Piše: Dado Đurić
Epoha stvara umjetnika. Sigurno. A ukus epohe treba da razvije umjetnik. On stvara taj duh, ali devedeset devet posto on to radi nesvjesno.
To je važan praznik. Bilo je prijatno vrijeme, svježe, u Crnoj Gori. A u Parizu 15. avgusta ujutru mi je bilo prohladno. Na nebu je bilo bijelih oblaka, ali i puno plavetnila. Naravno, otišao sam u Luvr. Da, to je bio moj prvi kontakt s Francuskom.
Patnja
Čovjek mora da bude do grla u patnjama da bi mogao ponovo da uzleti. A čim se raduješ nad slikom, znaj da ne valja to što si napravio.
Život i umjetnost
Da li slikamo ili pišemo da bismo objasnili život? Vjerovatno u početku. Ali kasnije naš se život potpuno izmiješa sa intimnošću slikanja i pisanja da se ne zna više što je život ‒ pisanje ili ono van pisanja. Ako čovjek postavi sebi pitanje koliko će da uloži muke i koliko će problema da ima i u životu i u stvaranju, on ne bi nikad ni živio ni stvarao. Kad bi neko unaprijed znao sve što će da mu se dogodi u životu, sva bi djeca počinila samoubistvo.
Umetnost
Umetnost ‒ to je nešto sasvim intimno. Kada radim uvjek mi se čini da to nije dovoljno jako, dovoljno intimno, dovoljno iskreno. A kad čovek zna da treba da bude iskren ‒ to je grozno. Umetnik je u vrlo teškoj situaciji kad je svjestan da mora da bude iskren. Jer, iskrenost je jedini način da dođe do onog drugog, koji sliku gleda, da ga takne, da on oseti neku temperaturu. To je moguće samo ako se u samoj slici „instalira” neka čisto fizička snaga. Kao, na primer, svjetlost. Tada je onaj umni deo slikarstva potisnut i slika postane realnost, istinito parče života. Tu ne sme ništa da bude zalepljeno, da smeta, sve treba da diše! Slika treba da diše kao neko malo pseto koje čovek drži u naručju!
Da li epoha stvara umjetnika?
Epoha stvara umjetnika. Sigurno. Ona ga stvara. A ukus epohe treba da razvije umjetnik. On stvara taj duh, ali devedeset devet posto on to radi nesvjesno. Otkriju se različiti izlazi desno i lijevo. To je međusobno vezano.
Objašnjavanje umjetnosti
Da li mi kritičar pomaže da shvatim svoju sliku? Ne. To bi bilo prelijepo kad bih mogao da odgovorim pozitivno. To bi bilo neko rješenje slikarstva. To bi se moglo shvatiti kao napor koji je dao neki plod. Čovjek godinama radi na slici i sad kad bi uz pomoć kakvog kritičara razumio šta radi – bila bi to katastrofa. On ne bi mogao dalje da radi. To ne smije da se zna. To mora da ostane u dubokoj intimnosti. Zato su odvratne i slike i knjige koje nešto objašnjavaju. Slika ne smije ništa da objašnjava. Ona treba da pobudi a ne da objasni. A ta pobuda je poruka a ne objašnjenje.
Do sada neviđena retrospektiva Miodraga Đurića, sa više od 50 radova, u Galeriji SANU
Slikarstvo
Slikarstvo je bekstvo iz života, neuspelo. I baš zato je interesantno što je neuspelo.
Slikanje
To je klanje. I što slikar više navaljuje da ode dalje, radionica mu se sve više pretvara u klanicu.
Slikanje nije bježanje od stvarnosti. To je, naprotiv, vrlo zgusnuta stvarnost. Potreban materijal da bi se napravila Umetnost.
Kada slikam…
Ja ne zamišljam unaprijed. Moja slika to je moja bradavica, izraslina. Ja se prepustim slici i ona me vodi. Kad mi se u jednom datom trenutku slika učini živa, interesantna, ja sam zadovoljan jedan hiljaditi dio sekunde, ali trenutak kasnije opet sam nesrećan.
Slikati
U teškoći odgonetanja djela, u njegovoj snazi (opet sam uhvaćen u mrežu!) – hoću da moje slikarstvo bude teško, a ne lako, da ljudi koji ga posmatraju i pokušavaju da prodru u njega budu u neprilici, da se zamore, zadihaju, kao što sam se ja umorio slušajući juče čelistu na Bahovom koncertu. Za mene je to umjetnost. Znači, praviti sliku je teško, ali nije teže od teškoće koju osjeća ludak koji pokušava da se oslobodi svog demona. Teškoće nijesu privilegije jedne osobe, u ovom slučaju moje.
