Piše: Želidrag Nikčević
Ovo je spomenik Mihailu Bulgakovu, kome su Ukrajinci selotejpom prelijepili oči i uši da ne bi vidio ili čuo kako „nitkovi-petljurovci terorišu rusko stanovništvo svojim gnusnim, izmišljenim jezikom, u kome je mačka kit“ (kot эto kit – „Bela garda“).
Ali Mihail Afanasjevič je Riječ, a ona je svuda i sve zna.
Šta je on vidio prije 100 godina?
„Tama je prekrila omraženi grad. Mostovi su iščezli… sa neba se spustio ponor i preplavio bazare, uličice, jezerca… Veliki grad je nestao, kao da nikad nije ni postojao. Tama je progutala sve, plašeći sve živo“ („Majstor i Margarita“).
Eto šta se dogodilo sa gradom Kijevom krajem 2025. godine. Na fotografiji
A dogodilo se jer su Ukrajinci u stvari sami sebi obmotali glave selotejpom – uz histerični smijeh, psovke i klevete – i sad jurcaju, gluvi i slijepi, nijemi, na ivici ponora.
Šta reći? Teško bezumnima. Teško gradu koji protjeruje svoje proroke – na takve gradove Gospod šalje tamu.
Ne počinje tek tako „Bela gvarda“ zlokobnim novozavjetnim citatom: „I sud primiše mrtvaci kao što je napisano u knjigama, po djelima svojim…“ (Otkrivenje Jovana Bogoslova, Apokalipsa 20:12).
P.S.
Po djelima njihovim! Kako da se tu čovjek ne prisjeti ovdašnjih nesrećnika koji su, gluvi i slijepi, s Lovćena oburdali Njegoševu kapelu i grčevito se opiru njenom neminovnom uzdizanju, ili onih iz komšiluka, koji su Andrićevu bistu strmoglavili u Drinu, da bi danas proklinjali genijalnog Sarajliju koji je na njenoj obali uzdigao Andrićgrad.
Izvor: Iskra
