Piše: Bojan Munjin
Manastir Rakovica nalazi se, čini se, na neobičnom mjestu. Očekivala bi se tišina šume i mir nebeski, a on se smjestio na južnom obodu Beograda, bučnog grada od preko dva miliona stanovnika. Dok pored njegovog manastirskog zida tutnje kamioni i kulja život u svim pravcima, ovaj manastir djeluje gotovo istrgnut iz vreve ove metropole i stresa modernog života. Od kapije do manastirske crkve i kuća za osoblje postoji razdaljina od kakvih stotinu metara – baš koliko je potrebno da sa sebe stresemo prašinu užurbanosti i navučemo skromni ogrtač jednostavnosti, koji nam nudi ova pravoslavna duhovna svetinja.
Ipak, s obzirom na to da ovaj naš nemirni život vrije toliko intenzivno, jedna od njegovih crkava, posvećena Sv. Nikolaju Miriklijskom, sagrađena 2018. godine, odmah uz crkveno parkiralište – u narodu se zove crkva krajputašica. Ovaj manastir, s obzirom na to da se ne nalazi na osami nego tik uz beogradsko prigradsko prometno čvorište (raskrsnica puteva prema Avali i smjera prema Kragujevcu), te da se do njega može doći i tramvajem, on ima dvostruku vrijednost i za ljude u njemu i za stanovništvo oko njega. Stanovnici manastira doslovno su u njemu sačuvani od kanonade vanjskih zvukova, a posjetioci, naviknuti na svakodnevni profani način života, u manastir Rakovica ne mogu tek skoknuti, kao da idu u samoposluživanje ili na kafu. Muškarci ne smiju ući u manastir u bermudama, a žene moraju nositi suknje. Ukoliko ih nemaju, manastirske monahinje će se pobrinuti da posjetiteljice dobiju adekvatnu odjeću.
Pokojni patrijarh Pavle dolazio je često u ovaj manastir, kažu njegovi stanovnici, baš da predahne i da se odmori od bučnih senzacija velikog grada. Rakovica je ženski manastir od 1959. godine odlukom tadašnjeg patrijarha Germana i te novopristigle monahinje su u dobroj mjeri obnovile manastir, koji je u prijašnjim decenijama, pa i vjekovima prolazio prilično iskušeničku sudbinu svetinje na udaru. Starješinice manastira, igumanija mati Fevronija, kasnije mati Evgenija i njihovo sestrinstvo obnovile su manastirska zdanja, dogradile ogradni zid, podignule su divnu kapelu Svete Petke, novu crkvu posvećenu Uspeniju presvete Bogorodice, crkvu posvećenu Blagovijestima (u obližnjem naselju Miljakovcu), ekonomske zgrade… Inače, crkva na Miljakovcu sagrađena je u znak zahvalnosti što je na tom mjestu, na dubini od 130 metara pronađena voda, koja snabdijeva zdravom pijaćom vodom kompletan manastir i sve njegove posjetioce. A tih posjetilaca nedjeljom i u dane vjerskih praznika zaista ima mnogo, što je svakako dobro da u ovom svijetu koji je okrenut na glavu, ti ljudi pronađu bar malo smisla i sabranosti.
Glavna manastirska crkva posvećena je Sv. arhangelima Mihailu i Gavrilu, a središnja godišnja crkvena slava je Velika Gospojina, 28. augusta, kada se zaista silan svijet sakuplja u manastirsku portu. Za posjetu svakom pravoslavnom manastiru treba ponešto poznavati lokalni jezik vezan za konkretnu svetinju. Recimo, manastirska Crkva Sv. arhangela Mihaila i Gavrila, koja potiče iz otprilike 15. vijeka, građena je u stilu tzv. Moravske škole, što bi značilo da je osnova crkve trolist (trikonhos), da crkva ima dvije kupole, da je dekoracija fasade polihromna, što znači da je ofarbana u raznim bojama. Način zidanja je koncipiran po formuli jedan red kamena i tri opeke, a na fasadi se javlja horizontalna i vertikalna podjela predmeta i ukrasa. Ukrasi su u vidu šahovskih polja, lozica (ukrasnih biljki) i rozeta (okruglih, cvjetnih ukrasa). Daljnji manastirski leksikon pojmova koji je zaista bogat, slojevit i često nerazumljiv laicima, spada već u kategoriju historije umjetnosti, jer se manastir nadograđivao i dobivao nove vizure, već u odnosu na prilike, stilove i vremenske epohe.
Veći dio svoje historije Rakovica je bio muški manastir, a kako je, kao što rekosmo, oduvijek bio na raskrsnici puteva (čitava je Srbija, kažu, „kuća na drumu“), onda su tuda prolazili i turski osvajači i austrijska carska vojska i srpski borci za slobodu. Tako su manastir Rakovica, kaže nam manastirski đakon Mihail Puača, po predanju branili i hajduci i monasi. U to brutalno vreme kada se glava gubila kao od šale, a seobe pod pritiskom su bile neprestane, „paroh sa puškom“ nije bio rijetka pojava. Jedan od njih, iguman Sofronije, objašnjava đakon, koji je za vrijeme austrijsko-turskog rata (1788-1790) „ujutro držao svetu liturgiju, a navečer podsticao Srbe na otpor protiv Turaka“, obješen je na drvo ispred manastira, a turska vojska manastir je tada opljačkala i spalila. Zbog stalnih opasnosti od pogroma monasi i manastirska dobra morali su se stalno premještati, pa su po jednoj predaji „ikone same begale“, a mjesto na kome do danas leži manastir, bilo je toliko skromno, samo s jednom malom crkvicom koju je narod crnohumorno nazivao prevelikom. Bilo je i mirnijih vremena, kaže đakon Mihail, kada je na primjer rakovački monah Grigorije posredovao u sklapanju Karlovačkog mira između Turske i Austrije 1699. godine, čineći diplomatske usluge i Rusiji, zbog čega je manastir Rakovica potpomagan hranom i drugim potrepštinama. Kako su oko manastira stalno gruvali topovi i sijevale sablje, u manastiru nisu sahranjivani samo monasi nego i junaci iz ljutih bojeva, a jedan od njih je i Vasa Čarapić, jedan od vođa Prvog srpskog ustanka 1804. godine.
