Piše: Mirko Drmanac
Niko!
Leži pokopan na maloj parceli čačanskog groblja, u skromnoj, travom zarasloj grobnici koju su dobrovoljnim prilozima podigli članovi SUBNOR-a pre više od šest decenija. Grob je redovno pust na dan kad su Zadušnice. Na ploči piše da je rođen u selu Ulotini kod Andrijevice u Crnoj Gori. Poginuo je mlad, u decembru 1944. kao zamenik političkog komesara čete 4. crnogorske proleterske brigade tokom borbi za oslobođenje Srbije. Familija verovatno i ne zna gde mu kosti počivaju, a grobno mesto se održava o opštinskom trošku. Zato ga se nit ko seća, nit mu ko sveću pali.
Elem, suština priče nije na mladom crnogorskom partizanu koji je oslobađao Srbiju, pa uzgred još i poginuo, ali eto da ga pomenemo. Ipak, činjenica je da grešni Komnen nije došao u Srbiju turistički, već da se bori protiv okupatora. A poginuo je u zemlji krajputaša, gde se uvek, sa najvećim poštovanjem čuvala svetla uspomena na pale vojnike. Prema drevnoj tradiciji, mnogo starijoj od Drugog svetskog rata i svih ideoloških podela, krajputaši se podižu iz verovanja da duša vojnika koji strada ili umre daleko od svoje kuće, tako nađe svoj mir.
Međutim, čini se da kod Srba (jednako i kod Crnogoraca) postoje „velike“ smrti, one koje se pamte, zatim one male, da kažemo nebitne, a postoje i one neoprostive. Vrsta smrti koja se nikako ne oprašta je ona iza rešetaka. Šta god da je uradio, pošten čovek neće sebi dopustiti da umre u zatvoru. Ako se to ipak nekako desi – kriv je! Pa posle neka vidi šta će. A ako je kriv, e onda se mnogi češkaju, posebno ako su tu i neke pare u pitanju.
Ipak, ne mogu svi da ginu slavno kao knez Lazar i Miloš Obilić. Nisu svi od plemenitih loza i božanskog proviđenja. Zato su tu svedoci i tabloidi da začine priče. Nađe se nekad u arhivu, posle sto godina, isečak od penzije junačkog pokojnika, ali to nije toliko bitno. Kod naroda koji je tradicionalno sklon upotrebi pirotehnike, bitno je ukoliko sam čin stradanja prati što veća eksplozija. Ipak, kult mrtvih kod Srba je prilično elitistički, jer u suprotnom neko bi se nekad pomolio i za sirotog Šoškića, koga se nit ko seća, nit mu ko sveću pali.
Ovaj obrazac je često prisutan u legendama srednjeg veka, istoriji književnosti, ali i u nekim novijim istorijskim dešavanjima. Interesantan primer je vazdušna kampanja NATO-a iznad SR Jugoslavije 1999. godine. Znali su piloti da su besmislena naređenja za borbu protiv apsolutno superiornog neprijatelja, ali su svejedno poletali. Za junačku smrt bitno je i gde se gine, kako bi se nacionalno sećanje uvek podgrevalo i serviralo toplo. Sa druge strane, Komnenova smrt je bila obična mala smrt na zemlji. Toliko mala, prosto da se niko ne okrene.
Građanski rat u SFR Jugoslaviji je ostavio za sobom podeljena sećanja i zaboravljene grobove onih koji su se nekada borili za njeno oslobođenje od fašizma. Zato se danas retko postavlja pitanje: a čiji su oni koji su poginuli daleko od rodnog kraja, boreći se za slobodu, danas „tuđe“ zemlje? U borbi protiv nemačke okupacije učestvovali su, u najvećem broju, borci iz Crne Gore, Bosne, čak i jedan, ne tako zanemarljiv broj antifašistički orijentisanih Hrvata. Iz današnje perspektive, ta borba više podseća na promašenu investiciju, nego na integralni deo istorije naših prostora koji se ne može izbrisati.
Koliko često se u Crnoj Gori pominju njeni sinovi koji su ginuli širom Jugoslavije, a koliko oni koji su se na talasu privredne transformacije „ogrebali“ za deo bivše društvene svojine, zauzeli mesta u državnim institucijama i javnim preduzećima? Današnje vreme ima nove heroje, a pošto su društvene vrednosti postale varijabilne, takve su valjda i smrti. Komnenova je bila čista, bez kontroverzi, dodatnih pitanja i nejasnoća. Zato ga se nit ko seća, nit mu ko sveću pali.
Možda je ipak potrebno povremeno se setiti ovih zaboravljenih ljudi, kao što je bio Komnen. Ne zbog ideologije, ili zbog politike, već zbog elementarne empatije i činjenice da su nekada postojali ljudi koji su za ideal slobode bili spremni da daju život. Bez tog sećanja, ne samo da nedostaje karika koja povezuje nacionalne istorije, već se gubi i važan deo kolektivnog identiteta. Ali eto, nesrećni Komnen nije imao opciju da pogine u kabini MiG-a, pa da ga se neko seća i da mu sveću pali, već ga je samo raznela granata… u nekoj jaruzi kraj Lučana.