Slikarstvo ili život
Ja nikad nijesam zadovoljan. Da sam zadovoljan, ja bih se šetao po Parizu. Ja sam mnogo angažovan u slikarstvu. Meni je to moje slikarstvo, da oprostiš, važnije od mog života.
Moje slike
Moje slike su moje samo dok ih radim. Poslije više nijesu moje, ali dok ih radim radim ih samo za sebe. Umjetnik da bi istrajao u tome što radi, ne smije da bude potpuno svjestan, jer baš to nesvjesno nam omogućava da opstanemo, da vjerujemo. Ni glumac ni slikar ne treba da budu suviše inteligentni, ni sasvim lucidni.
Slika koja me je duboko potresla
Bila je to slika na zidu ‒ freska u katedrali Duomo d’Orvijeto u Italiji, sjeverno od Rima. To me je uzbudilo kao poezija. Ja ne umem da pričam o osjećanjima, ja slikam osjećanja.
Slika koja me je obilježila
Bila je to Brojgelova slika Siromasi. Mala slika u Luvru.
Naslovi slika
Svi moji naslovi su izgovor, jer treba dati ime zbog praktične strane, zbog raspoznavanja. Inače, moje slike nemaju s tim direktne veze. Ja se zabavljam izmišljajući naslove. Uzmem neki što mi je simpatičan, neki što je smiješan. Nikad nijesam pokušao da slikam nešto precizno, sve je u permanentnom pokretu i promjeni. Ja sam voajer, ali ne gledalac.
Prostor u slici
Kako moje rođene slike nemaju neki precizni siže, nemaju neku temu, prostor im udara pečat, a to je najteže. To je najvažniji element, prostor u slici. On je skrojen preko boja, formi i svjetlosti. To je prostor, a ne neka perspektiva koja se poziva na renesansu. To je vještački način da se perspektiva sugeriše. Prostor treba da se osjeća kao neka senzualna stvar, da se osjeća kao neka toplota. To je prostor, a ne da postaviš nešto daleko, a nešto blizu.
Slika se živi koliko je živa… (o požaru i foteljama)
Te fotelje su izgorjele. Kod mene je to vrlo literarno. Ja sam žrtva onoga što su pisali razni pisci koje sam imao sreću da malo čitam. Da bih objasnio tu priču o požaru, imam materijalni dokaz, fizički.
Požar je bio najavljen u knjizi koju sam bio čitao prethodne noći. Knjiga nije baš neko remek-djelo, to je pisac koji ne zvuči baš najbolje kad se prevede na francuski. Pričam o Puškinu. Puškin je napisao jedan mali roman za mlade djevojke koji se zove Dubrovski. To je priča o požaru na jednom imanju. Upravo ono što se sjutradan desilo ovdje, u mom ateljeu. Opis tog požara koji je izbio sjutradan kod mene bio je savršen.
A sva ta imena koja sad ovde vidite sve su to knjige koje nisam posebno tražio po bibliotekama i knjižarama. Evo, ovo su memoari kardinala Reca. To je dobro napisano. Nikada ih nijesam do kraja pročitao: to su zapleti, intrige i slično… Ali samim tim što je on tu (kardinal Reco), on čini sastavni dio mog dana i sjutrašnjeg takođe, i to se tako dalje razvlači i postaje omaž kardinalu Recu.
Boje
Naravno, boje su simboli par excellence, ali pošto ja ne upotrebljavam puno boja u slikama, nijesam pozvan da prevedem njihove simbole. U mojim slikama ima malo boja. Ja nijesam kolorista. Te hladne, ledene boje što se često viđaju na mojim slikama čine da slike nijesu teške. Jer kad ima mnogo boja, slika oteža i kao da hoće da padne. Slika treba da lebdi, ona treba da živi. Boje su i spas i propas’. U tome je problem. Meni je najbolje kad imam vrlo malo boja, da bude jasno. Ne volim tople, vrele boje. Znači, i kompozicija boja, forma i prostor, sve to zajedno čini sliku.
Umetnost i svijest
Evolucija nastaje svakako nesvjesno, pa se to ne vidi toga trenutka, kao što ni dijete ne vidi kako raste. Kad bi umjetnik bio svjestan, kad bi komandovao svojim impulsima svako bi bio genije.
Svjetlost
Sad slikam svjetlost. Jeziva stvar. Ona može da se spusti na slike kao prašina. Ona se pojavljuje sama, ne može slikar da je stvori.
Kad svjetlost pada na slike…
Da, to je izvor svjetlosti. Ta je svjelost pala na moje slike kao prašina. Jer ja radim po cio dan na dnevnoj svjetlosti (ne na električnoj) i to je važan njihov element, kao kad vazduh uđe u kuću čim se otvore prozori. Ta svjetlost uđe. To nije ništa novo. Impresionisti su krajem prošlog vijeka slikali napolju i zato su njihove slike pune svjetlosti kao krvi. I onaj Englez koji je davno pravio slike, Tarner, on je napolju slikao. Veoma je važno da li čovjek slika napolju, u velikoj svjetlosti ili u mraku.