Velika je metafizička tajna kako su srpski pravoslavni manastiri kroz historiju neprestano postojali između molitve unutar zidova i mržnje izvan njih, i između blagorodnosti i smrtnih stradanja. Trenucima mira može se smatrati razdoblje sredine 19. vijeka, kada su se članovi kraljevske porodice Obrenović, između ostalih i knez Mihailo, starali za ovaj manastir, pa tako u njemu i danas postoji konak kneginje Ljubice, žene Miloša Obrenovića, kao i grobovi mnogih članova ove familije. U manastiru Rakovica je zamonašen vladika Nikolaj Velimirović, najveći srpski pravoslavni svetitelj nakon Sv. Save. Tu je nekada bila i monaška škola i Bogoslovni fakultet, ali i dom za srpsku izbjegličku djecu i neka vrsta kućnog zatvora za patrijarha Dožića, za vrijeme njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu.
Duša manastira je svakodnevna molitva od ranog jutra, a poslušanja i svakodnevne obaveze su njegovo telo, kaže nam mati Jefimija, koja se danas brine o upravljanju ovim manastirom, koji broji ukupno sedam sestara. „Narod koji dolazi u naš manastir iskreno je pobožan, jer svi smo mi misionari u ovom životu“, kaže mati Jefimija. Sestre obavljaju svakodnevne manastirske obaveze, a jedna od njih je završila arhitektonski fakultet, pa se brine oko obnove pojedinih dijelova manastira, što je u principu posao koji nikada ne prestaje. Sveta liturgija se služi radnim danom na crkvenoslavenskom jeziku i taj jezik je u hrišćanskom svijetu neprevaziđen, smatra mati Jefimija. „To je jezik bez psovke, bez ružnih reči, to je nebeski, sveti jezik, jer su ga nama preneli sveti ljudi, Sv. Ćirilo i Metodije. To je jezik koji ne morate nužno da znate, ali sigurno je da ga vaša duša oseća, kao i ovaj narod koji dolazi ovde na liturgiju da čuje taj jezik, kao magnetom privučen“, kaže mati Jefimija.
„Kada bi se u svim pravoslavnim crkvama od Grčke do Rusije i od Finske do Srbije sveta liturgija služila samo na jednom, crkvenoslovenskom jeziku, kakva bi to sila bila. Tu silu smo nažalost izgubili sa služenjem na nacionalnim jezicima“, zaključuje mati Jefimija.
Jedan mali kutak manastira koji izgleda naročito lijepo je spomen soba pokojnog patrijarha Pavla, koji je sahranjen po svojoj želji upravo u ovom manastiru, možda i zato da mu dade malo duhovnog vjetra u leđa. Želja patrijarha Pavla urodila je plodom, jer pokloničke grupe vjernika koje hodočaste na njegov grob ne prestaju. U spomen sobi izloženi su lični predmeti, odjeća, knjige, pribor za pisanje, bilješke, sitni darovi i mnogo toga još. U ćošku se nalaze tri kofera, poput neke kazališne scenografije, kao da je patrijarh stalno bio spreman za put. Možda to i nije slučajno, jer na njegovoj nadgrobnoj ploči piše: „Čekam vaskrsenje mrtvih“. Patrijarh je imao mala stopala, pa su u vitrini i njegove male cipele. Koliko je moći bilo u tom nevelikom tijelu? „Dolazio je blagopočivši patrijarh Pavle u Rakovicu i sećam ga se: skroman, uzdržljiv, tiho je govorio, ali je za svakoga imao blagotvorne savete“, kaže mati Jefimija.
Manastir Rakovica je sav jedna sveta ljepota. Svijet izvan njegovih zidova na žalost ne izgleda tako. Mnogo je ljudi koji su opterećeni danas, kaže mati Jefimija; mnogo je bolesti i veliki su razdori među ljudima. Duh sveta je prilično brutalan i rezultat rada tog duha je rasturanje porodice, morala i poštovanja normalnih normi ponašanja. Ljudi više nemaju vremena da slušaju jedni druge. Živimo u teškim vremenima, u kojima se zlo pojavilo s velikom silom. Sve je to jedan veliki sunovrat, kaže mati Jefimija. U takvom žalosnom vremenu, blaga reč na mestima kao što je ovaj manastir ili druge svetinje, puno pomaže. Smatra da je u takvoj situaciji svakako dobro da ljudi dolaze u crkvu, ali i da se izvan crkve drže zajedno i da jedni drugima pružaju podstrek. Imate verujuće ljude koji imaju decu i ta deca, ako su verujuća, također štrče u okolini koja je potpuno drugačija. To su današnji problemi. Moramo biti zajedno i izdržati, kaže mati Jefimija.
Opraštamo se od blage slike manastira Rakovica i od mati Jefimije. Gleda nas tužno. „Čitala sam vesti nedavno iz Hrvatske. Žao mi je što je tako malo Srba ostalo tamo kod vas.“ Maše nam. Odlazi. Sitna monahinja, nekako sva u duši.
Izvor: P-Portal
