Prevod: Ž. Nikčević
Prema svjedočenju Sergeja S. Bočarova, Mihail Bahtin je u privatnim razgovorima s gorčinom govorio da je čak i njegova izuzetno uspješna knjiga, „Problemi poetike Dostojevskog“, manjkava – prije svega zato što je u njoj bilo nemoguće govoriti o Hristu kod Dostojevskog, a bez toga je potpuno razumijevanje njegovog djela nemoguće:
„Sve što je stvoreno tokom ovih pola vijeka na ovom neplodnom tlu pod ovim neslobodnim nebom, sve je to, u jednoj ili drugoj mjeri, grešno.“
„Mihaile Mihajloviču, ali šta je grešno u vašoj knjizi o Dostojevskom?“
„Ja sam tamo odvojio formu od glavne stvari. Nisam mogao direktno da govorim o glavnim pitanjima.“
„O kojim glavnim pitanjima, Mihaile Mihajloviču?“
„O filozofskim, o onome što je mučilo Dostojevskog cijelog života – o postojanju Boga. Morao sam stalno da se vrtim naprijed-nazad. Morao sam da obuzdavam ruku. Čim bi misao počela da teče, morao sam da je zaustavim. Tamo i nazad (M.M. je ovo ponovio nekoliko puta u razgovoru). Čak sam i crkvu ogovarao. (M.M. je ovdje mislio na odlomak u prvom poglavlju svog „Dostojevskog“, gdje je polemisao sa B. M. Engelhartom, u članku „Ideološki roman Dostojevskog“, koji je piščev svijet tumačio na hegelijanski način kao dijalektičko formiranje duha. Ali „jedinstven, evoluirajući duh, čak i kao slika, organski je stran Dostojevskom“, tvrdi Bahtin.
Ako želimo da tražimo sliku svijeta Dostojevskog u duhu njegovog pogleda na svijet, nastavlja Bahtin, onda bi to bila „crkva kao zajednica neslivenih duša… ili, možda, slika Danteovog svijeta…“ U tekstu knjige, zaista, slijedi neka vrsta odricanja: „Ali slika crkve ostaje samo slika, ne objašnjavajući ništa u samoj strukturi romana… Konkretne umjetničke veze romanesknih planova, njihovo spajanje u jedinstvo djela, moraju se pokazati i objasniti koristeći materijal samog romana, a hegelijanski duh i crkva podjednako odvode od ovog direktnog zadatka.“
Prigovorio sam. Rekao sam: to je bio samo propust, i ko ima uši, neka čuje. A zar nije on svojom knjigom rekao novu riječ o Dostojevskom? I što je najvažnije: vjerovao sam (i još uvijek vjerujem) da je zaokret od filozofske kritike s početka vijeka ka strukturno-eidetskom ispitivanju Dostojevskog, koje je Bahtin sproveo u svojoj knjizi, bio duboko plodonosan i da je omogućio da se kaže „nova riječ“.
„U prvom poglavlju“, rekao sam, „vi ste se bavili filozofskom kritikom i pokazali njenu nesposobnost da objasni glavnu stvar kod Dostojevskog, pokazali ste da filozofiranje sa Dostojevskim, ili bolje rečeno sa njegovim junacima, na teme da li je sve dozvoljeno ako… i tako dalje, nije isto što i duboko čitanje Dostojevskog.“
„Da, možda“, odgovorio je Bahtin, „ali to je sve književna kritika (opet sa blagom grimasom). Sve je to u okviru imanentnog kruga književne kritike, ali mora postojati izlaz u druge svjetove.“
Bočarov S.G. Ob odnom razgovore i vokrug nego // Novoe literaturnoe obozrenie, 1993. №2; preveo Ž. Nikčević
Izvor: Želidrag Nikčević/Fejsbuk
