Vjerovali ili ne, u Danilovgradu, Matica crnogorska, pod dirigentskom palicom Dragana Mitovog Đurovića, organizuje veče posvećeno čuvenom reditelju Zdravku Velimiroviću, autoru kultnih filmova „Lelejska gora“, „Derviš i smrt“, „Vrhovi Zelengore“
Zašto kažem „vjerovali ili ne“, pa zato što se Zdravko Velimirović uvijek osjećao kao Srbin i bio za zajedničku državu sa Srbijom (iako rođen na Cetinju, porijeklom iz Bjelopavlića) i bio veoma kritički nastrojen prema djelovanju organizacija poput Matice crnogorske.
Pomučio sam se da pronađem u kompletima revije Istok njegovo izlaganje u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, februara 2001 godine, u kojem je bio veoma kritičan i prema CANU, pa je naslov u Istoku bio: „Crna Gora gori, a CANU se češlja!“ Imao sam zaista veliku sreću da prisustvujem tom skupu u CANU, kao da me sami Bog poslao.
Nemam snage da prekucam cijeli tekst, a šteta jer je maestralan, ali ću prenijeti najzanimljivije djelove:
„Mi živimo u jednoj vrlo opasnoj situaciji i ne možemo da se ponašamo kao da se nas to ne tiče. Narod od nas očekuje odgovore na bitna pitanja svoje egzistencije i esencije. Akademija je najveća naučna i kulturna institucija. Kako mi možemo danas, u jednoj državi, zajedničkoj još, a nadam se da će je i dalje biti, da ne konstatujemo širi kontekst onoga što okružuje naše živote, pa i rad ove Akademije.
U našoj Crnoj Gori, spor sa precima se slavodobitno privodi kraju. Glavne crnogorske vrline koje su izdvajale Crnu Goru u čitavom srpstvu i jugoslovenstvu, odstupaju na svim linijama dodira sa stvarnošću. U pripremi je dalje smanjivanje Lovćena, demontaža Njegoša i redefinisanje Gorskog vijenca.
Tražim od vas da se napravi jedan naučni skup o potrebi veće zaštite već ozbiljno ugroženog srpskog jezika i ćiriličnog pisma, a to je naša poslednja odbrana. Narod koji isprlja svoj jezik, koji ga pohaba, promijeni ga drugim slovima i riječima, on više ne postoji kao narod.
Evidentna je kulturna i duhovna degradacija u našem društvu, uz sumnjivo etičko i etničko preoblikovanje današnjeg čovjeka i građanina. Kakav je stav o tome Akademije? Ta moralna crnogorska tvrđava, štiti i mač Crne Gore, gdje je ona danas?“
Izlaganje Zdravka Velimirovića naišlo je na oštro reagovanje pojedinih akademika, pogotovu Božine Ivanovića i Mijata Šukovića.
„Ovo nije nacizam, nego gore od nacizma, ovo nije nacionalizam, nego gore od nacionalizma. Ovakva logika meni više ne dozvoljava da danas sjedim ovdje sa vama“ – rekao je Božina Ivanović prije nego što je demonstrativno napustio salu.
Pisao sam prije neki dan da su djetinjstvo na Cetinju proveli (dok ih nisu oterali 1941) slavni pisac Borislav Pekić i maestralni glumac Pavle Vujisić. E sa njima se na Cetinju družio i Zdravko Velimirović, kome je otac Luka bio profesor u Gimnaziji a majka Zagorka učiteljica.
-Bilo je to sjajno društvo. Ja sam imao 9 godina, Pekić 10, Paja 14. Pekić i ja smo zajedno išli u školu. Svi smo živjeli u donjoj zgradi u Banskim stanovima – prisjećao se Zdravko u intervjuu za Istok. – Mene su zvali Žirafa jer sam bio visok, a Boru Pekića smo zvali Pinokio, zbog velikog nosa. Paja je imao preko 100 kila. Bio je „kapo di banda“.
U pomenutom izlaganju u CANU, Velimirović je o današnjem Cetinju rekao:
–Taj se grad više prepoznati ne može. Plemeniti i dobrostojeći, vaspitani na tradicinalnoj kulturi, seljaci, sišli u prestonocu, i pogubili se. U ovim vremenima opšte kriminalizacije, njihovi sinovi su se uključili u mnoge nečiste radnje. Kada sam snimao film „Lovćen vidokrug“, na Cetinju 1993 godine, uočio sam omladinu potpuno duhovno i vaspitno zapuštenu. Prišao mi je jedan od njih i rekao mi: „A profesore, što se ljutite na nas? Mi idemo u Italiju, napunimo torbe ukradene robe i sve donesemo na Cetinje. Dosta su Italijani otimali od nas, red je da mi njima ponešto otmemo.“ Ja imam to snimljeno. Imam 30 minuta snimljenih razgovora i sa drugim cetinjskim mladićima koji su potekli iz odličnih porodica, ali to što oni sada pričaju i rade, to je strava i užas!
Danima, mjesecima, pa i godinama su mi u ušima odzvanjale Velimirovićeve riječi izgovorene tog hladnog februarskog dana u zgradi CANU na Gorici. Posebno one: „U našoj Crnoj Gori, spor sa precima se slavodobitno privodi kraju. U pripremi je dalje smanjivanje Lovćena, demontaža Njegoša i redefinisanje Gorskog vijenca“.
Izvor: Donko Rakočević/Fejsbuk