O kratkotrajnosti svjetlosti
Svjetlost je nešto što je kratkotrajno, nestalno, trenutno. Prošlog vijeka izmišljena je vještačka svjetlost, što odgovara, ako hoćeš, neplodnoj zemlji. Nema u njoj ni glista, ni krtica, ni vegetacije. Prirodna svjetlost je nešto što se stalno mijenja. Dnevna svjetlost je permanentno pozorište. Kretanje nađe zvijezde, daje nam taj potok svjetlosti koji je prekrasan. Kad ljudi dođu u moj atelje, kažu: „Kakvo prekrasno svjetlo!” Međutim, na samoj ivici Pariza, kad idem kod mog prijatelja Lerua, svjetlost je hiljadu puta ljepša od moje. Drugim riječima, to je ista svjetlost. Pa se pitam da li ljudi koji se dive mojoj svjetlosti žive u podrumima.
Da li je svjetlo teško uhvatiti?
To je najteža stvar i ne može da se uradi ni na kakav vještački način. Mislim da je svjetlo organsko, to je kao temperatura koja se razvila toliko da je neophodna, na primjer, vegetaciji da raste i da cvjeta. Dnevno svjetlo je permanentno pozorište: promjenljivo, kratkotrajno, nestalno, trenutno. Može se reći da svjetlost cvjeta i vene, i cvjeta i vene, to je njen ritam. Svjetlost se upila u mene i izlila se na sliku. Ja sam jednostavno slikar svjetlosti. To je permanentna saradnja, saučesništvo iz davnina, život, jednom riječju. Slikarstvo je u stvari priča o svjetlosti. Svjetlost u slikarstvu je važna kao riječ u poeziji.
Slikarstvo je priča o svjetlosti
Slikarstvo je, u stvari, jedna priča o svjetlosti, komentar o svjetlosti. Svjetlost u slikarstvu je isto važna kao riječ u poeziji. A boja? Nju vidimo zbog svjetlosti. Svjetlost je uvijek u boji. Ako nema svjetlosti, nema ni boje. Isto kao kad ne bi bilo života, ne bi bilo ni smrti. U prirodi boja je mnogo diskretnija. Ljudi su upotrijebili boju kao što su upotrijebili kamen za kuću, kao izraz, kao jedan rječnik. Komplementarne boje, i uopšte boje, postale su neki tehnički smisao, više nego umjetnički.
O uticajima
Pitaju me ko je uticao na mene i čude se kad im pošteno velim da nije niko. Profesori na talentovane đake utiču moralno, a ne likovno. Kao svi pošteni i dobri profesori, oni su nas terali da radimo, jer su znali da se najbolje uči radeći. Slikarstvo nije sociologija pa da se bubaju neki zakoni. Zato kad me pitaju ko je na mene uticao, dođe mi da povraćam.
Gogolj
Gogolj. Ne da je uticao na mene, nego sam mu kopile. Ja sam kopile Gogoljevo. Ja puno volim Gogolja. Pljuškin iz Mrtvih duša.
Nabokov
Nabokov je rekao da je književnost umjetnost metafore. On je moj pravi profesor. Ja obožavam Nabokova i vrlo dobro poznajem njegovo djelo.
Henri Miler
E, kad pomenusmo Milera, da kažem šta mi se neobično desilo: prvi dan kad sam stigao u Njujork, i prvi lift koji sam uzeo – znaš na koga sam naišao? Na Henrija Milera. Zamisli! Ja držim blok pod rukom ulazim u lift kad u liftu Henri Miler, smješka se, sigurno misli zalutao neki stranac, umjetnik, s blokom u ruci, koji je došao da okuša sreću u Americi. Ja nijesam progovorio ni riječi engleskog, ali sam ga prepoznao.
Ljuba Popović
Ljuba uvek savlada sliku, a mene uvek savladaju slike.
O Viktoru Brauneru
On je genije. To je najveći slikar. To je prvi slikar 20. vijeka.
Kazimir Maljevič
„Izašao sam u bjelinu, tragajte za mnom, drugovi piloti”, rekao je Maljevič.
*Odlomak iz knjige „Razmišljanja o…” slikara Dada Đurića, koju su priredili Branko Kukić i Sonja Stojanović. Knjigu ovih dana objavljuje Gradac (Čačak), Biblioteka Alef. Izložba slika Dada Đurića otvorena je u galeriji SANU.
Izvor: Politika magazin
