuzetne knjige bile su povod za razgovor, ali i pitanje zar sve priče o Drugom svetskom ratu nisu već sto puta ispričane?
– Nisu, očigledno. Ima zainteresovanih i među izdavačima i u javnosti. Vidim to po reakcijama na moju knjigu i feljtone. Sukob s Informbiroom 1948. godine bio je preloman u istorijskom razvoju Jugoslavije, a sudbina logoraša, kažnjenika bila je krajnje bolna i dugo vremena potisnuta – odgovara ona i dodaje kako su proteklih godina objavljene mnoge knjige, lične ispovesti i sećanja na dane provedene u logorima Golog otoka.
Ali, Škodrić je to uradila prvi put na jedan poseban način. Prvo, prebrojala je „u glavu” koliko je logorašica bilo na Golom otoku. Tačno njih 1.080! Došla je do spiska žena.
U prethodnoj knjizi takođe se odlučila za jedan potpuno drugačiji, svež pristup u istraživanju, obradi i analiziranju, bar kada je reč o svedočanstvima o partizankama, ali i pripadnicama Ravnogorskog pokreta, zarobljenicama Banjičkog logora…
– Za veliku zainteresovanost verujem da je presudna aktuelnost tema, ali moguće je i da je način na koji ja prilazim temama koje proučavam izazvao dodatno interesovanje. U obe knjige sam se trudila da prikažem i opšti društveni kontekst, uslove u kojima su žene živele, kakvi su bili odnosi s okruženjem, očekivanja, a ne da se bavim isključivo pričom o ženskim pravima – pojašnjava.
Tako je među korice smestila rezultate istraživanja na osnovu arhivske građe, krštenica, ali sećanja, pa iz knjiga saznajemo ne samo da je na Prvom zasedanju AVNOJA-a bila samo jedna žena delegat, a na drugom već 14 učesnica, prvi put saznajemo o nekim ljubavnim aferama u partizanskim odredima, samoubilačkim akcijama…
– Zanimali su me i uloga i žrtvovanje žena, rodna ravnopravnost, bračni odnosi i pitanja majčinstva, dece i potomaka, ali i neki aspekti seksualnosti, jer su oni bitni za svakog pojedinca – kaže naša sagovornica.
Zato i sledi pitanje kakav je bio položaj žena u partizanskoj revoluciji, da li je to nasleđe pozitivno ili negativno?
– Iskustvo je definitivno bilo pozitivno, ali je znalo da bude bolno. Žene su preživele velika stradanja i dale su značajan doprinos borbi za slobodu zemlje i time učestvovale u izgradnji. Partizanski pokret i komunistička organizacija su se pozivale na činjenicu da su žene svojom borbom pomogle narodnooslobodilačku borbu – odgovara.
Ali, koliko se pozitivnim iskustvom može smatrati zatvaranje i maltretiranje žena na Golom otoku samo zato što su imale drugačiji stav?
– Tu bih se pozvala na Dragicu Srzentić koja za te žene kaže da su bile i polusaučesnice i polužrtve, kao i svi ostali. Moramo da imamo u vidu da su žene koje su učestvovale u partizanskom pokretu i komunističkoj organizaciji bile vrlo aktivne i da su na kraju stradale zbog svog opredeljenja ili podrške najbližim članovima porodice. Na kraju svog života većina njih je prihvatila svoja stradanja koja su preživele iako su bile uskraćene za izgradnju karijere – navodi Škodrić.
Svakako je to, dodaje, bilo okrutno i taj Goli otok ostaje tamna strana jugoslovenske istorije:
– Nema, nažalost, ni spomenika tim logorašima. Grupa naučnica iz Hrvatske obeležila je neka mesta na Svetom Grguru i Golom otoku.
U brojnim intervjuima koje daje ovih dana gotovo svi odreda – kad je već žene stavila u žižu istorijskih istraživanja – pitaju je o ulozi Jovanke Broz, Davorjanke Paunović, Vere Pešić, koja je u televizijskoj seriji prikazana kao superšpijunka i fatalna žena. Da li istorijske događaje možemo bolje razumeti preko pojedinačnih slučajeva ili je bolje držati se opšte priče?
– Pojedinačne sudbine su upečatljivije. To svi lako zapamtimo, ali to je samo jedan primer, a mora da se ima u vidu opšti kontekst, u kojem imamo milion različitih, možda i suprotstavljenih primera. Moramo da naučimo da poredimo različite slučajeve. Jeste Vera Pešić bila špijunka i imala je zapaženu sudbinu u Srbiji, ali nije bila srpska Mata Hari ili osmostruka špijunka. Još bitnije je da ona nije bila paradigma srpske žene pod okupacijom. Ona je jedan izuzetak, eksces. Mnogo više se kao paradigma izdvajaju dve, zapravo tri grupe žena. One koje pokušavaju da sačuvaju porodicu, da prežive, druga grupa su žene koje su se uključile u otpor, a možda bi treću grupu mogle da čine logorašice – navodi naša sagovornica.
I za ovo vreme u kojem sada živimo biće, veruje, zanimljivo nekim budućim istoričarima.
– Imaće svakako o čemu da pišu. Svako vreme je zanimljivo istorijski, posebno kada se dešavaju neki prelomni, značajni događaji. Ali, mislim da će ratovi devedesetih biti mnogo značajniji materijal za istoričare nego 2025. Moj kolega Kosta Nikolić započeo je već rad na tome, ali je to posao u povoju. Za ozbiljna istorijska istraživanja potrebna je vremenska distanca – podseća Ljubinka Škodrić.
Nama, laicima, izgleda kao da je više od trideset godina, koliko je prošlo od borbi za Vukovar ili Krajinu ili od postojanja nekih logora iz devedesetih, poput zloglasne Lore, dovoljno dug period da se istoričari bave tim delom naše istorije. Zar nije tako?
– Možda jeste, ipak, potrebno je još malo vremena da prođe, da se slegnu strasti. To je vreme još mnogo blisko, priraslo nam je za sećanja. Ako gledamo kada se završio Drugi svetski rat, posle 30 godina to je bila 1975. i taj rat se pamtio tada kao davna prošlost. A, mi i Vukovar i Loru pamtimo kao nešto što je bilo juče – smatra Ljubinka Škodrić.
Umna Mitra Mitrović
Pitanje da li ima omiljenu istorijsku ličnost samo začas je zbunilo našu sagovornicu:
– Nema mnogo istorijskih ličnosti koje me fasciniraju, ali ako bih morala da izdvojim neku, bila bi to Mitra Mitrović, prva žena ministarka u istoriji Srbije, partizanka. Njena sećanja govore o jednom samostalnom, borbenom duhu, umnoj ženi. Ona je ostavila sećanje na međuratni i ratni period, ali ne i o svom posleratnom periodu delovanja, u kojem postoje možda osetljivi momenti u njenoj karijeri. Zameram joj što nije o tome opsežnije pisala. Naravno, vrlo sam kritički nastrojena prema memoarskoj prozi. Ta sećanja se uvek moraju ukrštati s drugim vrstama dokumenata, preispitivati… Čar istorijskog istraživanja je upravo u toj igri da u arhivskoj građi pronalazim dokumente koje ću suprotstaviti nekom sećanju i uporediti – kaže Ljubinka.
Da li je Mitra zaslužila spomenik u Beogradu?
– Pre nekoliko godina urađen je mural u znak sećanja na žene koje su bile zapostavljene, pa se na jednoj beogradskoj fasadi našao i Mitrin lik. Pre spomenika mislim da treba obaviti opsežnija istraživanja.
Da li je spomenik zaslužio Draža Mihajlović?
– Ja smatram da nije, a jedan od razloga je to što postoje dokumentovani slučajevi zločina koji su pripadnici četničkog pokreta izvršili nad stanovništvom 1943. i 1944. U partizanskim jedinicama problem je posleratna represija – stav je naše sagovornice.
Jovanka, socijalistička pepeljuga
Prošlo je punih 13 godina od smrti Jovanke Broz, decenije su prohujale od smrti Davorjanke Paunović ili Vere Pešić, a javnost i dalje o njima želi da čuje neki novi detalj. Kako ih ona „vidi”?
– Jovanku doživljavam kao socijalističku pepeljugu: od skromne partizanke postala je prva dama Jugoslavije. Davorjanka je opet priča o nesrećnoj ljubavi. Tito nije mogao da se pomiri s njenim gubitkom, ali žao mi je što se ona posmatra prilično jednodimenzionalno, samo kao Titova sekretarica i partnerka, a bila je veoma obrazovana. Gimnaziju je završila u Požarevcu, nastavila studije u Beogradu. Bila je aktivna u studentskim udruženjima i komunističkoj organizaciji, autentična ličnost i pre nego što je postala Titova sekretarica.
Omiljen princ Đorđe Karađorđević
Ljubinka Škodrić je autorka vrlo zapaženog rada o princu Đorđu Karađorđeviću.
– Teško je bilo doći do dokumenata o njegovim aktivnostima tokom Drugog svetskog rata. Skoro 20 godina sam, malo-pomalo, skupljala materijal – objašnjava.
Dopao joj se, kaže, zbog toga što je bio borben, hrabar, otresit, ali naravno omeli su ga zdravstveni problemi psihičke prirode s kojima se borio čitav život.
– Narod ga je oduvek voleo, čak toliko da su ljudi verovali da se iza ličnosti Slaviše Vajnera Čiče, partizana iz Bosne, zapravo krije princ Đorđe. To samo govori o tome kakav je on ostao u narodnom pamćenju i koja očekivanja je narod imao o njemu.
Sreća s izborom profesije
– Imala sam sreće da sam još u petom razredu osnovne škole zaključila da želim da se bavim istorijom i da budem istoričarka. Roditelji su pokušali da me odgovore od te ideje, jer je to zaista divan poziv, koji ispunjava čoveka, ali ne donosi neke velike materijalne koristi. Zadovoljna sam što mogu da se bavim istraživanjem istorije i to mi je upravo omogućio posao u Institutu za savremenu istoriju, dok sam radila u Arhivu Srbije (do 2018) više sam bila fokusirana na obradu arhivske građe – kaže Ljubinka Škodrić.
Napor savladava uz jogu
Da li je naporno pisati ozbiljne knjige na osnovu istraživanja?
– Istraživanje zahteva dugo prikupljanje izvora i njihovu obradu, pa tek onda sledi pisanje. Bude naporno, ali imam svoje načine da se „isključim”. Bavim se jogom, zahvaljujući mojoj drugarici iz školske klupe koja je instruktorka joge, tako da je to i druženje. U šetnjama pročistim misli za nove ideje, volim da gajim cveće i pravim kolače – otkriva Ljubinka Škodrić.
Izvor: Politika Onlajn
